Rasprodaja 1

Ono što bi možda moglo da bude poučno u prodaji preduzeća Delta stranom kupcu jeste da se odluka o učešću stranog kapitala donosi kada se privileguje poslovanje domaćih preduzetnika. Paralelna pouka se može izvesti iz nameravane prodaje Telekoma, o čemu se odluka donosi onda kada se ne pazi na rast stranog duga. Evo zašto.

Pođimo od jednostavnog podatka: spoljni dug Srbije je na kraju 2010. bio gotovo 24 milijarde evra, ili oko 80% njenog bruto domaćeg proizvoda (BDP) od približno 30 milijarde evra. Kako taj dug nastaje i od čega zavisi njegovo dalje kretanje? Jednostavno rečeno, dug nastaje zbog deficita, dok kretanje zaduženosti zavisi od stanja, na tekućem računu bilansa plaćanja. Prošle godine, na primer, na njemu je registrovan deficit od nešto manje od 2 milijarde evra. Za toliko je potrebno da se zemlja dodatno zaduži ili se na drugi način finansijski obaveže prema inostranstvu. Prošlogodišnji deficit u razmeni sa inostranstvom je mali u odnosu na one koji su bili karakteristični za period od 2004. do 2008, dakle posle prvog perioda oporavka, a pre krize. U tom se periodu uglavnom došlo do trenutnog stanja stranog duga. Na početku, dakle 2001, strani dug je bio oko 86% bruto domaćeg proizvoda, a 2004. je bio na nivou od oko 54% (delimično zbog otpisa dugova, a najviše usled realne apresijacije dinara u odnosu na evro što čini BDP u evrima većim). Da bi na kraju 2008. iznosio gotovo 70%. U evrima je mnogo vidljiviji taj brz rast zaduženosti: 2004. ukupni spoljni dug je iznosio nešto manje od 9,5 milijardi evra, ili nešto manje nego 2001, a 2008. je već narastao na 21 milijardu evra. U sledeće dve godine dodato je još nešto manje od 3 milijarde evra. Naravno, u odnosu na BDP, teret je znatno veći budući da se on u te dve godine smanjio, a dinar je uz to značajno devalvirao. Zapravo, u ove dve poslednje godine došlo je do dramatičnog prilagođavanja u spoljnoj trgovini i u ukupnoj međunarodnoj razmeni, jer su prethodno nagomilani dugovi smanjili sposobnost zemlje, pre svega korporacija i domaćinstava, da se dodatno zadužuju u inostranstvu. Ovde ima smisla uz put se podsetiti da je period od 2004. do 2008. bio obeležen zagovaranjem ekonomskog nacionalizma i državne potpore nacionalnim i regionalnim liderima.2

Strani dug će se povećavati i u ovoj i u sledećim godinama, sva je prilika za iznose veće od onog iz prošle godine. Da li će, ili bolje rečeno za koliko će, rasti i u odnosu na BDP zavisi od stope njegovog rasta i od kursa dinara, ali je prilično jasno da se stiglo gotovo do gornje granice zaduženosti, bar u tom smislu da preti značajno povećanje rizičnosti ukoliko se rast zaduženosti ne dovede u okvire održivosti.3 Problem je u tome što privreda Srbije, takva kakva je sada, zahteva povećani deficit u razmeni sa inostranstvom kako bi došlo do ubrzanja privrednog rasta. Usled toga, restruktuiranje privrede kako bi se rast zasnivao na izvozu zahteva jedan period, od nekoliko godina, relativno usporenog rasta, a verovatno i privrednu stagnaciju. No, to je nezavisna tema.

E sada, šta je posledica privredne politike vođene u periodu između 2004. i 2008? Visoka spoljna zaduženost, kojoj je vodila, znači da je sada potrebno dugove vraćati, jer je dodatno zaduživanje otežano ili skupo, što mora da ide na račun potrošnje. Smanjenje ili stagnacija potrošnje, pak, idu na račun zarade preduzeća i poreskih prihoda države, što i jednima i drugima dodatno otežava vraćanje dugova. Usled toga, alternativa je prodaja privatne i javne imovine. Trenutni primeri su prodaja preduzeća Delta i nameravana prodaja Telekoma. To nije ništa neuobičajeno u zemljama koje zapadnu u krizu. Primera ima veoma mnogo kada su bile neophodne rasprodaje usled prezaduženosti, bez obzira da li je reč o prvatnim ili javnim dugovima.

To je ta pouka. Delta je prodata u velikoj meri da bi se namirili poverioci. Isto će biti i sa javnom imovinom, nezavisno od toga koliko se njena privatizacija odlaže. Zapravo, izbor je više u tome da li da se privatizacije izvrše dok država još nije prezadužena ili kasnije – dakle izbor je između prodaje i rasprodaje. Rast državnog duga zavisi od fiskalnog odnosno budžetskog deficita, koji opet zavisi od rasta javne potrošnje i javnih prihoda. I jedno i drugo zavise od privrednog rasta, jer što je veći BDP manji su socijalni problemi, pa tako i taj deo javnih rashoda, a veći su i javni prihodi, budući da je povećana poreska osnova. No, brzina privrednog rasta dosta zavisi od javnih ulaganja, jer su javna dobra i dobra sa značajnim spoljašnjim efektima, kao što su infrastruktura i ustanove, veoma zapušteni. Država će, dakle, morati da se zadužuje, što i čini, posebno u poslednje dve godine, ali se i u tome moraju poštovati uslovi održivosti. Budući da se javni dug veoma brzo približava gornjoj granici održivosti, moraće da se prodaje imovina kako bi mogli da se servisiraju dugovi i obezbedi tekuća i potrošnja za razvoj. Usled toga, odluke koje se sada donose o javnoj potrošnji i javnom dugu zahtevaće prodaju kompanija kao što je Telekom, bilo sada ili u bliskoj budućnosti.

To je dakle ta pouka: strani i javni dugovi se mogu finansirati ili smanjenom potrošnjom ili prodajom imovine. Politika vlada, a naravno i glasača i socijalnih i, da ih tako nazovem, poslovnih partnera koji su te vlade birali ili podržavali, u periodu od 2004. do danas, sadržala je odluke o rasprodaji privatne i javne imovine koje se sada donose. Ideologija ekonomskog nacionalizma tada i patriotske politike danas – uglavnom su podržavale pogrešnu politiku tada i, verovatno iz neznanja, još veću rasprodaju sutra.

Peščanik.net, 07.03.2011.


________________

  1. Po P. Krugman, „Fire-Sale FDI“ u S. Edwards (ur.), Capital Flows and the Emerging Economies: Theory, Evidence, and Controversies. University of Chicago Press, 2000, 43-59.
  2. O tome sam pisao u to vreme ekstenzivno, a neki od tekstova se mogu naći u mojoj knjizi Talog. Uz put valja pomenuti da su u tom periodu na vlasti bile Demokratska stranka Srbije i G17 plus u celom periodu i Demokratska stranka i Socijalistička partija jednim delom. O problemima sa kojima se privreda Srbije suočavala 2004, a pre svega o nedostatku oporavka industrije i o malom izvozu i velikom spoljnotrgovinskom deficitu sam pisao u radu „Srbija i Crna Gora: stanje i predlozi reformi“, Fondacija za mir i rešavanje kriza, januar 2004, a rad je predstavljen u februaru 2004. u Beogradu. Isto je ponovljeno i u programu reformi za Liberalno-demokratsku partiju u januaru 2007.
  3. O održivosti stranog duga sam pisao na primeru Hrvatske u „Debt Sustainability and Growth in Croatia”, wiiw Research Reports No. 306, May 2004.
The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija