Uvod: Šesti grad

Negdje u svijetu, u ovom trenutku, neko se pokreće iz svoga doma, riješen da nađe bolje mjesto za sebe. On napušta svoj svijet u kojem za njega više nije ostalo ništa, osim što – kako bi rekao John Berger – “odlazeći, on ostavlja sve svoje.” To iskustvo odlaska kod mene se pojavljuje kao eho, kao sjećanje na događaj koji sam u potpunosti tek naknadno razumio. Odlazeći iz Sarajeva, na kraju 1995. godine, ja nisam mislio o tome kao o potrazi za novim mjestom koje ću trajno nastaniti, već sam odlazio kao “turist”, uvjeren da ću se, čim potrošim putničku radoznalost, vratiti. Čitajući sada ono što sam u to vrijeme pisao, otkrivam da je u jeziku, u onom njegovom sloju gdje progovara naše nesvjesno, moj odlazak, prije svega, bio potraga za novim mjestom, koje ću prepoznati kao svoje.

Ovaj rukopis rezultat je tog nesporazuma. Pisan je u vremenskom rasponu od kraja avgusta 1995. do avgusta 1996. godine i predstavlja nenamjerni dnevnik selidbe, koji prati put Sarajevo – Prag – Zagreb – Phoenix – New York – Phoenix – Washington, DC. Zaustavio sam se u šestom gradu.

Sudbina rukopisa je neobična. Ispisivao sam skice, kao građu za novinske tekstove, u jedan stari laptop, koji je bukvalno umro u ljeto 1996. godine. Tekst je bio snimljen na onoj velikoj savitljivoj disketi (valjda je zbog te savitljivosti i dobila ime floppy), a kompjuteri koji su upotrebljavali te diskete uskoro su izišli iz upotrebe. I tako, više od deset godina rukopis je bio nedostupan. A onda, u maju ove godine, jedan inžinjer mijenjao je moj kompjuter na poslu. U razgovoru je spomenuo da još uvijek posjeduje jedan od tih kompjutera iz ranih devedesetih, pa sam ga zamolio da mi sa stare diskete presnimi tekst, što je i učinio.

I sada, čitajući skoro zaboravljeni tekst, osjećam se kao da gledam stare fotografije, na čije sam postojanje u međuvremenu zaboravio. Rukopis je bio znatno duži, u jednom dokumentu bilo je pohranjeno sve što sam u tih godinu dana pisao: skice za priče, pjesme, pisma, tekstovi za časopise itd. Kad sam očistio suvišak, ostao je rukopis konzistentan barem po tome što dosljedno slijedi vremenski tok događaja. Iz sadržaja saznajem puno, a više od svega jasno vidim koliko sam se u međuvremenu promijenio, i sada, čitajući, osjećam se kao stranac u vlastitom životu. Svi su mi opisani događaji poznati, određena su mi osjećanja poznata, a u isto vrijeme čovjek koji je to pisao nije više ja. Taj umorni mladi čovjek životu se raduje, pokazuje vitalizam i želju za promjenom koja me je negdje u struji vremena napustila, pa sada više ne želim ništa mijenjati, a susreti s nepoznatim ljudima i novim mjestima više me ne privlače. Tada sam trčao u susret događajima, a sada me dani bez događaja umiruju. Razumije se da zbog toga osjećam veliku naklonost za onog sebe koji je ovaj dnevnik ispisivao.

Posebna je priča psihološko stanje u kojem je rukopis nastajao. Nisam toga bio svjestan tada, a sada mi se čini očitim: izlazak iz Sarajeva nakon rata, pokazuje se i kao želja za odustajanjem od književnosti. Zašto se ovdje pojavljuju rečenice u kojim priželjkujem da, nakon što u novom i nepoznatom svijetu pronađem svoje mjesto, prestanem pisati? Proteklih mjeseci pokušavao sam naći odgovor na to, ali nisam otišao dalje od razumijevanja svoje neodgovornosti prema napisanom. Od rukopisa lako odustajem, a napisano još lakše gubim. Radujem se dok pišem, ali me objavljivanje uglavnom ostavlja ravnodušnim. Postavlja se zbog toga pitanje: da li i ovaj rukopis treba objaviti? Ako treba, onda za to postoji samo jedan razlog. Ova je knjiga pisana za jednog čitaoca, za mene, zato što u njoj postoje odgovori koji meni trebaju. Pisao sam pitajući se – kamo idem?, a na kraju sam (reklo bi se: sasvim slučajno) dobio odgovor na pitanje – odakle dolazim?

S. M.
Washington, DC
oktobar 2010.

Iz knjige Ruski kompjuter
© Semezdin Mehmedinović i Fraktura, 2011.

Peščanik.net, 26.03.2011.

Leave a Reply