Napuštena kafana

Foto: Predrag Trokicić

Ispred svoje kuće Thomas Manny kamenom je dva puta udario svoju ženu. Kada je pala na tle, ubo ju je još i kuhinjskim nožem, ali ne zna tačno gde. Žena je izdahnula, a on se uplašio i pobegao. Kasnije je uhvaćen i priveden pravdi. Bilo je to 1530. godine. U avgustu iste godine, francuski kralj se smilovao na njega i spasio ga od smrtne kazne. Istinitom pričom o Thomasu Mannyju započinje Natalie Zemon Davis svoju studiju iz 1987. godine Proza u arhivima o usrdnim molbama osuđenih na smrt u Francuskoj u 16. veku.1 Molbe su bile adresirane na kralja, jer je tada već samo on imao moć da poštedi život. Reč je o čvrsto definisanom žanru: molilac treba kralju da se predstavi kao inače pristojna i moralna osoba, koja je zločin izvršila u napadu besa ili braneći sopstveni život i čast, te zato zaslužuje da mu se oprosti. Manny je uspeo da uveri kralja u svoju čestitost i srećno se izvukao.

U novembru 2018. godine, Stojani Veljković iz Boljevca država je krenula da sruši kuću izbegavši da joj plati odgovarajuću odštetu. Stojana se požalila: „Ljuta sam na ovu vlast, ali glasala sam za njih, evo iskreno rečeno, glasali smo i ja i deca, ali žao mi je… To poverenje više nema u mojoj kući, ova vlast. Žao mi je, volim tog Vučića, mislila sam da je to pravda, da priča istinu o toj pravdi, istini i poštenju… a gde je tu poštenje, gde je pravda?“ Vučić je žalbu uslišio i „naložio da se njena kuća na trasi puta pravedno isplati“. Stojanu su već sledeći dan ujutru posetili direktor Puteva Srbije i predsednik opštine Surčin. Stojani su rekli da im je Vučić naložio da reše njen problem. Samoj Stojani, pak, lično Vučić je priznao da su ga „njene reči jako dirnule“.

Natalie Zemon Davis pažljivo je istražila oko 200 usrdnih molbi, od njih više hiljada, koliko ih je u arhivima. Interesovala se za načine na koji su sebe predstavili zločinci koji su se obratili kralju za milost. Odatle je izvlačila zaključke kako o samom „žanru“ usrdnih molbi tako i o uvreženim predstavama o doličnom i nedoličnom u 16. veku u Francuskoj. Jedan drugi istraživač, za razliku od Zemon Davis, po struci sociolog, a ne istoričar, bavio se otprilike istim periodom. Ali, umesto narativnih obrazaca, njega je zanimao nastanak moderne države. Tamo gde je Zemon Davis videla slike svakodnevnog života, Pierre Bourdieu tražio je obrasce moći. Dobrim delom i zahvaljujući instituciji usrdnih molbi suverena nadležnost feudalnih sudova preneta je na kralja. Bio je to jedan od oblika centralizacije moći za koju Bourdie tvrdi da stoji u temelju moderne države. Priča se tu, međutim, ne završava: „Proces koncentracije pravnog kapitala praćen je procesom diferencijacije koji je vodio konstituisanju autonomne sudske oblasti“. Naglasak je na autonomiji, naravno.

Bourdie u stvari hoće da kaže da je pre ideje o podeli i kontroli vlasti, sama vlast morala biti koncentrisana u tački koju obično zovemo vrhom države. To je dakle bio prvi korak u stvaranju moderne države. Sledeći bi se mogli obeležiti kao podela vlasti i formiranje pravne države, što se podrazumeva pod sintagmom – autonomna sudska oblast. Verovalo se i da bi proces morao biti nepovratan: da jednom stečena prava i osvojene slobode ne smeju da se izgube. Pa se to obično zapisivalo i u ustave modernih država, pored ostalih i u falični Ustav Srbije iz 2006.

Zamislimo sad neku novu Natalie Zemon Davis, koja bi za četiristo godina poželela da prouči žanr usrdnih molbi u Srbiji iz druge decenije 21. veka. Šta bi ona videla kao ključne odlike žanra u žalbama Stojane Veljković, ili Slobodana Petrića, kome je na intervenciju Vučića u julu 2018. asfaltiran put do kuće, ili devojčice Anđele, koja se Vučiću zahvaljuje za lekove, kojih inače ne bi bilo da nema njega – Vučića. Pored odlika žanra, do kojih bi slika došla buduća istraživačica svakodnevnog života žitelja Srbije u 21. veku? Da nemaju lekove, da nemaju puteve, da im se mimo zakona ruše kuće…

Zamislimo sad i nekog novog Pierra Bourdiea, koji bi se opet za četiristo godina zainteresovao za obrasce moći i sudbinu države u 21. veku u Srbiji, i još poželeo to da uporedi sa uvidima pravog Bourdiea o nastanku moderne države. Ako su u predmodernoj Francuskoj na delu bili procesi formiranja moderne države, u postmodernoj Srbiji gledamo njeno rasturanje. Srbija retardira – neminovno bi zaključio budući istraživač. Ako je u periodu od 12. do 18. veka Francuska izlazila iz okova feudalne rascepkanosti i samovolje krećući se ka društvu ravnopravnih građana pod krilaticom – jednakost, bratstvo, sloboda – Srbija u 21. veku odbacuje i jednakost i slobodu, dok sa bratstvom ne zna šta bi. Ako je prenos moći sa lokalnih vlastodržaca na kralja značio istovremeno i osnaživanje ondašnjih žitelja Francuske, današnje uništavanje institucija moderne države i koncentracija moći u jednoj osobi nesumnjivo vodi ka obezvlašćivanju žitelja Srbije i njihovom vraćanju na status feudalnih podanika.

U skladu sa tim se onda i formiraju odlike žanra. Molitelj sebe mora predstaviti kao pred silom apsolutno nemoćnu osobu, što ljudi u Srbiji sve više i jesu. Kao takva, dakle kao krajnje nemoćna osoba on se obraća jedinoj sili koja ga može spasiti – Vučiću lično. U tom obraćanju, Vučićevu milost, za razliku od francuskih podanika iz 16. veka, neće steći prikazivanjem sebe kao moralne i čestite osobe. Naprotiv, potpuno je nebitno o kakvoj je osobi reč, računa se jedino iskazivanje apsolutne lojalnosti Vučiću i opčinjenosti njegovim likom. Ako su dovoljno uverljivi u tom podaničkom dodvoravanju, Vučić će se na njih smilovati.

Ima neke pravde u tome da kolektiv koji svoj identitet uporno gradi na srednjovekovnim izmišljotinama završi u kvazifeudalnom poretku, sa kvazimonarhom na čelu. Kao što ima i neke utehe u tome što se nećemo postideti pred pogledima iz budućnosti na današnju Srbiju jer nas naprosto neće biti.

Peščanik.net, 06.11.2018.


________________

  1. Vidi Natalie Zemon Davis, Fiction in the Archives. Pardon Tales and Their Tellers in Sixteenth-Century France (Stanford: Stanford University Press, 1987).
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)