Za ono što se u ponedeljak dogodilo u Italiji ne može se reći da je to bila samo pobeda – to je bio trijumf. Sa gotovo 7 odsto prednosti u Donjem domu, i gotovo 8 odsto prednosti u Senatu, bivši italijanski premijer Silvio Berluskoni se vratio u velikom stilu.

Berluskonijev blok je dobio preko 45 odsto glasova. Ljudi iz partije slobode (PdL), koalicija desnog centra koju je Berluskoni formirao specijalno za ove izbore, sama je osvojila oko 40 odsto glasova, dok je njen budući koalicioni partner, Liga za sever, privukla oko 6 odsto glasača, što je mnogo više nego na prethodnim izborima 2006. godine.

Bivši rimski gradonačelnik Valter Veltroni, koji je na čelu koalicije Demokratska partija (levi centar), sve do samog kraja se nadao da će intenzivnom i nadahnutom kampanjom biti u stanju da okrene javno mnjenje protiv Berluskonija. Njegove nade su se izjalovile. U oktobru formirana koalicija Demokratska partija, koju čine različite stranke levice i centra koje su ranije bile u Prodijevom bloku Unija, osvojila je nešto preko 33 odsto glasova. Njen jedini politički partner u ovoj izbornij trci, Partija Italije vrednosti, na čelu sa Antoniom Di Pjetrom, tužiocem koji se borio protiv mafije i bio ministar u prošloj vladi, dobio je samo pet odsto – što nije bilo dovoljno da bi se stalo na put Berluskonijevom političkom vaskrsnuću. To je bilo nedovoljno i za postizanje rezultata koji je 2006. godine ostvario Romano Prodi (jasna većina u donjem domu, ali zato većina od samo jedne stolice u Senatu).

Tokom izborne kampanje, istraživanja javnog mnjenja su najavljivali sigurnu pobeda za Prodijevu koaliciju levog centra – i tiho nestajanje Berluskonija sa političke scene. Samo jedan osoba nije verovala u predviđanja stručnjaka: sam Berluskoni. On bolje od bilo koga poznaje desnu stranu italijanskog političkog spektra i on zna da se ti birači plaše levice, čak i umereno katoličko-levičarskih političara poput Prodija, te da će taj strah više uticati na njihov izbor nego razočaranje njegovom vladavinom od 2001. do 2006.

Furioznom kampanjom koja je do poslednjeg atoma iskoristila celokupan njegov medijski konglomerat, Berluskoni je uspeo da preokrene stvari. Pred kraj je razlika između iznosila samo nekoliko postotaka glasova. A onda je Berluskoni otvorio diskusiju o mogućoj izbornoj prevari. U nekoj drugoj zemlji, niko ga ne bi ozbiljno shvatio i bio bi otpisan kao neko ko ne ume da podnese poraz. Ali među njegovim biračima – koji su uvereni da su komunisti spremni na sve, pa i na takve prevare – on je ostavio utisak moralnog pobednika.

Ostalo je učinio sam Prodi. Koalicija levog centra, koja se na vlasti držala s nestabilnom koalicijom od 13 partija, nije mogla mnogo da učini. Na desnici, sve što Berluskoni nije uspeo da uradi tokom svojih pet godina na vlasti, brzo je zaboravljeno. Za desnicu je Prodija bio fiskalni Drakula koji od stanovništva samo isisava sve više porza da bi izbalansirao budžet i uskladio italijanske propise sa lošim evropskim propisima. Berluskoni je bio prava suprotnost tome. On je uvodio jednu za drugom poreske olakšice i na kraju je nekih 30 odsto italijanske radne snage oslobodio neprijatne obaveze plaćanja poreza.

Prodijev naslednik sa levice, Valter Veltroni, učinio je najviše što je mogao u kampanji i protiv Berluskonija i protiv samog Prodija. Veltroni se predstavio kao “potpuno novi” politički proizvod. Prodi se samo jednom pojavio u Veltronijevoj kampanji, a inače je stalno bio daleko od pogleda – gotovo kao da je predmet srama. Pokazalo se da je to bilo dovoljna da se izbegne monumenataln poraz – osvojenih 40 procenata je svakako dovoljno za nadu u kasniji politički uspeh. Međutim, mnogi su u harizmatičnom Veltroniju videli italijanskog Baraka Obamu. Ta nada definitivno nije ispunjena.

Kao što nije bila ispunjena ni nada da će poraz, ako do njega već dođe, biti mali i da će Berluskoni morati da vlada s istom onom tankom većinom kakvu je u Senatu imao Prodi pre njega. Dogodilo se da Berluskoni ima čvrst mandat i ubedljivu većinu – isto kao i 2001. godine, kada je postao premijer za narednih pet godina.

Za levicu je još gora činjenica da je njegova koalicija danas homogenija nego što je bila onda. U njoj više nisu hrišćanskih demokrata koji su tokom pet godina Berluskonijeve vlasti neprekidno bili kočničari. Glavnu ulogu u koaliciji ima Liga za sever sa grubim populistom Umbertom Bosijem na čelu. U pauzama agitacije protiv doseljenika, Bosi i dalje koketira sa idejom odvajanja bogatog severnog dela od ostatka zemlje.

Hrišćanske demokrate će sada sedeti pored Veltronija na opozicionim klupama – i verovatno će pripremati teren za nove političke kontakte koji će im omogućiti novi početak posle Berluskonija.

Novi početak je glavni moto i radikalne levice koja je na ovim izborima kažnjena kao nijedna druga politička snaga u zemlji. Pre dve godine, dve komunističke partije i Zeleni su uspeli da zajedno osvoje 10 odsto. Ovog puta su na izbore izašli kao deo levičarskog bloka Duga.

Ali, novi projekat “unija” nije privukao glasače. Neki su odlučili da glasaju za Veltronija nadajući se da je to način da se zaustavi Berluskoni. Drugi su jednostavno ostali kući, zato što nisu zaboravili radikalnoj levici to što je učestvovala u Prodijevoj koaliciji. Na kraju Duga nije uspela da preskoči prepreku od 8 procenata za Senat, ali ni – uprkos svim predviđanjima – čak ni pet posto potrebnih za ulazak u donji dom. Prvi put od 1945. godine, komunisti neće imati predstavnika u italijanskom parlamentu.

Takođe prvi put – što za Italiju predstavlja pravu revoluciju! – u donjem domu postoje samo četiri parlamentarne grupe, što znači da je prošlo doba kada se tu međusobno svađalo 25 do 30 partija. Na levici je Veltronijeva Demokratska partija, na sredini hrišćani, a na desnici Berluskoni i Liga za sever. Zahvaljujući tome, stvari u italijanskoj politici će postati mnogo jednostavnije i jasnije.

Stari je samo lider Berluskoni koji italijanskom političkom scenom dominira već 14 godina i koji planira da tako nastavi sve do 2020. godine – najpre pet godina kao premijer, a onda, možda, još sedam godina na mestu predsednika.

 
Michael Braun, “A Revolution for Italy’s Parliament”, Spiegel, 14. april 2008.

Prevela: Aleksandra Kostić

Peščanik.net, 17.04.2008.