Povodom teksta „Šta tamo ne bi dozvolili”, „Politika“ 3. februara

 
Antonićev odgovor na moje primedbe da piše da bi vređao počinje ovako: „Vladimir Gligorov spada u pristojnije i razboritije predstavnike tzv. druge Srbije”. On ostavlja čitaocima (neću više pominjati urednike „Politike”) da se pitaju na osnovu čega sam ja pristojniji i razboritiji? I kada sam ja to bio nepristojan i nerazborit? Kako se ništa o tome više ne kaže, svrha te rečenice jeste jednostavno da se nešto uvredljivo kaže o meni i o (iz nekog razloga sada takozvanoj) drugoj Srbiji. Dakle, Antonić ne može ni da krene da piše tekst a da nema nešto lično da kaže.

Ostatak odgovora je posvećen sličnom cilju. Najpre se kaže da je reakcija pripadnika „druge Srbije” na napad – valja voditi računa da je stvarni napad postojao i da nije izmišljen – na „Peščanik” „pomalo paranoidna”, da bi se potom reklo da je to bila previše blaga karakterizacija te reakcije – što znači da je bila zaista paranoidna, dakle veoma slična paranoji, što će reći paranoična. Budući da, opet da podsetim, napad nije izmišljen, reći da je reakcija paranoidna je jednostavno uvredljivo. Može biti da oni koji su žrtve napada greše u proceni o tome ko stoji iza tih napada, ali to svakako nije ni paranoidno niti paranoično.

Koje dokaze iznosi Antonić da državne vlasti nisu umešane u ovaj napad? Iste one koje iznosi da sam ja razboritiji od drugih (ali ne i razborit): sopstveno mišljenje. I ništa više. Ovo nije nikakav izuzetak. Ovako Antonić piše iz nedelje u nedelju i iz godine u godinu. Kao što smo videli, praktično od prve rečenice.

U odgovoru je Antonić odustao da odgovori na primedbu o tome zašto je nedemokratski nosioce vlasti smatrati odgovornim za bezbednost građana, čak i ako su ti građani tek nešto razboritiji od drugih ili su čak nerazboriti pripadnici „tzv. druge Srbije“? Ne samo on nego su i drugi komentatori smatrali da je upravo sada čas da poduče nerazborite da nisu oni neke „svete krave“ pa da ne može njihova bezbednost da bude ugrožena. Da li je Antonić rešio da ne brani više taj deo svog prvobitnog teksta, ne znam. No, važno je da se ne zaboravi o čemu je tu bila reč.

Antonić već duže vreme „nerazborite“ karakteriše kao ekstremiste i podučava ih o tome šta je demokratija i zašto su oni protiv nje. Ono što je napisao u tekstu koji sam kritikovao samo je sažetak tih njegovih tvrdnji. Ima smisla, mislim, ponoviti jednu stvar koja je od značaja za ovaj konkretan slučaj. Naime, nije nimalo a ni nikako paranoidno ili paranoično pozivati nosioce vlasti na odgovornost ako je ugrožena bilo čija bezbednost, a posebno ako je neposredno ugrožena bezbednost kritičara istih tih nosilaca vlasti, posebno time što im je nasilnim činom uskraćeno pravo na slobodno izražavanje. Ne znam šta je fundamentalnije od toga kada je reč o demokratiji i o demokratskom odnosu između građana i, na primer, demokratski izabranog predsednika države? U osnovi demokratije je sloboda misli i izražavanja. Pa je i prirodno ceniti ne samo uspešnost izabranih nosilaca vlasti po tome kolika je bezbednost, na primer, novinara, već i pozivati ih na odgovornost ukoliko se te slobode krše.

I na kraju ključni argument: odgovornost je utoliko veća ukoliko je ugrožavanje bezbednosti sistematsko. Dakle, ako je određena grupa, recimo „tzv. druga Srbija“ ili urednice i saradnici „Peščanika“, ako su oni sistematski izloženi napadima ili su njima izloženi više od drugih, sasvim je na mestu sumnja da oni čija je dužnost da se staraju o bezbednosti svih sistematski brinu manje o bezbednosti ove grupe ljudi. Budući da nije reč o nečemu intelektualno komplikovanom, a i imajući u vidu bogato iskustvo Srbije da se sistematski napadaju oni koji nisu dovoljno ovo ili ono (recimo, razboriti, patriote, ne pripadaju „prvoj Srbiji” ili nisu dovoljno nacionalno čisti), dakle imajući to bogato i ružno iskustvo u vidu, sasvim je na mestu sumnja da su vlasti u Srbiji u najmanju ruku pristrasne kada je reč o staranju za bezbednost pojedinih građana Srbije. Nije „pomalo paranoidno“ biti toga svestan. Veoma je uvredljivo one koji su toga svesni, to osećaju na svojoj koži i protiv toga se bune nazivati paranoidnim ili sklonim paranoji ili čak samo nedovoljno razboritim.

 
Politika, 06.02.2009.

Peščanik.net, 09.02.2009.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija