Diktature nisu u stanju da proizvedu ništa osim nasilja, a ono je pre svega usmereno ka onim oblicima društvenog života koji se opiru sve brojnijim zabranama. Bilo da je reč o medijima ili umetnosti, diktature se ponašaju slično. Stoga je priča o rebetiku važno svedočanstvo o individualnom otporu i funkciji supkulture u društvima koja su se prepustila autoritarnoj vladavini pojedinaca i njihovih privilegovanih elita.

U poslednje dve godine kod nas su objavljene dve publikacije koje se mogu čitati komplementarno, iako je reč o naizgled udaljenim formama: grafičkoj noveli i etnomuzikološkoj studiji. Šta bi mogli da imaju zajedničko francuski crtač stripa – David Pridom (David Prudhomme) i australijska profesorka komparativne književnosti sa Kornel univerziteta – Gejl Holst-Vorhaft (Gail Holst Warhaft)? Odgovor je: fascinaciju rebetikom, pesmama koje su se u Grčkoj pevale uz buzuki ili nešto manju baglamu. Jedna od boljih definicija rebetika, koju navodi Gejl Holst u svojoj studiji Put u rebetiko, objavljenoj u ediciji „Cveće zla“ (prev. Aleksa Golijanin, Gradac, 2017), glasi: „Rebetske pesme pisali su rebetisi za rebetise, a rebetis je bio čovek ophrvan tugom, koju je izbacivao iz sebe“. Upravo to rebetsko stanje pokušao je da uhvati David Pridom u svojoj antologijskoj grafičkoj noveli pod naslovom Rebetiko (prev. Goran Kostrović, Komiko, 2015).

Poreklo rebetika, kao i mnogih muzičkih formi, složeno je i predstavlja čitav splet uticaja i istorijskih prilika koje su dovele do kretanja stanovništva, ali i muzičkih stilova. Naime, nakon Grčko-turskog rata (1919-1922) i masakra u Smirni, kada je Grčka bila primorana na povlačenje, ostavši bez pomoći saveznika, oko milion i po turskih Grka je u izbegličkom talasu stiglo iz Turske u Grčku, a oko pola miliona grčkih Turaka otišlo u suprotnom pravcu. U tom trenutku, za Grčku je to bila četvrtina od ukupnog stanovništva. Takav udar na zaostalu ekonomiju, inače devastiranu ratovima, predstavljao je pravi kolaps. Mnogi od ovih izbeglica potražili su spas u luci Pirej, gde je još mogao da se pronađe neki posao. Upravo na tom mestu nakon 1922. počinje priča o rebetiku, muzici koja se izvodila u malim lokalima tekedesima (teke), uz pušenje hašiša i kombinovanje raznih muzičkih uticaja, od grčke narodne muzike i vizantijske crkvene muzike do turske narodne i klasične muzike. No, dominantni uticaj na pirejski rebetiko imao je smirnski stil koji su donele izbeglice iz Male Azije. Trgovina hašišom i njegovo konzumiranje u Otomanskom carstvu bili su legalni, dok su u Grčkoj bilo zabranjeni još od 1890, mada se taj zakon nije striktno sprovodio sve do 30-ih godina 20. veka, odnosno do 1936. kada je general Joanis Metaksas, nakon velikog komunističkog štrajka, raspustio parlament i zaveo fašističku diktaturu. Prvi na udaru su se našli rebetisi i mangasi, izvođači rebetika i uživaoci hašiša. Među njima su bile i legende ove muzike Markos Vamvakaris (otac rebetika), Stratos Pajumdžis, Jorgos Batis, Janis Papajoanu i Anestesis Artemis. Bila je to muška muzika u koju su vremenom počele da ulaze i žene. Gejl Holst posebnu pažnju posvećuje toj vrsti fuzije i transformacije rebetika – ulasku vrsnih pevačica poput Roze Eskenazi, Sotirije Belu (Bili Holidej rebetika), Rite Abaci, Marike Nikolaidu i drugih.

Sredina tridesetih, pomenuti muzičari, atmosfera pod diktaturom predstavljaju istorijski materijal za naraciju koja se odvija u grafičkoj noveli Davida Pridoma. Naime, ukoliko se neko odluči da čita Rebetiko, onda je najbolje da to učini paralelno sa izvanrednom studijom Gejl Holst, jer tako će imati potpuni ugođaj iz tekedesa, u kojima se događa radnja ovog stripa. Godina je 1936, mesto je Atina, luka Pirej. Dan kada iz zatvora izlazi muzičar Markos. Jedna fotografija iz studije Gejl Holst transformiše se u narativno jezgro priče koju pripoveda Pridom:

Pod rebetskom četkicom Davida Pridoma, ova fotografija na kojoj je zabeležena jedna davna jutarnja scena iz Pireja, na kojoj mangasi Ludi Nik i Marinos Brkajlija uživaju u turskoj kafi i nargilama, izgleda ovako:

Fotografija oživljava, čuju se glasovi mangasa, pas dobija svoju posebnu funkciju u metafori života rebetisa, a mediteranska svetlost počinje da titra na licima Pridomovih junaka i po zidovima okolnih kuća.

Ali rebetisi su noćne ptice, ljudi iz podzemlja, koji postaju meta generala Metaksasa jer sa sobom donose dekadentni dah istoka koji je on želeo da iskoreni. Nimalo slučajno, podnaslov Pridomovog stripa je „Žilavi korov“. Radi se zapravo o poetičkoj metafori za supkulturu iz koje je iznikla ova muzika. A rebetiko je, kako to voli da naglasi Gejl Holst, spoj tri elementa: pevanja, plesnog ritma i instrumentalne pratnje. Kao u flamenku. „Poluzatvorenih očiju, kao u transu, s cigaretom koja mu visi na usnama, raširenih ruku, kao da pokušava da održi ravnotežu, plesač započinje svoji spori krug“, kaže Holst i nastavlja: “…Slede iznenadni nastupi agilnosti, spuštanje do zemlje, skokovi i okreti, ali plesač i dalje izgleda kao da opipava svoj put, traži nešto, nesigurnog koraka“. Ovo je pre svega introspektivno iskustvo. Sva tri elementa baštini i Pridom dok svoje junake Markosa, Stavrosa (pandan Papajoaniju), Batisa i Artemisa vodi kroz Metaksasovu političku noć. Najpoetičnije su one scene rebetskog plesa u zadimljenom tekeu, dok se kroz tamu i dim hašiša nižu stihovi pesama poput „Ako umrem na brodu / šta će oni reći? / Umro je jedan lik / Jedan lik koji je voleo život / i koji se zabavljao dobro… / Aman! Aman!

Studija Put u rebetiko pored izvrsne analize i istorije rebetika, te fotografija i muzičkih partitura ove monofonske tradicije, nudi i malu antologiju rebetskih pesama u prevodu. Tu se mogu naći stihovi pesama – „Razgovor u zatvoru“, „Krvnica“, „Mali monah“, „Oropos“, „Džankijeva jadikovka“, „Krišom se na brod ukrcah“, „Oni što postadoše premijeri“ i mnogih drugih. Sve ove pesme iz klasičnog razdoblja rebetika tematizuju dert rebetisa i realije iz njihovog svakodnevnog života: boravak u zatvoru, provod u tekeu, specifično nošenje sakoa, lokalne incidente u Pireju; neke se obraćaju mangasima s kojima su u sukobu, kao u pesmi „Folirant“, koja je jedna od nosećih i u Pridomovoj naraciji, u jednom tekeu nakon kratke tuče:

Ej, mangase, ako misliš da potegneš tu čakiju / onda bolje prikupi muda, folirantu, i uradi to / Ta stvarčica kod mene neće proći, zato bolje sklanjaj oštricu / jer ako se naduvam, gadno ću te isprašiti.“

„Klasične rebetske pesme“, piše Gejl Holst, „ne zasnivaju se na molskim i durskim lestvicama, već na modalnim tipovima“. To dolazi iz otomanske muzike, u kojoj su postojale desetine modova ili makama. Svaki makam je nastojao da se približi određenoj emociji. Kada rebetis počne svoj dugi uvod ili taksimi, on bira makam koji odgovara raspoloženju njegove pesme. U taksimiju, koji je najduži deo numere, moguće su improvizacije, čime se pokazuje virtuoznost rebetskog muzičara. Kasnije su turski termin makam grčki muzičari zamenili terminom dromi, što bi u prevodu značilo putevi. Otuda je rebetis za svaku muzičku numeru birao svoje puteve za najbolji mogući izraz emocije. Kod Pridoma, putevi rebetika vode kroz jednu tamnu atinsku noć. Izuzetne su one table (kao npr. na strani 59), na kojima se nižu naizgled „neme scene“ plesa. Međutim, zahuktali rebetiko sa prethodnih strana, podignuta tenzija u isparenjima tekea, nastavljaju da bruje u slikama koje predstavljaju punačkog mangasa u plesnom zanosu, koji pronalazi svoj put.

U ovoj noći, kojom vlada Metaksasov policijski čas, dok naduvani i tugom ophrvani rebetisi idu od jednog tekea do drugog, nalazi se i zrno propasti izvornog rebetika, ali i put njegove komercijalizacije, koja se vidi u epilogu stripa. Naime, jedan predstavnik „Kolumbije“ sreće muzičare i nudi im da snime ploče za poznatu etiketu. To je prvi udarac koji će zauvek promeniti uvodni bluz rebetika, odnosno taksimi. Sledeći korak je popularizacija ove muzike, odustajanje od društvene kritike nakon Drugog svetskog rata i povlađivanje buržujskom ukusu. Na kraju ovog puta stoje buzuki klubovi u savremenoj Grčkoj, za koje je potrebno odvojiti priličnu svotu novca. Osim pene, melanholije i polomljenih tanjira kao da nije ostalo ništa, zaključuje Pridomov Markos Vamvakaris. Slično se završava i studija Gejl Holst, koja istražuje konačni nestanak klasičnog rebetika krajem 50-ih i početkom 60-ih godina 20. veka. Tek će se nakon vojnog puča i uspostavljanja nove diktature u Grčkoj, tokom 70-ih, obnoviti i interesovanje mladih za ovaj muzički stil. Postoji jaka antagonistička veza između ovakvih društvenih poredaka i supkulture kakvu je predstavljao rebetiko 30-ih godina 20. veka. U Metaksasovoj noći, duboko u pirejskom undergroundu već je bila začeta klica rušenja diktature – u rebetskom otporu političkom nasilju.

Peščanik.net, 30.12.2017.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)