Početkom leta, moj konzervativni prijatelj Dejvid Frum je imao duhovitu opasku. Rekao je da je evolucija desničarskog iživljavanja nad predsednikom Barakom Obamom slična razvoju američke pornografije. Proteklo je dosta vremena dok nije počelo javno pokazivanje golih grudi, ali kada je probijen taj prag, ubrzano se prešlo na slobodno prikazivanje eksplicitnih detalja i nastalo je takmičenje u ekstremnoj opscenosti. „Sada svi samo strahuju da će ih neko iz desnice nadmašiti u uvredama“, rekao mi je. „Kada Obamu neko bude nazvao afro-nacistom, to će ubrzo postati opšte mesto.“

Svaka mu čast na dobroj proceni. Jedno je kad Dineš O’Suza izjednači Obamu sa kenijskim Mau-Mauom, a sasvim drugo kada bivši predsednik predstavničkog doma Njut Gingrič neverovatnom brzinom podrži takvu ocenu. Šta li će tek izvesti na bis?

Kada sam bio mlad, igranje na „rasnu kartu“ je bilo jednostavno. Tu su bili Džordž Valas i Orval Fabus koji su glasno govorili o „c…ugama“. Kako su šezdesete prolazile, to je postajalo sve manje pristojno, a sa prebegavanjem južnjaka u Republikansku partiju, sve više pitanje šifara i signala. Niksonova „južnjačka strategija“ je jedan od relativno suptilnih primera; sublimne reklame Vilija Hortona koje je koristio Džordž Buš stariji predstavljaju mnogo siroviji primer. Moglo bi se reći da je promena započela sa Bilom Klintonom, prvim političarem koji je dva puta odigrao ovu kartu.

U trenutku kada mu je popularnost bila niska i kada su ga pritisli seksualni skandali u Nju Hempširu 1992, Klinton je napustio predsedničku kampanju da bi se vratio u Arkanzas i nadgledao pogubljenje mentalno zaostalog crnca Rikija Reja Rektora, osuđenika koji je bio toliko lobotomizovan pokušajem samoubistva da je, kada su došli da ga vode na pogubljenje, ostavio deo svog poslednjeg obroka „za kasnije“. Pokušajte da zamislite šta bi se pričalo o južnjačkom republikanskom guverneru koji bi ovako nešto uradio tokom neizvesnih izbora. A onda pokušajte da zamislite južnjačkog republikanskog predsednika, protiv koga je pokrenut postupak za smenu zbog krivokletstva i opstrukcije, kako uživa braneći se time što je prvi crni američki šef države.

Čovek koji je zaista postao prvi crni predsednik bio je neuobičajeno uzdržan kada je u pitanju igranje na rasnu kartu, i u početku je imao puno sreće sa onima koji su pokušavali da ovu kartu odigraju protiv njega. Kao što se i sam Obama zapitao u svojim memoarima, ko je mogao da predvidi da će mu republikanci u Ilinosu istaći crnca kao protivkandidata u trci za mesto senatora – i to izrazitog ekstremistu Alana Kejsa, koji je optužio Obamu da nije potomak robova i stoga nije „istinski“ crn! Kada se situacija preokrenula, i kada je postalo aktuelno pitanje da li je Obama suviše Afro-amerikanac, ili po nekim kritičarima, vrlo verovatno musliman, najveći broj aluzija je u početku dolazio iz štaba Hilari Klinton. („Koliko ja znam ne“, procedila je ona kroz zube kada su je zapitali da li je njen rival musliman). Mnogo pre nego što je Glen Bek optužio predsednika da ga motiviše mržnja prema belcima, Hilarin tim je širio glasine da postoji snimak govora Mišel Obame u kome se ona obrušava na “belokošce“. Tačno je da je kasnije Rahm Emanuel stavio veto na postavljanje šefa Hilarinog propagadnog tima Sidnija Blumentala u Stejt department, ali je Obama prethodno već nagradio jednog od svojih najzajedljivijih kritičara mestom državnog sekretara.

Nepredvidivost igranja na rasnu kartu od onda je samo rasla. Ogroman broj ljudi liberalnih shvatanja već je došao do zaključka da muslimani na neki način predstavljaju posebnu rasu, ili barem da se kritika njihove religije može protumačiti kao „rasistička“. (Činjenica da u Kuranu postoji mnogo rasističkih opaski o Jevrejima samo znači da ova karta može da posluži i da će biti korišćena da se njome postigne gotovo neograničen broj štihova. Ipak, verujem da će liberali zažaliti što su muslimanima dali ovako zgodan alibi za svaku kritiku njihove vere.) A ako postoji lekcija iz koje je Obama mogao da nauči kakvu opasnost nosi ova karta, onda je to – kako je to Dejvid Remnik opisao u njegovoj biografiji– gorko iskustvo njegovog oca sa bratoubistvima u plemenima Luo i Kikuju u Keniji, kada je uoči sticanja nezavisnosti ubijen i jedan od najperspektivnijh političara ove zemlje, Tom Mboj. Osim malog gafa koji se dao neutralisati, kada je profesor Henri Luis Gejts mlađi nespretno uhapšen na vratima svoje kuće u Kembridžu, u državi Masačusets, Obama skoro da ni na koji način nije doprineo podizanju rasne temperature i izdržao je kišu vulgarnih kleveta sa neobičnom strpljivošću.

Bilo bi, ili bi bar trebalo da bude, opasno ako ikada budemo stigli do tačke u kojoj će optužbe za rasizam biti toliko izrabljene i otrcane da će postati besmislene. Ovaj pojam bi trebalo da ostane moćno oružje kojim se neko može posramiti ili njegovo mišljenje osporiti. Ipak, moram da priznam, ponekad mi je muka od njih. Prošle nedelje smo u Vašingtonu bili svedoci kulminacije duge i katastrofalne kampanje sabotaže reforme gradskih škola. Već godinama, još od vremena besramnog Mariona Barija, crnačkim delovima grada širi se glasina o tome da postoji nešto što se zove „Plan“. Ovaj opaki plan obuhvata namerno urušavanje crnačkih zajednica i delova grada, kako bi prevagnuli belci/Latino-amerikanci. A navodni vođa ovog plana je Mišel Re, Amerikanka koreanskog porekla, koja se, kao gradski sekretar nadležan za državne škole, spremala da zatvori škole u kojima je situacija bila beznadežna i otpusti nepismene i nekvalifikovane nastavnike. I pored podrške Obamine administracije, reforma i reformatori su preglasani. U seriji članaka, vodeći crni kolumnista Vašington posta, Kolbert I. King, prebrojao je sve ne-crnce koje je postavio gradonačelnik Adrijan Fenti i podstakao građane da misle bojom svoje kože. Ja sam glasao za ponovni izbor crnog gradonačelnika i za program koji je odobrio crni predsednik, dakle dao sam „beli“ glas i može se reći da sam nesvesno odigrao rasnu kartu. Demagogijom se ne licitira samo u desničarskim krugovima, a i početna suma licitiranja postaje sve niža.

 
Slate, 20.09.2010.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 23.09.2010.