Regija Purovski, Rusija, foto: English Russia

Regija Purovski, Rusija, foto: English Russia

U poslovnoj politici ruskih državnih naftnih kompanija u poslednje vreme se uočava jedna zanimljiva pojava. One su donedavno šakom i kapom grabile privatnu aktivu koju su širom Rusije zaticale. Smatralo se naime da su prokleti oligarsi tokom „mračnih 90-ih“ pokrali svu državnu imovinu, posakrivali je u svoje privatne mračne ćoškove, a da su državne korporacije, vršeći svetu patriotsku misiju manje-više nasilnog otkupa njihove aktive, tako obnovile državnu celovitost Rusije. A sada se sve jasnije nazire upravo suprotan trend. Državne kompanije sve glasnije govore o svojim ogromnim dugovima i neizbežnim gubicima, a jedini način da se ti gubici i dugovi pokriju je ponovna prodaja akcija, s tim što je reputacija današnje Rusije jednaka nuli, pa će saglasno tome i cene akcija biti odgovarajuće, to jest izuzetno niske.

Uzmimo za primer ubedljivo najveću državnu naftnu kompaniju Rosnjeft. Prema podacima iz završnog računa ove kompanije, njena dugovanja su na kraju 2016. godine dosegla rekordnu cifru od 61,74 milijarde dolara, a čist prihod pao je za celih 49% i iznosi samo 181 milijardu rubalja. Čak je i Gaspromnjeft, kompanija koja godišnje eksploatiše tri puta manje sirove nafte imala znatno bolje rezultate. Njen čist prihod za prošlu godinu iznosi 200 milijardi rubalja.

Breme ogromnih dugova i još jedna deprivatizacija, to jest kupovina naftnog giganta Bašnjeft iz Ufe 2014-2015. godine, poslužili su zvaničnicima kao objašnjenje za nedavnu prodaju 19,5% aktive Rosnjefta. Akcije su prodate tročlanom konzorcijumu kojeg predstavljaju nekakav fond iz Dubaija, Banca Intesa i kompanija pod nazivom Glencore. Teško je reći da li su to zaista realni kupci ili takozvani fronteri. U svakom slučaju te akcije danas pripadaju singapurskoj firmi QHG Shares Pte. koja pripada britanskom QHG Investment kojeg kontroliše britanski QHG Holding, a on pak pripada kajmanskoj ofšor firmi QHG Cayman Limited. Ako uporedimo vremena kada je nekakav Bajkalfinansgrup, registrovan na adresi provincijskog kafića zvučnog imena London u Tveru, „kupio“ naftnu imperiju Hodorkovskog, ova zamršena korporativna zavrzlama nam pokazuje koliko su u međuvremenu napredovali naši državni činovnici.

Primer Gasproma je takođe veoma ilustrativan. Finansijskim planom je predviđeno da ova kompanija u sledeće tri godine svake godine beleži veće rashode od prihoda ili prostije rečeno, Gasprom je u svojim planovima već zacrtao tri gubitaške godine. Čak i ako se cene nafte zadrže na današnjem nivou, rupa u budžetu ove kompanije će biti duboka najmanje 15 milijardi dolara.

Radi boljeg razumevanja celog problema, neophodno je čitaocu predočiti i nešto malo istorije. Setimo se Gasproma iz vremena kada je njime upravljao Rem Vjahirev i strašne krize 1999. kada je cena sirove nafte na svetskom tržištu bila 12 dolara za barel. Gasprom je tada imao na raspolaganju tri tržišta: ono unutar Rusije, zatim tržište zemalja bivšeg SSSR-a koje su se potom udružile u Zajednicu nezavisnih država (ZND) i evropsko tržište. Što se isporuka tiče, za sva tri tržišta je važio različit režim cena.

Tokom 1999. Gasprom je Evropi prodavao gas po prosečnoj ceni od 65 dolara za hiljadu kubnih metara i pri tome beležio značajnu zaradu od izvoza. Isporuke za unutrašnje tržište su bile planski nerentabilne, to jest svesno se radilo sa gubitkom. U oktobru 1999. prosečna cena za isporučeni gas korisnicima u industriji iznosila je oko 10 dolara za hiljadu kubnih metara. Cena isporuke nekim zemljama ZND-a bila je manje-više jednaka onoj unutrašnjoj. Procenat naplate tekućih isporuka na unutrašnjem tržištu te godine je iznosio jedva 28% i da bi Gaspromu pomogla oko naplate nenaplaćenih potraživanja, ruska vlada kojom je tada rukovodio Primakov, dužnicima je pored beneficija koje im je donela devalvacija uvela i olakšice u vidu takozvanih snižavajućih koeficijenata. To je značilo da ako neko preduzeće u januaru 1998. Gaspromu duguje recimo milion dolara, 31. decembra 1998. može da plati 173 hiljade dolara i svi dugovi će mu biti oprošteni.

Na ovo treba dodati i takozvane robne kredite, odnosno obaveze Gasproma da isporučuje gas Belorusiji, Ukrajini i Moldaviji – a što je još važnije ruskoj armiji i seoskim domaćinstvima – bez ikakvih garancija da će to biti plaćeno. Oni, naravno, ništa nisu plaćali, a čitava ruska industrija je sledila njihov primer.

To su bili uslovi pod kojima je Gasprom 90-ih godina prošlog veka poslovao kao rentabilno preduzeće. Sa gubitkom je završio samo 1998. i to samo na papiru. Gubitak je bio obračunski i nastao je zbog preračuna kursnih razlika. Čak i te, izuzetno teške 1998. Gasprom je državi isplatio celih 8 milijardi rubalja poreza na dobit.

Pritom treba reći da Rem Ivanovič nije bio nikakav anđeo. Gasprom ni tada nije bio zaštićen od raznih nepotističkih i koruptivnih radnji. Viktor Vjahirev, brat Rema Vjahireva, bio je rukovodilac korporacije Burgaz, preduzeća koje je za Gasprom vršilo većinu radova na bušotinama. Ćerka Rema Vjahireva, Tatjana Dedikova, i Černomirdinovi sinovi Vitalij i Andrej, bili su glavni akcionari Strojtransgaza, najaktivnijeg Gaspromovog podizvođača zaduženog za gradnju cevovoda. O izvozu gasa se brinuo glavni Gaspromov izvoznik Gazeksport, a na njegovom čelu je tada bio sin Rema Ivanoviča, Jurij Vjahirev.

Prebacimo se sada u 2016. i pogledajmo situaciju na tržištu gasa. Ruski gas se tokom 2016. prodavao po cenama koje su u proseku bile tri puta veće od cena iz 1999. Istina, one jesu bile znatno niže od onih iz 2014, zlatnih vremena kada se gas prodavao po ceni od čak 349 dolara za hiljadu kubnih metara, ali u poređenju sa 1999. one su svakako porasle najmanje tri puta.

Cene na tržištu ZND-a su takođe znatno porasle, a u nekim slučajevima čak i prestigle one evropske. Na primer, Litvanija je tokom 2015. Gaspromu plaćala u proseku 280 dolara za hiljadu kubnih metara isporučenog gasa. Ništa manje nisu porasle ni cene na unutrašnjem tržištu. Do poslednje krize koja je zadesila Rusiju one su iznosile preko 100, a sada se kreću oko 70 dolara za hiljadu kubnih metra gasa isporučenog ruskoj industriji, što znači da su često više od cena koje se postižu na Henry Hub spot tržištu američkog gasa. One su više i od današnje proizvodne cene škriljčanog gasa.

I sada se postavlja sasvim prosto pitanje: kako je moguće da će Gasprom prodajući domaćim korisnicima gas po cenama koje su u odnosu na cene iz 1999. veće 7 do 10 puta, korisnicima u ZND-u čak 10 do 15 puta, a Evropi najmanje 3 puta, sledeće tri godine poslovati sa planiranim gubitkom? Odgovor je takođe prost i predstavlja sklop tri faktora, tri zajedničke komponente koje se uzajamno dopunjuju. Prva je izuzetno visok rast proizvodne cene. U vreme kada je korporacijom upravljao Vjahirev, cena eksploatacije se kretala između 3 i 4 dolara za hiljadu kubnih metara gasa. Tokom zlatne 2014. ova cena je dostigla visinu od 38 dolara, a prema procenama iz 2016. ona iznosi 20 dolara za hiljadu kubnih metara proizvedenog gasa.

Drugi faktor je gubitak dela tržišta. Višegodišnji pokušaji ruske aktuelne vlasti da gas koristi kao oružje završili su se tako što su evropski kupci, kao i oni iz ZND-a, prestali da tretiraju ruski gas kao običnu robu. Postali su mnogo oprezniji. Na primer, Ukrajina je 90-ih godina prošlog veka kupovala po 50 milijardi kubnih metara ruskog gasa godišnje, a danas ga više uopšte ne kupuje. To jest, danas je količina gasa uvezenog iz Rusije jednaka nuli, što ne znači da ga Ukrajina ne troši. Ona ga prosto kupuje od trećih zemalja, odnosno iz re-exporta tranzitnog ruskog gasa isporučenog Evropi. I što je još zanimljivije, tako ga dobija jeftinije.

Evropa i ostale zemlje ZND-a takođe uočavaju opasnost koju u sebi krije zavisnost od ruskog gasa i zato se iz sve snage trude da diversifikuju svoju energetiku i svoje dobavljače. Tako je u Nemačkoj u ukupnoj potrošnji energije tokom 2016. prirodni gas bio zastupljen sa samo 12%, a takozvani obnovljivi izvori energije sa celih 30%.

Treća, najvažnija i najočiglednija komponenta, faktor zbog kojeg je Gasprom zapravo obznanio svoj gubitaški plan je izgradnja tri gasovoda: Snaga Sibira, Turski tok i Severni tok-2. Poslednjih godina je jedan od glavnih ciljeva spoljne politike Kremlja bio da zaključi međunarodne ugovore koji bi Rusiji omogućili izgradnju gasovoda. Setimo se da je svojevremeno otkazivanje Turske u izgradnji Turskog toka bio razlog veoma zategnutih odnosa između dve zemlje, odnosa koji se završio brojim uzajamnim optužbama, sankcijama i propagandnom halabukom koja uz to sleduje. Čim je Turska pristala na Turski tok, nezadovoljstvo Kremlja se istog trenutka istopilo.

I dok sve kompanije sveta grade gasovode da bi na tome zaradile, Gasprom ih izgleda gradi da bi novac trošio. Ali najzanimljivije od svega je to kako Gasprom planira da zakrpi tu ogromnu finansijsku rupu. Pa evo kako: zaduživanjem i – obratite pažnju – prodajom aktive. Interfaks je nedavno saopštio da će Gasprom možda prodati svoj udeo od 49,98% imovine GASCADE Gastransport GmbH, firme koja u Nemačkoj opslužuje gasnu mrežu dugu 2.400 kilometara. To su iste one akcije koje je Gasprom stekao pre samo dve godine putem svop ugovora sa BASF SE. Takođe se pominje mogućnost da će Gasprom, kao i Rosnjeft, prodati 6,6% svoje imovine. Zanimljivo bi bilo saznati hoće li tih 6,6% imovine Gasproma kupiti isti onaj kajmanski ofšor kome već pripada 19,5% imovine Rosnjefta?

Početkom 90-ih godina prošlog veka, takozvani „samo-otkup“ privrednih subjekata je u krugovima odabranih „menadžera“ stekao veoma veliku popularnost. Ti menadžeri su zatečeni novac njima poverenih preduzeća iznosili u inostranstvo, zatim se starali da ta preduzeća po svim vidljivim i vešto friziranim parametrima upropaste, a onda ih tako upropašćena kupovali istim onim iznetim novcem. Ovakav način „sticanja imovine“ ima dve velike prednosti. Prva je da tako sve ispada mnogo jeftinije i druga, drastično se smanjuje broj konkurenata. Jer svako će dobro razmisliti pre nego što će uložiti svoj novac u naizgled propalu stvar.

Ne čini li vam se da je poslednjih godina i sva naša politika upravo takva, da je sva ta larma, ti histerični krici „Krim je naš!“, svi ti idiotski predlozi i zalaganja deputata Milonova i budalasta briga Poklonske za čednost cara Nikolaja II, naše mešanje u američke izbore i svi hibridni ratovi i mali državni udari uključujući i ovaj poslednji u Crnoj Gori – da je sve to zapravo ista šema sada podignuta na nivo cele države? I šta ako svi mi polazimo od pogrešne pretpostavke misleći da se sve to čini u cilju sticanja (ili vraćanja) teritorija, radi iniciranja prijatnog osećanja imperijalne uzvišenosti i ispiranja mozgova potencijalih birača? Šta ako su svi ti neuspesi, svi ti promašaji koji već duže vreme jedan za drugim sve dublje urušavaju spoljnu i unutrašnju reputaciju Rusije, zapravo planirani proces snižavanja cene svih krupnih državnih kompanija u zemlji, da bi se one potom prodale budzašto i bez konkurencije?

Новая газета, 25.02.2017.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 07.03.2017.