Ovih dana svedoci smo jedne zanimljve pojave koja preti da preraste u epidemiju. Precizno govoreći, ne bismo čak mogli reći da je sama pojava novijeg datuma, ali je kroz svoju učestalost koincidirala sa važnijim događajima što joj nije oduzelo slavu, naprotiv, samo ju je naglasilo do apsurda – u situaciji kada se Srbija suočava sa serijom teških problema počev od sveprisutne pretnje bankrotom, preko najnovijih spoljnopolitičkih izazova (nagoveštaja strateškog zaokreta prema Rusiji, većeg pritiska EU i posebno Nemačke na redefinisanje politike “i Kosovo i EU”), između predsednika i premijera izgleda da je otpočelo neformalno takmičenje za prvi glas Srbije.

Vodeći dvojac kao da je u saglasju da im lajt motiv nove politike bude u skladu sa narodnom “udri brigu na veselje”, pa se tako samo tokom prethodne nedelje nižu naslovi “Toma zapevao sa Konuzinom”, “Dačić pevao sa Halidom Bešlićem”, itd, dok je Mrkonjić  samo svojom krivicom izostavljen iz ove epizode. Ne bismo mogli reći da nas raspevana družina iznenađuje svojim  najnovijim nastupima, ali je razlika u odnosu na ranije podvige (čija se zbirka nalazi na youtube kao neprolazno svedočanstvo) krajnje suptilna- oni se sada nalaze na funkcijama predsednika i premijera jedne države, i to ne bilo koje, već siromašne, sa susedima zavađene, teritorijalno nezaokružene i ekonomski besperspektivne. Pa, i pored svega nabrojanog, sve to ne bi ispalo toliko loše da se ne radi o zvaničnim posetama i susretima, koje pri tom snimaju brojne kamere, što je kako se ispostavlja socijalni lubrikant za naše političare.

Ruku na srce, Tomislav Nikolić nije pošteno ni pustio glas za razliku od Ivice Dačića, kome mikrofon uz pendrek postaje glavno oruđe rada (da li u budućnosti očekuje honorare za svoje nastupe, još uvek nije jasno). Ali i pored skromnijih estradnih sposobnosti, Tomislavu Nikoliću redovno polazi za rukom da svog glavnog takmaca i jedinu pravu konkurenciju  nekako prevaziđe suštinski.

Tako dok Dačić peva sevdalinke, Nikolić ima sadržajniji repertoar, koji pored čiste razbibrige ima i svoju političku funkciju. Kada predsednik peva “Oj, Kosovo, Kosovo” u društvu ruskog ambasadora, to ima svoj jasan i dalekosežan politički značaj, prema čemu Dačićevo raspevavanje izgleda amaterski. Ali, nije ni Ivica bez aduta. Da mu nije samo do pevanja radi pevanja, potvrđuje i odabir trenutka (ponovljeni i sve agresivniji Dodikovi istupi), mesta (Sarajevo) i duetskog parnjaka (Halid Bešlić). Ideja da se greške njegovog političkog oca počinjene u Bosni posle svega mogu ispravljati grljenjem i pesmom, bez jasne vizije o održivom razvoju i perspektivi Bosne (sem papagajskog ponavljanja da je Srbija garant Dejtona, što valjda u nekom društvu i dalje mnogo znači), još je jedan dokaz u kakvu slepu ulicu je Srbija ušla. Iako kraj ulice nije na vidiku, tabla sa obaveštenjem je nedvosmislena – put kojim se krećete ne vodi nikuda. Pevanje patriotskih pesama, ortačenje sa ambasadorima, bahato šepurenje po balkanskim prestonicama, odavno je viđeno.

Posle dve decenije traganja, pronalaženja izlaza i ponovnog gubljenja putokaza, kao da smo osuđeni da živimo u svojim greškama. Hroničan nedostatak političke vizije vodi srpsku političku scenu u dalju estradizaciju, u kojoj i u budućnosti možemo očekivati da pevanje, podvriskivanje i nabujala arogancija budu glavna obeležja političke elite.

Nedostatak političke kulture kod nosilaca najviše vlasti, koji bi u drugačijem društvu sa uspostavljenim kriterijumima vrlo rano bio prokazan i odstranjen, u Srbiji se pokazuje kao prednost. Suprotno postavljeno, političar sa manirima, obrazovanjem i vizijom, u ovovremenom srpskom društvu ne bi bio prepoznat kao kvalitet, mereno kafanskim kriterijumima koji su postali opšteprihvaćeni. Time u startu gubimo šansu za bilo kakvu korenitiju promenu u daljoj budućnosti. Ali sve to je manje važno naspram čiča Tominog patriotskog zanosa i Ivicine neostvarene ženje da bude prvi glas, ako ne Srbije, onda makar Žitorađe.

 
Peščanik.net, 15.09.2012.