Premda se još uvijek obnavljaju zamisli o trijumfalnom pohodu ove ili one ideje, upravo to njihovo ponavljanje dokazuje da se te ideje doduše vraćaju, ali da ne vode nikuda. Nezavisno o tome je li riječ o ideji fašizma, komunizma, kršćanskog fundamentalizma ili pak nekoj drugoj ideji.

Zašto nam se vraćaju sve te ideje, sve te totalne ideje, te majke totalitarnih pokreta, odnosno nositeljice totalitarizama? Odgovor je paradoksalan: zbog njihove neostvarivosti.

Drugim riječima: zbog osuđenosti totalitarizama, što izviru iz totalnih ideja, na poraz: “Totalitarizmi nose u sebi klice samouništenja” (Hannah Arendt). No, riječ je o porazu što ga opijeni tim idejama ne razumiju kao definitivni poraz, nego samo kao privremeni neuspjeh. Zbog svoje potpune neostvarivosti zato je najžilavija upravo predstava o nebeskom carstvu na zemlji. Istočnik revizionizama moramo tražiti upravo na toj tački. Revizionizmi izviru iz vjere u ideju metafizički postavljenog, zapravo pretpostavljenog “Dobra”, iz vjere u ideju Dobra, koja je zbog svoje metafizičnosti povrh ili s onu stranu čovjeka i njegove prirode. Zato je ideja Dobra instancija u ime koje je dopušteno i poslati u smrt, ubiti. Od Platona do danas.

Revizionizmi pored opijenosti Idejom uključuju i apologiju ubijanja u ime Ideje. Njihov znak raspoznavanja je obrana prava na ubijanje.

Revizionistička apologija ubijanja je dvovalentna: opravdava ubijanje za unatrag, u prošlosti, i opravdava ubijanje za unaprijed, u budućnosti. Kako komunistička tako i nacistička ili fašistička ideja su ubilačke ideje, zločinačke ideje.

Tko zločinačku ideju, poput ideje komunizma, proglašava dobrom, čak “plemenitom idejom”, nije samo apologet zločinačkog ubijanja, nego i propagandist ekstremne etičke neodgovornosti. Isto vrijedi i za apologete i propagatore nacizma i fašizma, ali i kršćanskog i islamskog fundamentalizma.

Svi su oni propagandisti krajnje etičke neodgovornosti zato jer u etičkom smislu sva sredstva nisu nikada dopuštena, zato jer čovjek ne smije učiniti sve što može, pa ni u sukobima za pobjedu najplemenitije ideje ili za očuvanje (pred navodnim ugroženostima i zavjerama) jedino prave vjere.

Pogledajmo, na primjer, priču iz Evanđelja po Marku, pod naslovom Bogataš. Iz nje obično navode izvorne riječi kršćanskog komunizma: “Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom”. Jer većina kršćana, da ovom prilikom ne uznemirujemo crkvene velikodostojnike, navedene riječi odavna više ne uzima ozbiljno, nedostaje im upravo to “jedno” da bi se opravdano proglašavali kršćanima. Ali u priči se nalazi i jedno uputstvo još značajnije od navedenih riječi. Na pitanje što trebamo činiti da bismo baštinili život vječni, Isus odgovara zapovijedima, na prvo mjesto kojih postavlja zabranu ubijanja. Zapisano je bilo: ubijaj u ime jednoga jedinog pravog Boga, a ja vam kažem: Ne ubijaj!

Vrhovni katolički dogmatičar Joseph Ratzinger odbija zabranu ubijanja kao prvu zapovijed i ustrajava na starozavjetnom rasporedu vrijednosti, na prvo mjesto dakle postavlja zapovijed o vjerovanju u jednoga jedinog boga, a zabranu ubijanja tek na peto, podređeno mjesto. Dakle, u ime apsolutnosti Boga posljedično opravdava i ubijanje, na primjer Mojsijev pokolj oko tri hiljade Izrailjaca, taj prototip teološko i/ili ideološko izazvanih umorstava. Nije slučajno da Katekizam katoličke Crkve još uvijek nije ukinuo smrtnu kaznu, usprkos njenom ukidanju u cijeloj Evropi (osim de iure u Rusiji).

Crkva još uvijek postavlja navodne “više ciljeve” koji dopuštaju ubijanje, još uvijek religiozno suspendira etiku. Kažemo navodno više ciljeve, jer izvan života kao života, života svakoga od nas kao smrtnog i zato konačnog bića, nema ničega što bi bilo vrednije od života. Ono što bi bilo više od života ne spada u sferu života, nego u sferu smrti. Kako je naglašavao Jacques Derrida, počnemo li se osvrtati za onim što bi u životu trebalo biti više od života samoga, već se krećemo pod nebom nagona smrti.

Zato je zabrana smrtne kazne najviše, nenadmašno dobro. Nije samo središnji doseg XX. stoljeća, nego i najviši dosadašnji doseg naše civilizacije. Evropa je upravo tim činom civilizacija u preimućstvu.

Usredsredimo se sada na logiku komunističkog revizionizma.

Apologete komunističke revolucije neprestano ponavljaju: komunistički revolucionari borili su se za pravednost i za pravednost se i mi borimo. Socijalna pravednost je plemeniti cilj koji čovječanstvo, sve ljude, vodi u lijepu i svijetlu budućnost. No pri tome zahtijevaju da zažmirimo pred ružnim i prljavim sredstvima što su ih upotrebljavali za postizanje svojeg cilja i zaboravimo na milijonske žrtve njihovog krvavog eksperimentiranja, na sve one koji nemaju više nikakvu, a nekmoli lijepu i svijetlu budućnost. Jer realizacije cilja nema bez sredstava te realizacije, plemeniti cilj i zločinačka sredstava nije moguće “metafizički” tretirati odvojeno. Ideju komunizma kao politički projekt za ostvarenje komunizma sastavljaju kako cilj tako i sredstva. Jer komunistička ideja nije samo ideal, nego vodilja akcija (uputstvo za akciju).

Pri tome moramo biti svjesni da cilj nikada ne posvećuje sredstva. Naprotiv. Sredstva, ukoliko su ubilačka, uzvratno posvećuju i cilj. Ubilačko nasilje, iza kojega su ostale pomorene žrtve revolucije, nepovratno je uprljalo i sam cilj komunizma, koji više ništa povratno ne može posvećivati. I prljati će ga, ako i dalje bude dolazilo do komunističkih revolucija, neizbježno, uvijek iznova.

Revolucionarno nasilje nije nekakav slučajni privjesak komunističke revolucije, nego njen zamajac. Zato komunizam nije moguće “esencijalistički” obraniti pozivanjem na razliku između navodno lijepe i plemenite ideje komunizma i ružne stvarnosti realno egzistirajućih komunizama. Jer ubilačka je već ideja kao takva; štaviše, radikalna realizacija Marxove ideje komunizma izazvala bi još gori teror i nasilje nego što su ga u boljševičkoj revoluciji vršili Lenjin i Staljin (koji su morali koliko-toliko respektirati realne okolnosti i/ili ograničenja). Sasma realizirana Marxova totalitaristička ideja o ukidanju ne samo kapitalističkog, nego i tržišta kao takvog i u cjelini, ideja o totalnom upravljanju i nadziranju društva, bila bi, premda ju je teško i zamišljati, surovija i okrutnija od Staljinovog diktatorskog režima.

To je suštinsko. Komunistička, marksističko-lenjinistička revolucija nije bilo kakva revolucija, nego nasilna, krvava revolucija. To nije revolucija kao zamjena vlasti, odnosno političkog režima ili sistema mirnim putem, na legitimnim, slobodnim i poštenim izborima. Komunistička revolucija nije ni ništa spontano; ne znači automatski prevrat na podlozi narodnog otpora, nego partijsko-boljševički organiziran prevrat na podlozi planiranog nasilja, proganjanja i ubijanja za klasne neprijatelje obilježenih ljudi. U toj mjeri programirana, da komunistički revolucionari u pravilu namjerno izazivaju oružani otpor, takozvanu kontrarevoluciju, a time – s gledišta naroda – bratoubilački rat.

Ideja komunizma živi od fantazme da sve treba početi iznova, iz ništa. Polazište je bezobzirna kritika svega postojećeg, postojeće treba srušiti do zemlje, uništiti ga, a potom će već biti kako bude. Od Nietzschea takav stav slovi kao stav aktivnog nihilizma: aktivnog uništavanja ljudskog svijeta i ljudskih života. U ime pravednosti, naravno. Jer nema određen cilj, uništavanje starog stječe se u uništavanje bez cilja, uništavanje radi uništavanja, ubijanje radi ubijanja.

Pravednost želimo svi. Pravednost je dakle svojina svih ljudi, zato je kao vrednotu, kao ideal, ne bi smio nitko prisvajati. A najmanje bi je svojim okupacijskim poljem trebao proglašavati marksističko-lenjinistički komunizam, koji je pravednost u svojem nihilističkom pohodu čak najsurovije zloupotrebljavao. Ono što ideju komunizma u njenom aktivnom nihilizmu razlikuje od drugih projekata pravednog društva, nije ideal pravednosti, svojstven na primjer i antici i kršćanstvu, nego teroristička zloupotreba tog ideala, zloupotreba kojom se komunizam naposljetku poistovjetio s drugim totalitarizmima. Sasvim poistovjetio, jer komunistički fundamentalizam, kao nešto drugo od temeljnog kretanja komunizma, ne poznajemo: komunizam je u svojoj totalitarnosti teroristički i zato fundamentalistički već kao takav. Kako to da se, usprkos svemu, ideja komunizma sa svojim lažnim obećanjem sveopće pravednosti, raja na zemlji, harmonije, “carstva slobode” (koji cinizam!), utopije opet vraća i vraćat će se ponovo?

Restauracija ideje komunizma u XXI. stoljeću vraća nas u XX. stoljeće, u središte gigantomahije između totalitarizama i njihovih autoritarno-militantnih ideologija. A za revizionističke apologete totalitarnih ideja bilo bi dobro da se napokon odreknu ciničke neodgovornosti i odgovorno reflektiraju to što rade. Dok se ne osvijeste, bit će funkcionari vječnog vraćanja jednakog u dubljem, Nietzscheovom značenju, u značenju vraćanja volje za moć. Bit će neosviješteni zastupnici ubilačko-samoubilačke slasti za apsolutnom vlasti.

Srećom, dok postoji Evropska unija nema opasnosti da se pri ustrajnošću komunističkih revizionista, pri ponovnom oživljavanju ideja komunizma od strane današnjih estradnih komunista (medijskih vedeta, naspram nekadašnjih salonskih komunista, koji su nastupali u užim, privatnim društvima), katastrofe evropskog XX stoljeća u Evropi ponove.

No postoji realna opasnost da se u XXI stoljeću te katastrofe ponove recimo u Latinskoj Americi. Tamošnje pojave poput militantnog komuniste Huga Chaveza na to već upućuju. A uočljivo je već i buđenje, uspostavljanje forma i metoda militantnog katolicizma. Riječ je o formiranju uniformiranih skupina, poput odreda mladog “viteškog reda” pod imenom Araldi del vangelo (Glasnici evanđelja). Udovi tog reda trebali bi biti svojevrsni novodobni križari, na što ukazuje već njihova uniforma sa križem u obliku velikog mača, koji nije utisnut samo na grudima, nego se rasteže po čitavom tijelu.

Na horizontu budućnosti nije samo potpuno nova opasnost sukoba svjetskih civilizacija na podlozi probuđenih vjerskih fundamentalizama, nego i stara opasnost sukoba već viđenih totalitarizama zapadnjačke civilizacije, sukoba evropskih totalitarnih ideologija, ali ovaj put na neevropskom tlu. Ukoliko svjetskoj recesiji i globalnim nepravdama ne bude skori kraj, i ako prerastu u depresiju, pred nama će se ukazati oba sukoba: sukob civilizacija i sukob totalitarizama unutar njih.

 
Peščanik.net, 08.11.2009.

Leave a Reply