Službene politike Hrvatske i Srbije, kako na međunarodnome tako i na unutarnjem planu, djeluju bezvremeno, jer u većoj mjeri računaju na aktivni angažman mrtvih nego živih. Vode se logikom da odgovorni pojedinac, tek kada nestane s lica zemlje, daje puni doprinos domovini i njenim strateškim ciljevima. Preživjeli su neka vrsta nedovršenih patriota. Budući da nisu strijeljani, zaklani ili zatučeni tupim oruđima, proganja ih kompleks manje vrijednosti. Da bi se dokazali, imaju obavezu na svaki znak uzbune odaslan s političkog trona postrojiti se iza tihe avangarde, iza onih koji su za njih časno pali. Dvije zemlje, zaokupljene međusobnim neprijateljstvom, dijele jedinstvenu brigu prema svojoj budućnosti: hoćemo li biti na visini zadatka i osigurati život dostojan pokojnih Hrvata i Srba?

Tu valja imati na umu da su mrtvi neiscrpan politički potencijal ponajprije zato što ih nitko ništa ne pita. Sve što se poduzima u njihovo ime uključuje njihovu prešutnu suglasnost. Oni stalno vape za pravdom upravo zbog toga jer iz sebe ne puštaju glasa. Odazivaju se svakoj mobilizaciji bez disonantnih tonova. Leže u stavu mirno. Hrvati i Srbi posebno su se izvještili i društveni suživot s palim sunarodnjacima doveli gotovo do perfekcije – masovno političko raspoloženje ovdje se više ne modelira bez oslonca na masovne grobnice.

Ne odustane li Hrvatska od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu – a svi znaju kako su šanse da taj postupak dobije praktički ništavne, pošto je sličan proces već izgubila Bosna i Hercegovina – Srbija će početkom sljedeće godine ustati protutužbom, koja je već pedantno sastavljena, pa se čeka samo politički mig da bude poslana na nadležnu adresu. Srbijansko političko vodstvo uputilo je zadnji poziv hrvatskim kolegama da se povuku s pravnoga bojišta, a ako to ovi ne učine, izaći će na megdan s elitnim advokatskim brigadama i tisućama stranica ubitačnog dokaznog materijala. S hrvatske strane trenutno odjekuje taktički muk; čak su i mrtvi okupirani izlaskom na birališta.

Međunarodni pravni eksperti vjerojatno sline od zadovoljstva, jer nisu imali prilike često se susretati sa sličnim primjerima: dvije zemlje optužuju jedna drugu za genocid, nadmeću se dokumentiranim stradalništvom, s jednakim izgledima da procese izgube, pa dakle i s jednakim lažnim nadama da će isti biti dobiveni. Tko će ispasti agresor a tko žrtva? Hoće li možda obje žrtve biti proglašene agresorima, a oba agresora žrtvama? Ili će se, ako sudište lansira dvostruku odbijenicu, žrtvina žrtva uvećati, kao i agresorova agresija? Ili obratno?

Tajna je u tome što političke elite Hrvatske i Srbije ni u kojoj varijanti ne računaju na poraz. Igra je lišena rizika i njihov je utržak takoreći siguran. Nacionalizam ima tu navadu da kreira situacije kod kojih se svaki ishod čini dobrodošlim. Stvarnost nije definirana činjenicama, nego perspektivom iz koje se promatra, a ona je uvijek mučenička. Nacionalizam i nije ništa drugo nego religija patništva, ideološka kapitalizacija univerzalne i historijski nepotrošene žrtvene poze.

Ako bi Hrvatska kojim slučajem dobila proces pred sudom u Haagu, stekla bi službeni i međunarodno priznati pečat zemlje-mučenice. Ako taj proces izgubi – što je mnogo vjerojatnije – bit će izložena novoj nepravdi epskih razmjera, te će tako vlastiti doživljaj zemlje-mučenice još više produbiti. Već samo podizanje tužbe za genocid predstavlja dobitnu kombinaciju, pa će službena Srbija – poučena svijetlim hrvatskim primjerom – uzvratiti istom mjerom, opravdano računajući na iste efekte.

S racionalnog stanovišta sve to međusobno nabacivanje grobištima i genocidnim činidbama (autorska prava F.T.) može se činiti kao gubljenje vremena, ali nacionalizam polaže nade upravo u kolektivno prepuštanje iracionalnom, dok mobilizirane vojske mrtvih, kao najizdašniji politički resurs, jedino vremena imaju na pretek.

Prije točno godinu dana, kada se sud u Haagu proglasio nadležnim za hrvatsku tužbu, jedan je marginalni kroničar pisao o fenomenu “trajnovalidnoga rata”, ideološkoj tvorevini pomoću koje se hrvatska i srpska oligarhija održavaju na vlasti, i to tako što uz kvalitetno narušenu bilateralnu suradnju njeguju obostrano unosne odnose.

“Vlade Hrvatske i Srbije u tom su smislu organizirane kao paracivilne formacije: tijela koja obnašaju civilnu vlast stalnim poticanjem i korištenjem emocija tipičnih za ratno stanje. Čim njihovi predstavnici navuku građanska odijela prožima ih zanos loše kastriranih vojskovođa. Oni nose priručni rat u aktovkama i vade ga kao spasonosni adut kad god se suoče s nevoljama mirnodopskog tipa.”

Ovaj potpisnik, za razliku od citiranoga, sklon je prizemnijim opservacijama. Ako se već sud u Haagu koristi kao dodatno pogonsko gorivo hrvatskome i srpskom nacionalizmu, pa svaka njegova presuda – osuđujuća ili oslobađajuća, svejedno – služi za dizanje adrenalina lokalnim šovenima, valjalo bi mu osigurati isključivo tutorsku funkciju. To znači da državama koje nisu u stanju samostalno se suočiti s vlastitim zločinima treba uskratiti pravo da se pred međunarodnim sudištem pojavljuju kao samostalni pravni subjekti, naročito u svojstvu tužitelja.

Na primjer: Hoćeš podignuti tužbu za genocid, a učinio si sve da ratni zločinac iz Osijeka ostane na slobodi? Odjebi! Ili: Hoćeš podignuti tužbu za genocid, a na vlasti su ti oni što su gospićkoga krvnika proglašavali herojem? Odjebi! Ili: Hoćeš podignuti tužbu za genocid, a nisi sudio onima koji su u tvoje ime rušili Dubrovnik i Vukovar? Fuck off!

Bio bi to jedini ispravan pravorijek: Odjebi u kompletnome aranžmanu, sa svim svojim stratištima, logorima, izbjegličkim kolonama i mitskim tragedijama, jer te nadnacionalni karakter nečega što nazivamo pravdom uopće ne zanima, nego je uzimaš u obzir samo ako se ne kosi s kriterijima krvi i tla. Stoga: Nećeš je ni dobiti!

Naravna stvar, odjeb bi također poslužio za uzgoj mučeništva, ali bismo barem bili pošteđeni procedure pune iščekivanja i hinjene neizvjesnosti. Dobili bismo na vremenu, ako to nije nepristojno reći. Napokon, svijest o ograničenom vremenu ono je što – usprkos svemu – bitno razlikuje pokornike od pokojnika. Ne bi bilo loše o tome povesti računa dok traju operacije uvlačenja preživjelih u svijet mrtvih, dok ih se uvjerava kako će sačuvati plemenske interese tek ako postanu robovi grobova. Matricu tog porobljavanja ionako su zadali slavni leševi. Zvali su se Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, pokolj im duši.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 31.12.2009.

Peščanik.net, 18.01.2010.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.