Onaj ko je čitao ciklus priča o sv. Savi i đavolu, zapazio je da u svim malverzacijama, čak i kada Srbin sklapa ugovor sa đavolom, đavo gubi. Ali novo vreme donelo nam je obrnutu situaciju. Đavo je sve prisutniji i ozbiljni mislioci misle da ga treba rehabilitovati, jer jeste crn, ali nije baš toliko. Nečastivi je u našem pravoslavnom katehizisu dobro definisan kao laža i otac laži. Međutim, među spisima naših teologa, nismo uspeli da nađemo neki ozbiljniji teološko-filozofski traktat o đavolu, a neke ideje o. Justina Popovića i đavodiceji nisu do danas ozbiljnije razvijene. A nečastivi je tu pa tu, vrzma nam se oko nogu. U vreme blažene uspomene Pape Pavla VI, katolički bogoslovi u Vatikanu objavili su dokumenat sa vrlo ozbiljnim tezama, od kojih su najvažnije dve. Prvo, Boga niko nije video – kako i stoji u Bibliji, a što se Nečastivog tiče, on je definisan kao realnost u predmetno-materijalnom smislu. Katolički teolozi su savesno izučili literaturu od sv. Tome do Eriha Froma, te književne varijacije velike teme o Nečastivom i došli su do zaključka da je on realnost i da se javlja u bezmalo ljudskom obliku. Oslonili su se i na naučna dostignuća, posebno na rezultate kliničke eksperimentalne psihologije i potvrdili su da se strašan naboj u ljudskoj ličnosti, kao posledica nekontrolisane neuroze, zapliće u oblik i vid ličnosti koja razara sve, pa i sebe, i večito seje zlo. Iz ovog manijakalno-depresivnog stanja, i ličnosti ljudske i kolektiviteti zapadaju u krize koje se često razrešavaju samouništenjem. A pisci pak poput Mihaila Bulgakova u romanu Majstor i Margarita uvode nečastivog i on se pojavljuje tačno u određeno vreme u Moskvi, i to na Patrijaršijskim ribnjacima. Zanimljivo je da ovde, u demonizovanoj atmosferi staljinske Moskve, nečastivi igra bezmalo pozitivnu ulogu. Inače, on voli oko crkava, zaviruje ispod mantija, jer zna da u crkvi i pod mantijama nisu sve sami bezsrebrenici. On se mešao i u rad vaseljenskih sabora, pa je u Nikeji 325. naveo Nikolaja da ubije Arija – to je naš omiljeni sveti Nikola. Čovek je izdahnuo, jer ga je u toku plenumske rasprave sveti Nikola udario u mesto koje se u boljoj prozi ne imenuje svojim pravim imenom.

U Efesu pak 431. i 449. godine držana su dva vaseljenska sabora – to je grad Velike majke Artemide. Oci crkveni imali su da reše krucijalno pitanje za budućnost crkve i vere – da li je ona Aramejka ili Jevrejka Marija bezgrešno začela i da li je nakon porođaja ostala netaknuta i neporočna. I Jovan Zlatousti i blaženi Avgustin izražavali su ozbiljnu sumnju u to večno devičanstvo – ali ostali su u manjini. Vekovima je to pitanje potresalo crkvu i tek je 1854. godine papa Pije IX rešio problem i devičanstvo je dogma u koju se mora verovati. Na saborima pak u Efesu, oci su se do te mere bili sukobili, rasprave u plenumu bile su tako žučne – zavirimo u zapisnike sačuvane u svim ozbiljnijim istorijama Crkve – da je otac Dioskur, opet usred plenuma, udario oca Flavijana u ono nezgodno mesto i ovaj je u treći dan izdahnuo od udarca.

Ne bi se trebalo čuditi ovome, ali nečastivi je nedavno lično došao u posetu Beogradu. Na svom zadatku da seje razdor, zlo i sumnje. Izbilo je ovo oko zlosrećnog vladike Artemija i vladika Atanasije Jevtić, koji je u Gračanicu stigao kao administrator, izjavio je da je vladika Artemije bio zaposednut od nekih nečistih sila koje je personalno oličavao časni arhimandrit Simeon Vilovski. Da li je otac Atanasije bio baš precizan koristeći ovaj pojam iz psihoanalize, nećemo se sad upuštati u to, ali u svakom slučaju, po njegovom uverenju, u pitanju su neke nečiste sile. Odmah je iz ravnog Banata uzvratio otac Nikanor, vladika banatski, da je Atanasije Jevtić ni manje ni više nego đavolji čovek. Spor je dobio bogoslovsku dimenziju i kako su lenji naši bogoslovi, nećemo skoro dobiti valjan teološki odgovor. Ali problem ubrzano razrešavaju i finansijska komisija Sinoda i državni organi kojima je Sinod podneo krivične prijave. Šta će sud rešiti, videćemo, ali da je potrebna terapija koja se zove egzorcizam, u to sumnje nema. Dobar je stručnjak za ergzorcizam episkop bački Irinej, jer je on već – posle gostovanja pozorišne trupe iz Modene sa predstavom Due Venti, u kojoj inače dobro pobeđuje zlo – danima čistio Novi Sad od zlih duhova. Ako on ne bude uspeo sa svojim egzorcističkim vežbama, nije na odmet pozvati u pomoć levičarskog protoprezvitera oca Antonića, koji se oglašava u glasilima kakva su Pečat ili Srpska valjda politička misao.

Bilo kako bilo, potrebni su nam i finansijski inspektori i sudije, jer je nečastivi lično počeo da maše crvenim repom i na Vračaru.

Patrijarhu srpskom Irineju na donjem kraju skiptra ne treba ekser, nego gvozdena metla.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 25.02.2010.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)