Radi se o muškarcu. Na osnovu priloženog, može se zaključiti da je imao krvnu grupu A+, da je bio mali i nabijen, da su mu preci, dvadesetak koljena unazad, došli iz istočnog Sibira, i da je sa svima iz svog sela bio u bliskom srodstvu. Još treba dodati da je imao braon oči, gustu crnu kosu i sklonost ka ćelavljenju, i da je živio prije četiri hiljade godina.

Prethodni pasus sažima rezultate jednog nesvakidašnjeg istraživanja, nedavno objavljenog u britanskom časopisu Nature. Studija je izvedena od strane tima naučnika iz osam zemalja, pod rukovodstvom Eske Willersleva i Mortena Rasmussena iz Centra za geogenetiku u Kopenhagenu. Naoružani modernom tehnologijom za analizu genetskog materijala, oni su, imavši na raspolaganju samo jedan pramen kose dugačak 15 centimetara, uspjeli da sklope vjerodostojan prikaz života jednog pripadnika kulture Sikik (Siqqiq), čije je tijelo, ritualno sahranjeno, ležalo puna četiri milenijuma u vječitom ledu Grenlanda. Priča o tome kako je jedna takva analiza uopšte moguća tiče se svakoga od nas.

Tu priču možemo početi na veliki broj načina – od Friedricha Mieschera, recimo, švajcarskog ljekara iz 19. vijeka, koji je prvi izolovao DNK, i to iz gnojavih bolničkih zavoja, ili čak od Aristotela – ali mislim da je dovoljno da se vratimo svega dvadesetak godina unazad, u prve dane marta 1986. U to vrijeme, u gradu Santa Fe, u američkoj državi Novi Meksiko, održana je konferencija koja je okupila odabranu grupu molekularnih biologa sa američkih univerziteta i državnih instituta. Poslije tri dana vijećanja, ta grupa stručnjaka, koja je već godinama bila u intenzivnom kontaktu, izašla je sa dokumentom koji poziva na dešifrovanje kompletnog nasljednog materijala čovjeka. Da bi se dočarala ambicioznost te zamisli, treba reći da je prvi automat za analizu DNK, i to vrlo skromnih kapaciteta, pušten u prodaju tek dvije godine ranije, i da je ideja u veoma ozbiljnim krugovima nekoliko puta okarakterisana kao „ludačka”.

Naučnicima su, međutim, bili potrebni izazovi i grantovi za istraživanja, dok su državi trebali programi koji bi podsticali tehnološki razvoj i otvaranje novih radnih mjesta. Mega-poduhvat koje je iz tih potreba proistekao nazvan je Human Genome Project, i zvanično je otpočeo 1990., uz budžet od 3 milijarde dolara i predviđeno trajanje od 15 godina. Analize su obavljane u desetak zemalja, finansiranju se pridružila britanska fondacija Wellcome Trust, a novoosnovana firma Celera Corporation počela je paralelni projekat sa istim ciljem, uz dosta manje novca i uz nešto drugačiju metodologiju.

Evo razmjera poduhvata: ljudski nasljedni materijal, čuvena DNK, raspoređena je u 23 para hromozoma, u obliku dva paralelna lanca koji se sastoje od po 3 milijarde gradivnih blokova, tzv. nukleotida. (Niz od toliko slova bi zapremio 3 hiljade knjiga od po hiljadu strana, ili memoriju jednog CD-a.) Neki djelovi tog niza služe kao mustre za sintezu proteina i nazivamo ih „genima”, dok je ostatak (čitavih 98%) poznat po nadimku „junk DNA” („DNK đubre”), zato što se isprva mislilo da ne služi ničemu. Najvažniji ciljevi projekta bili su (a) pronalaženje svih gena, (b) određivanje kompletne sekvence DNK, i (c) pronalaženje individualnih varijacija u DNK lancu.

Sirovi materijal sakupljen je od velikog broja dobrovoljaca (žene su priložile krv, muškarci krv i spermu), nakon čega je iz određenog broja uzoraka izolovana DNK, koja je potom razbijena u fragmente. Nakon obezbjeđivanja dovoljne količine materijala (umnožavanjem fragmenata), prešlo se na njegovo dešifrovanje. Prvo je obavljeno tzv. mapiranje, to jest lokalizovanje i identifikacija gena u okviru svakog hromozoma, da bi se nakon toga krenulo sa čitanjem čitavog lanca, nukleotid po nukleotid. Da bi se smanjile greške u čitanju, svaki fragment je sekvenciran najmanje deset puta, nakon čega su sekvence fragmenata kompjuterski nizane jedna na drugu, hromozom po hromozom. Tako je u aprilu 2003., dvije godine prije roka, završeno ispisivanje najvažnije knjige u istoriji čovječanstva, na koju niko ne polaže autorsko pravo i koja je svima dostupna putem interneta.

Međutim, svo to obilje informacija – po kom će se kopati još decenijama – još uvijek nije bilo dovoljno da se osvijetli život jednog davno preminulog ribara sa Grenlanda. Za to se pobrinuo dio Human Genome Project-a koji je za cilj imao pronalaženje individualnih razlika u nasljednom materijalu. Naime, DNK lanci svakoga od nas se međusobno razlikuju ne više od 1%, i dobar dio tih varijacija otpada na takozvane “snipove” (SNPs, single nucleotide polymorphisms), koji predstavljaju razlike na nivou jednog jedinog nukleotida. Snipovi se pojavljuju na svakih 100-300 „slova” u našoj knjizi, relativno stabilno se prenose iz generacije u generaciju, i dosad ih je pronađeno oko četiri miliona. Potencijal za njihovu upotrebu postaje jasan kada se, recimo, uporede ljudi koji imaju neku zajedničku osobinu (sklonost ka visokom pritisku, na primjer) sa onima koji je nemaju. Snipovi osoba iz te dvije grupe će se razlikovati, i te razlike će, na osnovu njihovog položaja u DNK lancu, upućivati na gene i genske regulatore (u okviru „DNK đubreta”) koji utiču na hipertenziju. Upravo zahvaljujući analizi snipova možemo pretpostaviti kakva je bila boja očiju jednog Grenlanđanina iz 2000. godine p.n.e., ali takođe i demontirati svaki rasizam (jer sada znamo da su razlike u DNK između bilo koje dvije osobe mnogo veće od razlika između bilo koje dvije grupe ljudi). Poređenje snipova otvara put ne samo prema davno nestalim kulturama i realnijem poimanju ljudskog identiteta, već i prema individualizovanoj medicini, u kojoj će se prevencija i terapija određivati prema odlikama svakog pacijenta ponaosob.

Budućnost je, kaže popularni kliše, već otpočela. Svaki napredak se može izvrgnuti u sopstvenu suprotnost, zahvaljujući dokazanoj sklonosti ljudi da upropaštavaju sve čega se domognu. Nema razloga da se misli kako će katalog informacija o nama kao vrsti, i nama kao pojedincima, biti toga pošteđen. (Predostrožnosti radi, Bill Clinton je još 2000. uveo zabranu korištenja genetskih informacija prilikom zapošljavanja u javnim ustanovama, dok je Bush mlađi 2008. potpisao zakon koji tu zabranu proširuje na ostale sektore, kao i na kuće koje pružaju usluge zdravstvenog osiguranja.)

Ipak, sasvim lično, i strahu od budućnosti uprkos, smatram da je Human Genome Project jedno od najblistavijih poglavlja ljudske istorije, priča o tome šta su ljudi sve u stanju kada su u posjedu dobre vizije, dovoljno sredstava i spremnosti na saradnju. Hiljade onih koji su prali laboratorijsko posuđe, planirali opite, razvijali softvere i obezbjeđivali većinu u odborima Kongresa učinili su da, jasnije nego ikad, sagledamo kosmos koji bruji u svakoj našoj ćeliji. Ne bih imao ništa protiv da za četiri hiljade godina i mene neko iskopa, i da iz mojih zemnih ostataka rekonstruiše jezu koja me prožima pred tim sićušnim zvjezdanim nebom.

Vijesti, 27.02.2010.

Peščanik.net, 27.02.2010.