Studentska kafeterija na Berkliju, foto: Peščanik
Studentska kafeterija na Berkliju, foto: Peščanik

2. februar 1998.
Dragi Kristofere,

Ako ima nečeg goreg od mladog konzervativca, to je ostareli revolucionar. Mladi torijevci su danas praktično istrebljeni, ali zapadni svet vrvi od trbušastih levičara. Moj put – od budalastog flertovanja s revolucijom u mladim godinama do povratka u udobnu torijevsku luku u zrelom životnom dobu – nekad je bio kliše. Sad sam izuzetak i s čuđenjem me pitaju kako sam postao reakcionar. Neprijatna stvar u vezi sa šezdesetim godinama prošlog veka jeste to što one još uvek traju i što nismo morali da odrastemo.

Šezdesete nisu bile emocionalni trzaj kao što se činilo, već autentičan prevrat s trajnim posledicama. Godina 1968. nije bila početak svega toga, ali je bila trenutak kad su sve niti – politička, moralna, seksualna i umetnička – bile najtešnje prepletene. Ta kulturna revolucija bila je daleko destruktivnija i ikonoklastičnija nego što je to bila reformacija – ali nedostajalo joj je pravo oslobođenje. Ona je pretvorila ono što nam je bilo drago i vredno u građevinski šut, a uzdigla muzičko, likovno i književno smeće. Uvela je drogu u svakodnevni zapadni život. Njen razorni uticaj na jezik, manire, istinsku ljudsku dobrotu, obrazovanje i vaspitanje dece bio je prava katastrofa za svakoga ko je u srcu osećao ma i najmanju nežnost prema sledećoj generaciji. Žao mi je što sam imalo bio upleten u to i zgrčim se od stida kada se setim većeg dela onoga što sam tada govorio i radio. Priznajem sopstvenu odgovornost za gubitak stvari koje je trebalo čuvati i braniti dok sam doprinosio njihovom rušenju.

Morao bi da se složiš sa mnom. Zagazio si u to dublje nego ja i bolje od mene si razumeo šta se događa. Ne mogu ti se sviđati rasadnici neznanja koje nazivamo školama i univerzitetima. Ne može ti biti drago što se heroin otvoreno prodaje u rudarskim selima kao što je Grajmtorp. Ne možeš biti srećan što je rok muzika za mnoge ljude jedina poezija koju poznaju, ili što su vera, klasa i uljudnost zamenjene – ne racionalnim samopouzdanjem kao što si se možda nadao, već neukusnim obožavanjem poznatih ličnosti oličenim u nedavnom festivalu boginje Dajane. Niti možeš biti oduševljen dometima političkih ideja, stranih i domaćih, koje smo prigrlili. Vijetnam vrši javna pogubljenja „ekonomskih sabotera“. Afrika je ekonomska i politička sirotinjska četvrt koja se proteže od Kejptauna do Kaira. Pokazuje se da su Klintonovi, taj kontrakulturni par koji je ukorenjen u pokretu više nego što bi sad želeo da prizna, inspirativni u svojoj ulozi koliko i Voren Harding, i da su oslobođeni samo utoliko što predsednik ima nekonvencionalne seksualne sklonosti. Sve omiljene ideje naše generacije – potpuna dostupnost abortusa, lak razvod, radikalno obrazovanje, polna ravnopravnost, reforma zakona o homoseksualnosti, ukidanje cenzure i smrtne kazne – izvojevale su pobedu.

Sada se pokazuje da su u svakom od tih slučajeva upozorenja najzadrtijih i najglupljih konzervativaca bila trezvena i tačna proročanstva. Porodica nestaje. Život, rođeni i nerođeni, jeftiniji je nego što je bio tokom bezmalo cela prethodna dva veka. Bilo da to žele ili ne, milioni žena prepuštaju brigu o svojoj deci plaćenim neznancima. Seksualna tolerancija nije dovela do civilizovanog blaženstva, već do zahteva da se zakonski i moralno izjednače homoseksualno partnerstva i bračna zajednica. Moral je zamenjen hladnim hedonizmom koji se zalaže za jalovost, a ne plodnost. Moralan čovek više nije onaj koji dobro postupa, već onaj koji se javno saobražava ortodoksnim mnjenjima. Što se tiče tečnog đubriva koje nadire iz Holivuda i televizijskih studija, ko sad može da kaže da Meri Vajthaus nije bila u pravu kad je to predvidela i upozoravala na posledice? I ko sad može bez smijuljenja da pročita svedočenje sveštenika i literata koji su izjavili da je Ljubavnik lejdi Četerli puritanska i moralna knjiga?

Nismo samo promenili pravila politike i morala. Samozadovoljnim prihvatanjem narkotika i obožavanjem netalentovanih rok muzičara – i jedni i drugi pružaju egzaltaciju bez napora – prekinuli smo vezu između zadovoljstva i nagrade, kao i između zločina i kazne. Izrugujući se idealu džentlmena, odgajili smo ambiciju i pohlepu koju ne ograničavaju obziri prema drugima. Nismo valjda to želeli? Posekli smo šumu običaja i zakona koja nas je štitila. Kritikovati te promene i protiviti im se danas znači biti usamljeni otpadnik.

U Britaniji je danas moderno svaljivati krivicu za propadanje društva na Margaret Tačer koja je „skresala“ socijalnu potrošnju. Slažem se da je i njenoj i Reganovoj administraciji nedostajalo moralno središte i verujem da upravo zbog toga one nisu postigle trajne rezultate. Ali ozbiljne bolesti našeg društva su delo naše generacije: hteli smo da sve bude podređeno našoj udobnosti i zadovoljstvu, određene ideje i ciljeve smo birali zato što su nam pružali osećanje superiornosti u odnosu na naše roditelje, a ne zato što nam je do njih zaista bilo stalo, a onda smo svoje sebično prenemaganje proglasili za revoluciju.

Bratski tvoj,
Piter

3. februar 1998.
Dragi Pitere,

Mislim da bismo mogli da počnemo tako što ćemo obim mog struka ostaviti po strani. (Uostalom, po tebi sam bio gori dok sam bio mršaviji.)

U jesen 1996, u Pragu, intervjuisao sam Vaclava Havela. Govorio je s toplinom o Bilu Klintonu i rekao nedvosmisleno – i prilično indiskretno, pomislio sam – da bi voleo da on ponovo bude izabran. „Osećam povezanost s gospodinom Klintonom“, rekao je. „Kao i ja, on je čovek šezdesetih“. Oneraspoložio sam se. Kao relativno nepokajnički šezdesetosmaš, nanjušio sam povezivanje 1968. sa 1989. godinom. Znao sam da su šezdesetosmaši postali hrabri osamdesetdevetaši. Pominjem Adama Mihnjika, Jana Kavana, Mikloša Harastija, Hans-Magnusa Encensbergera, Petera Šnajdera i pokojnog Rudolfa Baroa – ne zato da bih zasenjivao slavnim imenima, već da bih pokazao „odakle dolazim“. U staroj debati između E. P. Tompsona i Lešeka Kolakovskog, na primer, uvek sam mislio da je Tompson u pravu zato što je verovao da je duh šezdesetih, makar nevoljno, počeo 1956.

S druge strane, Bil Klinton mi je uvek izgledao kao grozna kombinacija bejbibumerskog narcisizma i političke korektnosti. Sve decenije su, naravno, arbitrarne (pretpostavljam da bi ti radije periodizovao istoriju po monarsima), ali šezdesete su zaista su imale određen oblik i karakter. Pri njihovom kraju, prema frazi koju sam tada mrzeo, „lično je postalo političko“. Za mnogo toga što ti ne voliš u modernom svetu stvarno se može okriviti etos skriven u tom sloganu. Ali to je bio iscrpljeni i demoralisani završetak jednog razdoblja, a ne njegov najautentičniji izraz.

Ovo pišem iz svog sadašnjeg legla na Univerzitetu Kalifornije, u Berkliju. Kakva je bila situacija iz ovdašnje perspektive, recimo, u proleće 1967? Univerzitetske i državne vlasti koristile su svoje tobožnje pravo da suzbijaju većinu oblika političkog izražavanja. Volonteri iz kampusa stavljali su život na kocku ako su putovali – a mnogi jesu – južno od linije Mejson-Dikson, gde je milionima Amerikanaca bio uskraćen građanski status. U međuvremenu, univerzitet je služio kao ekspertsko telo i laboratorija za nepravedni rat u Indokini. A u velikom delu države Kalifornije vršeni su termonuklearni eksperimenti koji su hladno razmatrali istrebljenje ljudske vrste zbog sramne svađe supersila. Zahvaljujući, delom, kulturnoj i političkoj pobuni s kojom se poistovećuje ime Berkli, širenje ljudskih prava postalo je nezaustavljivo, pa je pogani rat na kraju zaustavljen – a za to su velikim delom bili zaslužni građanski pokreti.

Kad se osvrnem na taj period, najviše žalim što nisam igrao aktivniju ulogu. Dve velike inicijative koje su radile i na lokalnom planu – borba za pristojan tretman siromašnih čiji je maternji jezik španski i pokret za nuklearno razoružanje – još čekaju rasplet. Dodaću i to da me nije posebno dotakla poezija Alena Ginzberga, a muzika Franka Zape me je ostavljala potpuno hladnim. Ali Vaclav Havel kaže da su njemu ti glasovi stigli kao oslobodioci. Nije teško shvatiti na šta je ciljao.

Uzmi isti trenutak u Evropi i drugde i videćeš da su se grčki vojni fašisti upravo pridružili podnatovskom klubu koji su činile Španija i Portugalija; da je britanska laburistička vlada kapitulirala pred rasističkom pobunom kolonista u Južnoj Rodeziji; da je Severna Irska bila sektaški politički protektorat cinične „Konzervativne i unionističke“ stranke i da se Izrael iz malog Davida premetnuo u Golijata osvajača. Nelson Mandela pred sobom ima još dve decenije zatvora. Na Oksfordu se kurs filozofije, politike i ekonomije završava pre nego što se dođe do Kejnsa, a studenti za sve moraju tražiti dozvolu – od odeće do deljenja letaka, da i ne pominjemo noćnu neravnopravnost heteroseksualaca na koledžu (muški gosti uvek su bili dopušteni). Menjanju uslova u poslednjoj kategoriji doprineo sam, verovatno, više nego u ostalima, ali bar sam bio svedok, aplaudirao i zalagao se za neke kasnije pobede u drugim oblastima. Sve su, u suštini, bile šezdesetosmaške po poreklu, a neke i danas deluju impresivno. Ne bih povukao nijednu reč i nijedan postupak. Niti bih – pozivaš li me da to učinim? – obnovio zabranu romana D. H. Lorensa. Uz to, Zimbabve i Južna Afrika više bi ličili na sirotinjsku četvrt da se zadržao stari sistem; a da se naša generacija išta pitala, Vijetnam bi postao nezavisan 1945. Grajmstoun je bio prilično žilav kad sam ga poslednji put video 1974, za vreme rudarskog štrajka, a dostupnost nelegalnih teških droga delo je ozbiljnih kartela koji ponekad imaju zastrašujuće prijatelje na visokim položajima, a ne posledica etike dece cveća. Verujem da bi trebalo dekriminalizovati sve narkotike i da bi svaka vrsta kontracepcije trebalo da bude svima na raspolaganju. Ne razumem ono što si rekao o plodnosti. Na stranu tvoj stav Jeremije koji ne vidi mnogo nade za našu vrstu, ali da li bi želeo da ljudski seksualni nagon vodi rađanju više dece? (Rekao bih da si se, kao svi hrišćani i monoteisti, zaglibio u verovanju da smo a) stvoreni bolesni, i da nam je b) zapoveđeno da budemo dobro.)

Kad se osvrnem unazad, najviše me čudi to što su teorije o vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju imale tako malo veze sa ishodom bilo čega. Tada u to ne bih poverovao. A tu je i pitanje nenamernih posledica. (Beskrajan niz tužbi zbog seksualnog uznemiravanja, na primer, umesto ikakvog razgovora o demokratiji na radnom mestu.) Mogao bi mi odgovoriti da biram dobre strane i izostavljam loše. Ali da bi to rekao, morao bi biti drukčiji kritičar, onaj koji se ne zadovoljava nediferenciranim lamentom u maniru Bele kuće.

Bratski,
Kristofer

4. februar 1998.
Dragi Kristofere,

Kao osobu od gabarita uveravam te da prigovaram politici a ne čoveku.

Našao si moju slabu tačku kad si pomenuo Vaclava Havela i njegove drugove, ali mislim da mogu da objasnim njihovu zabludu. Oni su učestvovali u autentičnoj, opasnoj borbi za slobodu, a ne u taštom glumatanju na našoj strani gvozdene zavese. Nije bilo šale s represivnom tolerancijom drugova Gjereka i Honekera. Tačno je da su neki istočni i centralni Evropljani mogli biti inspirisani našom blesavošću i da su samosažaljivo zavijanje rok muzike mogli pobrkati s pobunom. Verovatno su mislili da smo ozbiljniji nego što jesmo. Pošto su oni sami bili vrlo ozbiljni, nisu mogli ni da zamisle koliko smo mi trivijalni. Možda su osećali da banalnom zadovoljstvu zemalja Natoa nedostaje plemenitost kao cilj, iako su milioni ljudi baš to želeli.

Da ne precenjuješ strahote predrevolucionarnog života? Možda se na tvom Oksfordu kurs filozofije, politike i ekonomije završavao pre Kejnsa. Ali današnji oksfordski studenti nisu ni čuli za Kejnsa – a oni koji jesu, ne znaju kako se piše njegovo ime, ali su, naravno, slobodni da upražnjavaju sve varijante seksa dok ugledni upravnici koledža javno nalaze opravdanja za ilegalno uzimanje droga. Da nisu te stvari nekako povezane? Kažeš da su vlasti Berklija i Kalifornije „prisvojile pravo da suzbijaju većinu oblika političkog izražavanja“. Kojim bismo onda jezikom opisali istinsku diktaturu?

Narko karteli bujaju zato što smo uklonili moralne prepreke drogama. D. H. Lorens nikad nije bio zabranjen, samo je suptilno ograničena distribucija njegovog romana, a zabranjivana je istinska pornografija. Prekini vezu između seksualnog nagona i nastavljanja vrste i dobićeš – pa eto, baš ovo što smo dobili. Mada znam da ti se to neće dopasti, kao pripadnik monoteističke religije moram da ukažem na to da je potkopavanje religije krivo za Spenserov kult i mnoge druge paganske pojave kojih se opravdano groziš.

Bratski,
Piter

5. februar 1998.
Dragi Pitere,

Ni na tren nemoj pomisliti da će te velikodušniji i širokogrudiji ton spasiti.

Budući stariji brat, moj je posao – ne, moja je dužnost – da ti utuvim neke pouke koje nećeš lako zaboraviti.

Moj koledž je bio tako dobar da mi da stipendiju za posetu Sjedinjenim Državama, a ja uzvraćam tako što i danas nudim gostoprimstvo onima koji koriste taj isti program. Danas polovinu korisnika stipendije čine mlade žene – to je glavna promena. (To je veliki pomak od nula odsto žena 1970, kada uopšte nije bilo ženskih članova koledža.) Bilo bi snishodljivo reći da one ostavljaju utisak oštroumnih i načitanih osoba; svestan sam da je divljenje mladosti zamka postavljena sredovečnima. Ali sasvim je izvesno da nisu gore od mojih vršnjaka i kolega.

Sve do „pobede“ Harolda Vilsona 1966. godine u Britaniji je bilo nezakonito biti odrastao i „kvir“. Zločince su kažnjavali vešanjem, a bedna ideja o zastrašivanju navela je neke ljude da govore da nije važno ako nastrada i poneki nedužan čovek. Postojala je cenzura knjiga i pozorišta, a ovu drugu je uveo neko ko se okitio naslovom „Lord Čemberlen“. To su zapravo bili dani tradicionalnih standarda.

Misliš da si me zatekao u nemarnom formulisanju rečenice o „političkom izražavanju“, ali da sam pisao o totalitarnom sistemu, izostavio bih reč „većina“ i umesto „suzbijati“ bih rekao „zabraniti“ ili „prisiliti“. Izostavio bih i reč „tobožnje“. Kazuisti i konzervativci su se možda podsmevali opravdanom razlikovanju „autoritarnog“ i „totalitarnog“, ali su bili smrtno ozbiljni kad je reč o autoritarnoj opciji. Ona im je bila draža ne samo od apsolutizma već i od demokratije – kako kod kuće tako i napolju.

Znatan deo veličine Martina Lutera Kinga Mlađeg je to što je uprkos gomili obaveza i prepreka – između ostalog, svakodnevnih pretnji smrću – napravio krupan korak dalje i osudio vijetnamski rat i nuklearnu ucenu. Ceo crni i beli establišment složno je govorio da to dokazuje njegov „ekstremizam“. Možda bi želeo da ponovo razmotriš izbor reči „samoživ“.

Kad ostavimo po strani ubistvo, krađu i druge ljudske univerzalije, nema ozbiljnog problema s ljudskim ponašanjem koji se može rešavati zabranom. I nema načina da se „prekine veza“ između polnog nagona i prokreacije. Ali mnogi ljudi koji su moralno superiorni u odnosu na nas dvojicu otkrili su da je izvesna razlika između to dvoje korisna. To je i duboka aspiracija mnogih u onim siromašnim zemljama koje s visine otpisuješ kao „sirotinjske četvrti“. Vera u natprirodno i paranormalno nije moja odgovornost. Ali zar nije ista ta Engleska crkva, državna crkva koja je blagoslovila kraljevsko venčanje iako je znala da je lažno, odigrala licemernu ulogu u sahrani u staroj opatiji? I da li je to bio paganizam? Borba protiv kretenizma mora se voditi svakog dana i u svakoj deceniji, i ne unapređuju je mnogo oni koji gunđaju da je sve išlo nizbrdo od one godine – koja god to godina bila – kad su njihova sećanja postala pomalo maglovita.

Bratski,
Kristofer

6. februar 1998.
Dragi Kristofere,

U Dalaskom muzeju postoji, ili je postojala, prilično zastrašujuća slika sina razmetnoga koji se vraća, s mnogo godina zakašnjenja, u srušenu i napuštenu roditeljsku kuću. Bojim se da je naša generacija, najrazmaženija u ljudskoj istoriji, protraćila svoju supstancu na pobunjenički život i onda slegnula ramenima i sve to prebacila na naše kreditne kartice. Ako ikad budemo shvatili da je vreme za povratak kući, verovatno ćemo i mi stići prekasno. Nervira me naivno optimističko odbijanje levice da makar razmisli o mogućnosti da su prethodne tri decenije bile strahovita greška. Tvoja strana ima isto toliko razloga koliko i moja za strah od bliskog rušenja socijalnog mira i mračnog doba neznanja koje će ga pratiti. Moj ton je velikodušan zato što je tema suviše važna da bi se rasipala u ad hominem prepirci.

Zato mi dopusti da te naučim jednu ili dve lekcije. Pretpostavljam da si bio izuzetan kad su ti dali stipendiju. Verovatno su bile izuzetne i tvoje mlade gošće, pa si zato izvukao pogrešan zaključak. Moji prijatelji na univerzitetima više se i ne trude da poriču ozbiljan pad standarda, naročito kad je reč o znanju koje se očekuje na upisu. Zanimljivo je to što još samo vlade (obeju stranaka) još lažu o tome. Očekivao sam da će to barem pobuditi tvoje sumnje.

Siguran sam da nisi nameravao da stvoriš utisak (mada si bezmalo upravo to učinio) da je u Britaniji pre 1966. kazna za sodomiju bila vešanje. To bi se lepo slagalo s tvojom slikom gvozdene cenzure i okrutne netrpeljivosti. Ovde bismo morali da se setimo na koje pitanje pokušavamo da odgovorimo. Moje pitanje nije: „Da li je onda bilo loše?“ već: „Da li je sada gore? I, ako jeste, zašto?“ Moje monoteističko stanovište upozorava me da se ljudsko društvo ne može usavršiti, a moja reakcionarna pozicija me opominje da nije svako kretanje napredak (te ideje ne bi smele da budu tako ekscentrične kao što jesu).

Čini mi se da postoji, ili bi bar trebalo da postoji, neka tolerantna sredina između ekscesa Old Kompton strita i strogo skrivanih, nezakonitih homoseksualnih susreta u muškom toaletu u Hajd parku. Voleo bih da uopšte ne moram da branim cenzuru, čak ni blagu opominjuću ruku Lorda Čemberlena. Ali bujica prostaštva i pornografije koja sad preplavljuje televiziju, film i pozorište sugeriše da možda nemamo moralnu opremu koja je potrebna za slobodu. To je moj odgovor na tvoje tvrdnje da se nijedan ozbiljan problem u ponašanju ne može rešiti zabranom. Delimično se slažem, ali mislim da moraš priznati da zakon može biti korisna podrška istinskom leku, to jest opšteprihvaćenom moralnom kodeksu koji je nametnut konvencijom, neodobravanjem i stidom a ne sudovima, zatvorima i vešalima. Tu nevidljivu zaštitnu mrežu hteli su da pokidaju entuzijasti iz 1968 (i iz 1789. i 1917). Oni su se nadali da će srušiti i stubove na kojima počivaju ljubav prema domovini, lojalnost, zajedničko prihvatanje onog što je dobro i lepo, religija, tradicija, uljudnost i respekt prema porodici i autoritetu, a možda nadasve veliku vrlinu samokontrole.

Prilično su uspeli u tome. Neverovatno je koliko malo vremena je bilo potrebno da se zdrobi porodica, da se popularizuje abortus (najnasilniji, mada ne i jedini način kidanja veze između polnog nagona i produženja vrste), da se unište istorija i književnost, da se unize oltari i spale zastave, da se pljune na krunu, da se deci podele droga i sredstva za kontracepciju, ali da im se uskrate poezija ili roditelji. Svaki bedni slogan koji je izvikivan na ulicama 1968. ušao je u stvarne živote miliona ljudi. Kako time možeš biti zadovoljan?

Bratski,
tvoj Piter

7. februar 1998.
Dragi Pitere,

Pretpostavljam da u blizini imaš krupnog pastuva kog uzjahuješ i šibaš koja god tema da iskrsne. Dok ja imam strpljivog starog magarca na svojoj Životinjskoj farmi, a on kaže da istorija traje veoma dugo. Mislim da sam priznao (sad je na mene red da pokažem popustljivost) da su neki slogani iz šezdesetih mutirali u blesavost, zlo ili i jedno i drugo. Onom koji sam ranije citirao mogao bih dodati i ovaj: „Shvati svoje želje kao stvarnost“ – popularni pariski plakat iz tog vremena. Shvaćeni doslovno, oni su doprineli da na scenu stupe „Ja decenija“ i „Nju ejdž“. Ali, kao što sam takođe pokušao da te podsetim, oni su nastali iz očajanja ili osećanja poraza kada je postalo očigledno kako stoje stvari. S druge strane, nedavno sam pročitao jedan intervju s Mihailom Gorbačovim, u kome on sebe definiše kao jednog od „ljudi šezdesetih“ koje su zauvek promenili – i to nabolje – događaji i debate iz tog vremena. Glasnost i perestrojka su velike reči i uvek će to biti. Za mene one guraju u zapećak loše strane seksa, droge i rokenrola (koji imaju i svoje dobre strane).

Izvini što to kažem – zvučiš mi kao jedan od onih ruskih mastodonata koji stalno gunđaju da je sve otišlo dođavola otkad nema čvrste ruke. Cenim to što se više poistovećuješ sa obnovom pravoslavlja, ali otkad smo videli srpske rođake tog pokreta na delu, radije bih se toga klonio.

Postavlja se zanimljivo pitanje: ko je od nas nostalgičar? Priznajem da mi je politički život u šezdesetim godinama 20. veka izgledao življi, autentičniji i vredniji truda nego ijedan drugi do danas. Današnje doba populizma – i manipulisanja tim populizmom pomoću elitističkih sredstava i tehnika – za mene nema čari. Ono je posledica šezdesetih samo u smislu u kome je „zlatno doba“ korupcije bilo posledica američkog građanskog rata. Hoću da kažem: to je tačno, ali nije istina. A standardi i iskustva abolicionista (koji nisu tražili rat, ali nisu ni bežali od njega) bili su mobilisani za druge bitke pod različitim zastavama. Ono što nije moglo biti obnovljeno je „ideal“ organskog društva u kome svako zna gde mu je mesto po nekom nepisanom ugovoru. Tvoja čežnja za nečim sličnim je utopijska, ali samo u najjalovijem smislu.

Moji studenti na Berkliju otvoreno priznaju da imaju velike rupe u obrazovanju. Ali njih je obrazovalo potrošačko društvo, a ne moji drugovi; mi ćemo se truditi da Mračno doba ostane podalje od nas. Tačno je da su televizijski ekrani i filmska platna puni đubreta (uglavnom bez seksa), ali ima nekoliko odličnih i popularnih knjižara do kojih se odavde može stići pešice i na koje mogu da uputim studente; na njihovim policama su dela mojih političkih saveznika koja po moralnoj ozbiljnosti izvesno ne zaostaju ni za jednim prestolom, oltarom ili krunom koji su danas u ponudi.

Posle 30 godina sasvim mi je jasno da nema vraćanja unazad. Ali ima puteva napred, makar kroz neizbežnu šikaru nenamernih posledica. Ti ih za sebe zatvaraš jer prihvataš etos „respekta“ koji se rasprsnuo mnogo pre nego što je zakmečao prvi bejbi bumer.

Bratski,
Kristofer

 

Moova knjižara u Berkliju, foto: Peščanik
Moova knjižara u Berkliju, foto: Peščanik

Prospect Magazine, 20.03.1998.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 28.05.2020.