Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Reč je o Vladimiru Đukanoviću, narodnom poslaniku Srpske napredne stranke, zaduženom za ulogu „naprednjačkog glasa razuma“, što je on demonstrirao već mnogo puta tako što bi najpre prosuo kofu sa splačinama preko društvenih mreža ili medija, da bi se odmah potom izvinjavao. (Setimo se samo izjave o neophodnosti denacifikacije Balkana koju bi trebalo da izvrši njegova stranka.) On važi za glasnogovornika stranačkih čistki (vodio je dugogodišnji rat protiv Zorane Mihajlović, Dragana Šormaza, povremeno protiv Ane Brnabić), advokat je Predraga Koluvije, prvooptuženog u aferi „Jovanjica“. Veliki je zaljubljenik u igre na sreću, kojima se bavio kao „teoretičar prava“, kao funkcioner i kao „moler“. U svetu medija poznat je kao generator radikalskih talasa u svim „slobodarskim medijima“ poput Radija Fokus, te Pravde i Kopernikusa.

Usred bestidne harange SNS-a protiv glumaca koji su podržali „Protest protiv nasilja“, narodni poslanik Đukanović se oglasio autorskim tekstom u Politici pod naslovom „Svako malo da uvuče svoje rogove, da se pruži ruka“. Već samo pominjanje rogatih aktivnosti u naslovu, dosta govori o njegovom razumevanju politike kao javnog polja koje bi trebalo da karakteriše pluralnost ideja. Naprotiv, po palanačkom modelu iz XIX veka, koji je opisao Branislav Nušić u svojoj komediji Narodni poslanik, Đukanović razume politiku isključivo kao borbu rogate marve, koja niti ima predstavu o opozicionim idejama niti bi mogla da artikuliše politiku i ideologiju sopstvene partije. Kada bi Đukanovića pitali, pa dobro, koje su to vaše ideje, osim što podržavate šefa na svim njegovim stranputicama povesne zbiljnosti, on bi odgovorio, pa eto, to su naše ideje. Vučić je za njih jedina politička ideja: odbrana njegovog lika i dela jedina praksa. U takvoj političkoj borbi sve je dozvoljeno, pa i to da se poziva na javni linč građana kao „antisrpske đubradi“. U ovom slučaju – glumaca.

U svom tekstu od pet paragrafa, Đukanović promašuje temu jer sinhronizovani napad svoje partije na glumce, atakovanje na njihove živote, porodicu i pravo na rad, vidi pre svega kao deo rogatog koškanja u političkoj areni. (Ovo je uostalom rekao i sam Vučić, najavljujući drugačiji vid odgovora za glumce koji su se „umašili u politiku“.) On to obrazlaže postepeno, ističući da je zadivljen „neverovatnim jedinstvom“ među glumcima, usled „određenih žaoka koje su došle sa strane pojedinih poslanika vlasti“. Đukanović želi da kaže da ga iznad svega fascinira monolitnost kao vid političke borbe; dakle ako neko napadne jednog, reaguju svi, onako kako se radi u partijama. Zato on pre nego što uopšte dođe do ideje o izvinjenju, obrazlaže zašto se ne slaže sa glumcima, te kako su oni „nemilosrdni“ prema kolegama koje drugačije misle. On ide dotle da ovu netrpeljivost među „građanski orijentisanim glumcima“ definiše u rogatom maniru kao „složno zavrtanje svake moguće šanse da [protivnici] negde glume i da zarade za hleb“. Čitalac se, naravno, odmah pita, pa ko su ti nesrećnici koji su ostavljeni bez hleba i vode, čija deca gladuju i prose po belom svetu. Đukanović navodi imena glumaca koji jedva preživljavaju na dnu prehrambenog lanca: Lazar Ristovski, Svetislav Bule Goncić i Miki Manojlović. Zar su oni ta ugrožena vrsta, pita se čitalac, pa svi znamo da jedan drži Ravno Selo Film Festival, drugi Narodno pozorište i sve konkurse ministarstva kulture u šaci, a treći avion i Jugoslovensko dramsko pozorište. Pa malo je to, reći će neko. Pa dobro, imaju i otvoren pristup sredstvima koja Filmski centar Srbije ne želi da isplaćuje „povlašćenim autorima“ poput Želimira Žilnika i Gorana Markovića, te s tim novcima mogu da prave umetnost kakva god im padne na pamet. Da upravljaju svojim feudima kao što Emir Kusturica upravlja svojim filmskim i književnim posedima na Mećavniku i u Višegradu. Ali pored svega toga, trojica izabranih glumaca se u evidenciji SNS-a vode kao siroti mali hrčki.

Narodni poslanik Vladimir Đukanović združenu kampanju protiv glumaca, koja to „nije trebalo da bude“, vidi kao delo „nekih poslanika vlasti“ na tviteru, a zapravo se radi o funkcionerskom vrhu Srpske napredne stranke: Milenko Jovanov, Sandra Božić, Darko Glišić, Vladimir Orlić, Nebojša Bakarec, Maja Gojković. Oni su svoje napade iznosili pre svega sa skupštinske govornice, dok su prateći botovski operateri distribuirali tu harangu preko anonimnih profila na društvenim mrežama, da bi se naposletku sve to pretvorilo u ulične nasrtaje, kao u slučaju napada na glumca Marka Janketića. Rečnik eltinih funkcionera SNS-a pritom nije bio samo „ružno izražavanje“ već ozbiljno ugrožavanje integriteta ličnosti imenovanih građana, što Đukanović opet tretira kao slučajne rogate ispade. Kao da želi da kaže, tako se u Srbiji vodi politika.

I pre nego što će konačno izreći izvinjenje, Đukanović naglašava da u „srpskom glumištu vlada diskriminacija“, jer zbog „glumačkih lidera koji su opoziciono nastrojeni ne postoji prostor za one koji drugačije misle“. Đukanović, kao i Vučić očigledno, vidi svaku grupu, svaki esnaf kao jednoumno telo nalik na SNS i ne prihvata bilo kakvu mogućnost da neko u tim svetovima različito misli. Opozicija je sva ista, osim ukoliko nije ona koju je sam Vučić stvorio. Dakle, nema građana, postoje samo političiki neprijatelji koje je SNS spreman da gazi, u Skupštini, na ulici, bilo gde. I takvim glumcima, koje je prethodno ocrtao kao političku masu kojom je ovladalo opoziciono jednoumlje, on upućuje izvinjenje. Istovremeno, on zahteva zauzvrat iskrenost, odnosno da se to njegovo izvinjenje plati priznanjem da je za vreme Vučića, tj. njegovog lidera, bilo mnogo više glumačkih projekata nego za vreme bivše vlasti. Izgleda kao da SNS traži izvinjenje od glumaca.

Ako je ovakav tekst narodnog poslanika Vladimira Đukanovića zaista neko izvinjenje, trebalo bi ga poslati na ekspertizu pravnicima ili psihijatrima, jer ga niko drugi ne može pročitati drugačije osim kao perfidni izliv mržnje. I naravno, poslednja reč tog teksta je podsećanje na „zarade glumaca“, čime se Đukanović vraća na programske postavke SNS kampanje.

Peščanik.net, 20.06.2023.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)