Neposredno nakon proslave godišnjice rusko-gruzijskog rata, predsednik Medvedev je poslao pismo predsedniku Jušćenku u kome piše da predsednik Ukrajine ne voli Rusiju. Istog momenta, kao da je neko pritisnuo na dugme “stop”, obustavljeni su komentari u svim zvaničnim sredstvima javnog informisanja na izjavu predsednika Južne Osetije Edvarda Kokotija kojom on pretenduje na Trusovski tesnac i istovremeno optužuje Gruziju za pripreme na novu agresiju, a zamenili su ih komentari o zlonamernostima Ukrajine prema Rusiji, iako je njena bratska ljubav više puta bila potvrdjena izjavama premijera Putina.

Te potvrde ljubavi su bile vidne, naprimer, kada je u kuloarima NATO samita u Bukureštu Vladimir Putin nemarno dobacio prisutnima kako je prosto smešno nazivati Ukrajinu državom ili kada je prilikom polaganja venaca na grob filosofa Iljina rekao: “Ako neko samo počne razgovor o podeli Rusije i Ukrajine, već je učinio zlodelo”.

Teza da je govoriti o podeli Rusije i Ukrajine prestup, doslovni je prevod jedne od osnovnih teza o odnosima Austrije i Nemačke iz knjige Main Kamf. Nameće se pitanje: da li će nakon rata s Gruzijom doći do rata s Ukrajinom? Hoće li se gasni rat pretvoriti u pravi? Mnogi će se usprotiviti i reći da takav rat nije moguć. Odgovor je: rat s Gruzijom je takođe izgledao kao nemoguć. Neki će mi reći da mi nemamo armiju koja će ratovati s Ukrajinom i da nam takav rat ne treba. Ali, neke vlade ulaze u rat ne zato što im je on za nešto potreban. One ulaze u rat iz istog razloga iz koga neki ljudi uzimaju narkotike.

Teško je ne primetiti zastrašujuću paralelu u razvoju naših odnosa s Gruzijom i s Ukrajinom. Nedavno su se kod oba naša suseda dogodile “naradžaste” revolucije i u oba slučaja smo pobedu novih vlasti nazvali smicalicama Zapada.

Lična netrpeljivost rukovodstva Rusije prema predsedniku Saakašviliju se nije odmah pretvorila u rat. Vrućem ratu je prethodio višegodišnji hladni: policijska stanica u gradu Gori je dignuta u vazduh; zatim, gasovod LEP takođe; snimanje porno-filma u kome su glavni junaci Saakašvili i Julija Timošenko; pobuna Emzara Kvicianija u Svanitiju; podrška Igoru Giorgadze; zabrana uvoza gruzijskih vina i mineralne vode Boržomi u Rusiju; potpuna blokada vazdušnog saobraćaja s Gruzijom. I svaki put su nas obasipali saopštenjima da mrski gruzijski režim i Saakašvili samo što nisu pali.

Ovakva torbarska politika učinila je da Kremlj ocenjuje situaciju prema člancima koji su bili objavljivani u zvaničnim javnim glasilima, a ovi članci (o tome da gruziski režim samo što nije pao) pisani su na osnovu tajnih izveštaja koje su sastavljali oni koji su zarađivali novac u ratu protiv Saakašvilija. I, pošto režim nije pao, ostala je samo jedna opcija, realni rat.

Situacija s Ukrajinom veoma je slična. Izgleda da Kremlj nikako ne može da oprosti Jušćenku njegovu pobedu na izborima, tim pre što je preživeo i trovanje. Negde od oktobra prošle godine, kada je postalo jasno da je ukrajinska ekonomija u još lošijem stanju od ruske, u novinama i u Kremlju su počeli da se pojavljuju raznorazni izveštaji o tome kako je sad već sasvim izvesno da će Ukrajina morati da se vrati Rusiji.

U januaru se Kremlj upleo u gasni rat i na njemu izgubio nekoliko milijardi dolara. Takođe je izgubio i status pouzdanog partnera za isporuku gasa, ali je i pored toga, ostao pun rešenosti da, kada se pojavi i najmanji povod za to, produži konflikt. Pred svako dospeće duga Ukrajine prema Gaspromu, naša vlast nas je redovno i u više navrata ne samo obaveštavala o tome da Ukrijana nema čime da plati gas, već i slikovito opisivala kojim će je sve kaznama za to kažnjavati.

Ove izjave naših vlasti su tako ubedljivo zvučale, da je Evropska Zajenica Ukrajini dala novac kojim je ona namirila naša potraživanja i istovremeno potpisala odluku za izgradnju gasovoda Nabuko. Tako je stavljen krst na naše planove za anšlus Ukrajine, a preko njihove gasne mreže i za anšlus Evrope.

Nakon toga, nastupio je strelovit razvoj događaja. Po povratku sa svog višednevnog putovanja po Ukrajinim, patrijarh Kiril je primljen u Kremlj, a Rusija je zvanično utvrdila pravila po kojima će moći da se koristiti ruska armija u inostranstvu. Odmah nakon toga, predsednik Medvedev je obznanio svoju poslanicu predsedniku Jušćenko.

Hoće li nas sve to što se desilo dovesti do rata? U svakom slučaju, logika kojom se razvijaju događaji to ne usključuje. Ako se vatra pod kotlom dovoljno dugo raspiruje, ranije ili kasnije će voda u kotlu provreti. Kako su naše pretnje do sada, samo sve dublje i dublje zakivale Ukrajinu u stablo Evrope, ovim izazvana frustracija Kremlja može učiniti njegove političke korake krajnje nepredvidivim.

Nije teško primetiti da bi povratak Ukrajine današnjoj vlasti Rusije doneo apsolutnu indulgenciju i pošto svoje ocene Kremlj vrlo retko zasniva na realnim osnovama, dovoljne su reportaže dopisnika iz Ukrajine o oduševljenim masama koje dočekuju patrijarha Kirila, pa da se donesu „odgovarajući zaključci“, a zatim, preduzmu i „određeni koraci“. I još nešto. Čak ni pobeda u takvom ratu nije obavezna. Dovoljno je da se rat samo započne i ubrzo zatim prekine, a da se nakon toga izjavi da su pobedu ukrali Amerikanci, gazde ukrajinskih marioneta.

No sve ovo je tek samo priprema za ukrajinske izbore, a ne za rat. Čak ni pismo Medvedeva neće moći da podigne rejting odlazećem „ćopavom patku“ Jušćenku, dok svi ostali njegovi suparnici, ne bez razloga, jedni druge optužuju da su na ruskom valovu. Nije se posrećilo da Jušćenko bude otrovan, ali je zato politički život Ukrajine do korena zatrovan. Za razliku od Gruzije, gde se Edvard Kokoti baškari na sparatističkim činom uzetoj teritoriji,ukrajinski „kokoti“ sede u parlamentu.

Druga je stvar što u ovom slučaju pismo Medvedeva spada pre u oblast psihologije nego politike. Predsednici država jedni drugima ne pišu pisma. Oni, za razliku od Tatjane Larine, (A.S.Puškin – Evgenije Onjegin prim.prev) imaju druga sredstva na raspolaganju kada žele da izraze svoja osećanja prema adresatu.

 
Новая Газета, 17.08.2009.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 19.08.2009.