Foto: AP

Foto: AP

Uvod

Ovde1 će se razmotriti jedan skup mera koje bi imale za cilj makroekonomsku stabilnost i privredni oporavak. Jasno je da su potrebne mnoge druge promene u privrednom sistemu i u elementima privredne politike koji se ovde neće razmatrati. Mere o kojima će ovde biti reč su već identifikovane u javnoj raspravi kao najvažnije i one se odnose na tržište rada, finansijsku konsolidaciju preduzeća, fiskalnu devalvaciju, poresku reformu i sistem ekonomske i socijalne sigurnosti kao osnove dugoročnog privrednog rasta. Tim redom.

Zapošljavanje

Ukoliko bi se cenilo koliko je ostvareni ukupni proizvod manji od potencijalnog, to bi bila razlika između pune i postojeće zaposlenosti. Grubo procenjeno, to ne bi moglo biti manje od 20 posto. Pri nepromenjenoj produktivnosti, to je i indikator nedostajuće tražnje ili, drukčije rečeno, tražnja za radom je manja u nekoj proporciji u odnosu na taj manjak zaposlenosti. To opet znači da su za toliko manja ulaganja od onih koja bi bila potrebna da bi privreda proizvodila sa punom zaposlenošću uz postojeću produktivnost.

Ovo je ciklični ili makroekonomski aspekt tržišta rada. On se jednim delom ogleda u onome što se zove fleksibilnošću tržišta rada. Pod time se podrazumeva pre svega osetljivost cene rada na promene u ponudi i tražnji i na troškove pri zapošljavanju ili otpuštanju radnika. Između njih postoji određena povezanost u tom smislu da eventualno povećanje ili smanjenje tražnje mogu da se ispolje kao povećanje cene rada ili povećanje zaposlenosti odnosno smanjenje plate ili zaposlenosti. U poslednjih pet godina, zaposlenost je značajno smanjena, svakako u odnosu na realnu platu, što ukazuje na činjenicu da se efekti smanjenja tražnje pre svega ispoljavaju preko pada zaposlenosti, a tek potom preko smanjenja cene rada.

Iz toga bi trebalo zaključiti da je važnija fleksibilnost cene rada od fleksibilnosti kod zapošljavanja i otpuštanja radnika. Ovo proizlazi i iz istraživanja koja su vršena na uzorku balkanskih zemalja među kojima je i Srbija.2 Testiran je uticaj promena u radnom zakonodavstvu (employment protection legislation) na zaposlenost i efekti povećane fleksibilnosti nisu bili naročito značajni u periodu posle 2000. godine. Značajan je bio dsitributivni efekat na zaposlenost žena odnosno muškaraca. Naime, ono što pogoduje ženama ne pogoduje muškarcima i obratno. To se odnosi na kolektivno ugovaranje, na rad na ograničeno vreme i na fleksibilno radno vreme. Imajući u vidu da je zaposlenost žena za nekih dvadesetak procentnih poena niža od zaposlenosti muškaraca, o tome bi valjalo voditi računa.

U svakom slučaju, kod promene radnog zakonodavstva potrebno je pre svega voditi računa o efektima na fleksibilnost cene rada.

Fleksibilnost ugovaranja bi bila poželjna u meri u kojoj povećava konkurenciju za radna mesta, dakle u meri u kojoj smanjuje prednost koju imaju insajderi. Ovo je važno usled činjenice da je veoma visoka stopa dugoročne nezaposlenosti. Što znači da jednom kada se izgubi posao ili pre nego što se dobije prvi posao, izgledi za ponovno zaposlenje su veoma mali. To je u velikoj meri i posledica visoke zaposlenosti u javnom sektoru gde je konkurencija veoma ograničena. Delimično će se stanje menjati usled toga što će se udeo zaposlenosti u javnom u odnosu na privatni sektor smanjivati, budući da je fleksibilnost u ovom drugom veća, a potrebno ju je i povećati, no to je dugoročniji proces.

Konačno, veoma je visoka nezaposlenost ljudi do 30 godina starosti. Mlađe osobe imaju otprilike 50 posto šansi da se zaposle u toj dobi. Iz preliminarnih istraživanja, može se zaključiti da je kvalifikovanost značajna kod zapošljavanja; drukčije rečeno kvalifikovanije osobe imaju veće izglede da se zaposle od onih nekvalifikovanih. Tržište, međutim, relativno sporo reaguje na tu činjenicu, mada se u poslednje vreme zapaža povećano ulaganje pojedinaca u sticanje znanja.3

Ukoliko su ova zapažanja tačna, trebalo bi da je veliki prinos na povećana ulaganja u aktivnu politiku zapošljavanja, dakle u programe sticanja kvalifikacija ili u njihovo poboljšanje.4

Suština problema politike zapošljavanja je u tome da se, sa jedne strane, obezbedi dodatno zapošljavanje imajući u vidu trenutnu strukturu kvalifikovanosti, što upućuje na mere koje podstiću radno intenzivne aktivnosti, verovatno najviše u malim i srednjim preduzećima; dok su sa druge strane potrebne mere koje omogućuju sticanje kvalifikacija kako bi se iskoristila relativno veća tražnja za stručnijim i produktivnijim radom. Kod prvog je fleksibilnost cene rada odlučujuća, a kod drugog ulaganje u znanje i kvalifikovanost, dakle aktivna politika zapošljavanja.

Uopšteno rečeno, potrebne su mere, u velikoj meri finansijske prirode, koje podstiču rast malih i srednjih preduzeća, a uz to je potrebno značajno jačanje aktivne politike zapošljavanja da bi se obezbedila ponuda radne snage za ulaganja koja imaju veću produktivnost i stoga traže veći stepen stručnosti.

Likvidnost i solventnost

Verovatno najvažnija činjenica u poslednjih nekoliko godina je neoporavak ulaganja. Gotovo svi planovi oživljavanja proizvodnje su bili zasnovani na povećanju investicija, predominantno privatnih. To je izostalo, usled čega je velikim delom i došlo do produžene stagnacije i dvostruke recesije. Pad investicija se uglavnom nastavlja, tako da su one sada negde ispod 20 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP).5 Ovo je značajno manje od oko 25 posto što je karakteristično za većinu zemalja u tranziciji, a verovatno je potreban i veći udeo u nekoliko sledećih godina, to jest srednjoročno posmatrano.

Gde bi trebalo locirati uzroke za pad investicija? Jedan razlog je svakako pad ukupne tražnje, ali ne manje značajno je i finansijsko zdravlje korporativnog sektora. Ako se ostave po strani javna preduzeća koja se nesumnjivo suočavaju sa problemom solventnosti, i stoga moraju biti predmet programske i finansijske konsolidacije, ostaje pitanje stanja u privatnom sektoru. Neposredni podaci nedostaju, ali se iz rasta nenaplativih potraživanja u bankarskom sektoru uz podatke o smanjenju broja zaposlenih i konačno iz hronične nelikvidnosti može zaključiti da je privatni korporativni sektor u značajnoj meri nesolventan, dakle da ima problema sa finansiranjem tekućih obaveza. Jedan deo je verovatno solventan u tom smislu, ali ima problema sa finansiranjem dugova, usled čega mora da se razdužuje, što čini nova ulaganja praktično neizvodljivim.

Ukoliko je stanje takvo, potrebno je razlučiti ona preduzeća koja su solventna, u ekonomskom smislu da mogu da pokriju tekuće troškove, od onih koja su nesolventna jer ne mogu iz zarade ili na teret imovine da pokriju troškove tekućeg poslovanja. U prvom slučaju je potrebna finansijska konsolidacija, recimo putem pretvaranja dugova u uloge, pri čemu se menja i vlasnička struktura, dok je u drugom slučaju potreban stečaj kako bi se omogućilo temeljno restrukturiranje i eventualno gašenje takvih privrednih subjekata.

To zahteva dva skupa mera. Jedan jeste da se intezivira trgovina korporativnim dugovima ili da se podstakne da se oni pretvaraju u udele. Kod toga bi trebalo videti koji su mogući efekti na banke, budući da bi se jedan deo nenaplativih potraživanja morao otpisati na teret bankarskog kapitala. Pod pretpostavkom da su nenaplativa potraživanja negde oko 30 posto aktive, a da je eventualna korekcija cene duga kod solventnih preduzeća negde oko 25 posto, to bi značilo trošak od oko 7,5 posto na teret kapitala banaka. To nije malo, ali ne bi trebalo, samo po sebi, da ugrozi njihovu solventnost. Ostaje, naravno, problem nesolventnih preduzeća i njihovih dugova.

Drugi skup mera se odnosi na nesolventna preduzeća, gde je potrebno sprovesti postupak stečaja. To zahteva značajne promene u stečajnom postupku kako bi se olakšalo pokretanje postupka i ubrzalo njegovo sprovođenje. Kada je reč o javnim preduzećima, tu je država vlasnik i ne bi trebalo da se suočava sa problemima sanacije tih preduzeća ukoliko ne postoje politički interesi i socijalne prepreke, kao što je nesumnjivo slučaj. Svakako je potrebna njihova privatizacija, tamo gde nema elemenata prirodnog monopola, a uvođenje valjane regulative (marginalni princip utvrđivanja cena) tamo gde je to slučaj, uz eventualno korišćenje mehanizama javnog i privatnog partnerstva kako bi se obezbedila kontrola troškova. Sve to zahteva ozbiljnu institucionalizaciju kako bi se izbegle razne vrste zloupotreba.

Primera radi, privatizacija bi trebalo da se obavlja tako da se obezbedi što je moguće veća konkurencija, uz to da praktično jedini kriterij bude visina ponuđene cene. Prodaja javne imovine ne bi trebalo kvalitativno da se razlikuje od prodaje privatne imovine. U suprotnom, kada se tenderi raspisuju sa više kriterija, ne teži se samo najvišoj ceni, već se bira i kupac, što može da ima za posledicu ne samo nedovoljnu efikasnost, već i jedan ili drugi vid netržišnih transakcija. Ukoliko država želi da ostvari i neke druge ciljeve, bolje je javno i privatno partnerstvo ili oslanjanje na odgovarajuću regulativu bilo da je reč o ciljevima industrijske politike ili o socijalnim ciljevima.

Konsolidacija korporativnog sektora se ne može sprovesti monetarnom politikom ili nekim merama subvencionisanja preduzeća, recimo njihovog troška razduživanja. Nema sumnje da su realne kamate veoma visoke, ali to je posledica, a ne uzrok nesolventnosti. One zapravo sadrže očekivane gubitke kreditora po osnovu nenaplativosti njihovih potraživanja. To utiče ne samo na mogućnost refinansiranja, već signalizira i rizik sa kojim se suočavaju nova ulaganja. Usled toga, u meri u kojoj postoji problem nesolventnosti, njegovim se rešavanjem utiče na smanjenje kamatne stope, a time se i otvara mogućnost vođenja aktivnije monetarne politike. Što bi trebalo da ima pozitivne efekte po likvidnost privrede.

Ovaj poslednji problem, dakle likvidnosti, bar jednim delom je uzrokovan visokom efektivnom, ali i očekivanom inflacijom. Budući da je stanje u osnovi deflatorno, jer se smanjuje i privatna i javna tražnja, relativno visoka stopa inflacije stimuliše odlaganje plaćanja. To je pre svega način da se realno smanje naknade za rad, a i značajan deo državnih obaveza prema socijalnim fondovima. Delimično je inflacija posledica visokih kamatnih stopa, koje se opet smatraju neophodnim kako bi se obezbedila stabilnost kursa. Ukoliko bi se obezbedila finansijska konsolidacija sektora preduzeća, kamatne bi stope mogle značajno da se smanje i usled lakših uslova u kojima se sprovodi monetarna politika, budući da u deflatornim uslovima smanjenje kamatnih stopa ne bi trebalo da ima negativan efekat na kurs. Ovo i zato što se uvoz još uvek veoma sporo oporavlja.

Sve u svemu, finansijska konsolidacija je verovatno najvažnija kako za smanjenje pritiska na monetarnu i fiskalnu politiku, tako i za oživljavanje investicione aktivnosti koja je opet od odlučujućeg značaja kako bi se povećala zaposlenost.

Fiskalna konsolidacija

U javnosti dominira pitanje javnog duga i njegovog neodrživog rasta koji je posledica visokih kamatnih stopa i visokog fiskalnog deficita. Uz to, usled stanja u privredi, usled već analiziranog problema nesolventnosti, fiskalni rizici nisu mali, pod čime se podrazumevanju nebudžetirane obaveze prema sistemski značajnim preduzećima i bankama. Neposredni pristup obezbeđenju održivosti javnog duga jeste da se smanji fiskalni deficit uz odgovarajuću kombinaciju tereta koji pada na javnu potrošnju i na javne prihode. Recimo da je potrebno smanjiti fiskalni deficit za 2 procentna poena, od 7 na 5 posto bruto domaćeg proizvoda, to bi moglo da zahteva smanjenje javne potrošnje za 1 procentni poen i povećanje javnih prihoda za isti taj procenat – ili neku drugu kombinaciju štednje i povećanih poreza. Obe mere imaju recesioni efekat. Problem je u tome što se ne zna koliki bi on mogao da bude.

Ovo zato što se ne znaju fiskalni multiplikatori. Postoje određena istraživanja koja ukazuju na to da je fiskalni multiplikator na povećanje poreskog tereta veći od onog na smanjenje javnih rashoda. Drukčije rečeno, ako se smanje javni rashodi, recesioni efekat, usled smanjenja tražnje, je manji od onoga do kojeg dolazi ako se povećaju porezi. Zbog čega se preporučuje da se fiskalna konsolidacija vrši tako da se pre svega smanjuju rashodi, a manje tako što se povećavaju porezi. Ovo nije nezavisno od monetarne politike, dakle od uticaja ovih mera na kamatne stope. Pretpostavlja se da će država smanjiti svoju kreditnu tražnju, pa će se kamatne stope smanjiti, što bi trebalo da ima pozitivan efekat i na teret javnog duga, a i na ulaganja.

Problem je u tome što bi recesioni efekat mogao da bude značajan, usled čega bi porastao rizik od ukupne finansijske održivosti, a to bi onda imalo negativan efekat na kamatne stope. Ukoliko ne bi bila moguća značajnija monetarna relaksacija, to bi naravno dodatno ugrozilo održivost fiskalne politike i javnog duga. Usled toga, bolja alternativa jeste smanjenje javnih rashoda uz određeno smanjenje poreskih prihoda. To bi moglo da obezbedi određeno smanjenje fiskalnog deficita, ali bi, što je najvažnije, trebalo da održi agregatnu tražnju. Ukoliko bi se izbegao recesioni efekat, to bi trebalo da deluje smirujuće na finansijsko tržište i eventualno da otvori prostor za smanjenje kamatnih stopa. Uzmimo, primera radi, da je razlika u multiplikatorima oko 0,5 procentnih poena, to jest da smanjenje javne potrošnje deluje recesiono, a smanjenje poreskog tereta deluje podsticajno, te da je neto efekt takav da čitav paket fiskalne konsolidacije povećava BDP za 0,5 posto. Uzmimo smanjenje javne potrošnje od dva posto i javnih prihoda za isto toliko, to bi onda imalo efekat od oko 1 posto bruto domaćeg proizvoda. Ukoliko bi se, pak, dvostruko više smanjila javna potrošnja, efekat na rast bi bio neutralan uz smanjenje poreza od 2 posto od BDP. Time se menja predstava o održivosti javnog duga uz povoljniju ocenu o privrednim izgledima, što bi trebalo da ima efekat na smanjenje kamatne stope. Za konkretnije proračune je potrebno oceniti fiskalne multiplikatore, što je sledeći analitički zadatak.

U svakom slučaju, potrebna je fiskalna konsolidacija koja je bar neutralna u odnosu na agregatnu tražnju, a tako i u odnosu na privredni rast, a poželjno bi bilo da ga podstiče..

Kada je reč o održivosti javnog duga, dakle o tome kolika je fiskalna konsolidacija neophodna, tu je ključno pitanje sa kojom se kamatnom stopom računa i koji se privredni rast očekuje. Ovo se može predstaviti pojednostavljenom formulom kojom se određuje održivi primarni suficit (ili deficit) koji stabilizuje javni dug na, recimo, dostignutom nivou. Uzmimo da sa r obeležimo realnu kamatnu stopu, a sa g realni privredni rast, dok d stoji za postotak javnog duga u bruto domaćem proizvodu, onda je primarni suficit ili deficit, s, jednak:

s = (r-g)d                                                                               (1)

Dakle, ako je realna kamatna stopa 5 posto a realni rast 2 posto uz javni dug koji je 60 posto bruto domaćeg proizvoda, onda je potreban primarni suficit od 1,8 posto bruto domaćeg proizvoda kako bi se javni dug stabilizovao na nivou od 60 posto. Očigledno, brži rast, manji primarni suficit, a isto važi i za smanjenje kamatne stope. Kako u okolnostima kada monetarna politika ne može mnogo da pomogne nije lako neposredno smanjiti kamatnu stopu, ubrzani privredni rast obezbeđuje održivost javnog duga, a trebalo bi, posredno, da utiče i na smanjenje kamatne stope. Ovaj se efekat može postići i smanjenjem javnog duga, ukoliko je to moguće postići merama koje ne uvode privredu u recesiju.

Ideja je, dakle, ova: da se obezbedi ubrzanje privrednog rasta smanjenjem javne potrošnje i smanjenjem poreskog tereta, kako bi se time smanjila potreba za dodatnom fiskalnom konsolidacijom. Što onda omogućava da se raspravlja o valjanom fiskalnom okviru ne zato što postoji pritisak održivosti, već imajući u vidu šta se smatra potrebnim da se finansira javnim sredstvima.

Fiskalna devalvacija6

Smanjenje poreskog tereta zahteva poresku reformu. Ako se uzme u obzir činjenica da će se domaća tražnja relativno sporo povećavati, potrebno je promeniti poreski sistem tako da se poboljša konkurentost privrede. To je ono što se naziva fiskalnom devalvacijom. Cilj je da se smanji poreski teret na rad, a eventualno nadoknade izgubljeni poreski prihodi povećanjem posrednih poreza (porez na dodatnu vrednost i akcize, recimo). Ovo se, u uslovima kada postoji pritisak da se ne povećava javni dug, a monatrna politika ne može mnogo da pomogne, postiže fiskalno neutralnom operacijom: koliko se smanje prihodi od, recimo, doprinosa, toliko se oni nadoknade višim stopama poreza na dodatnu vrednost. Alternativni kriterij jeste onaj koji je već pomenut:

Poreska reforma koja je bar neutralna u odnosu na privredni rast, a poželjno bi bilo da je podsticajna.

Osnovna ideja jeste da se postigne devalvacija realnog kursa, kako bi se podstaklo investiranje u sektore koji proizvode za strana tržišta. Naravno, isti se efekat može postići i korekcijom nominalnog kursa, ukoliko je monetarna politika u stanju da to sprovede, a da ne rizikuje makroekonomsku stabilnost. Ostavimo monetarnu politiku po strani, fiskalna devalvacije se onda svodi na smanjenje doprinosa i na smanjenje poreza na rad. Efekat je da se smanjuje bruto plata, dok se povećava dohodak od kapitala. Ukoliko je reč o solventnim preduzećima, to bi trebalo da ih podstakne na ulaganja, kao što bi trebalo i da podstakne preduzetništvo budući da je rizik koji se preduzima sada dodatno opravdan većim očekivanim prinosom od ulaganja. Ista logika bi trebalo da utiče i na one koji posluju na crnom tržištu da formalizuju svoju delatnost.

Makroekonomski efekat je jasan, jer se više novca ostavlja preduzetnicima. Time se ne može rešiti problem nesolventnih preduzeća, što je razlog da poreska reforma nije zamena za finansijsku konsolidaciju korporativnog sektora. Takođe, time se ne povećava domaća potrošnja, osim investicione. U tom smislu, potrebno je oceniti koji su efekti na povećanu profitabilnost u izvozu, što bi onda opravdalo povećanje ulaganja. Takođe, ako bi se htelo uticati na održanje domaće tražnje, poreska bi reforma trebalo da ima određene elemente progresivnosti, a trebalo bi da se povećaju oni porezi koji su u stvari lump sum kako se to kaže, dakle ne menjaju ponašanje privrednih subjekata. To upućuje na određenu povećanu progresivnost neposrednih poreza, uz povećano oporezivanje raznih vrsta renti, a takođe i povećanje poreza na nisko elastičnu potrošnju, dakle na povećanje akciza.

Ovakva poreska reforma bi mogla, pod pretpostavkom značajnog smanjenja stope doprinosa i uz povećanje drugih poreskih prihoda, da utiče na fiskalni deficit, budući da je ukupni poreski teret manji. Recimo negde oko 2 posto bruto domaćeg proizvoda (to naravno zavisi od toga za koliko bi se smanjili doprinosi; kako oni čine nešto više od 10 posto bruto domećeg proizvoda, smanjenje od dvadeset posto daje tih 2 posto od bruto domaćeg proizvoda smanjenja fiskalnog deficita). On bi se mogao pokriti alternativnim porezima, kao što je rečeno, ali je željeni efekat da se zapravo utiče podsticajno na ukupnu tražnju, usled čega bi bilo potrebno računati sa određenim ukupnim smanjenjem poreskih prihoda. To bi onda omogućilo i da se isplate i investicije koje računaju na domaće tržište.

Efekti bi trebalo da budu povoljni i po neformalnu privredu. Osnovna ograničenja u ovom sektoru su pristup finansijskom tržištu i ograničene mogućnosti ulaganja, usled čega ta preduzeća ili te aktivnosti ne mogu značajnije da se povećavaju. Uz to, postoje značajni transakcioni troškovi različite vrste. Ukoliko bi se formalizacijom stekla mogućnost uzimanja kredita i povećavanja proizvodnje, to bi, uz niže poreske stope, trebalo da deluje podsticajno na neformalne delatnosti da se legalizuju. Teško je oceniti efekte ovakvih mera, ali oni ne bi bili mali budući da je zaposlenost u neformalnom sektoru tek nešto ispod 20 posto.

Kada se pogleda struktura javnih rashoda, jasno je gde su moguća najveća smanjenja.7 No, da se ona ne bi vršila, a da nije jasno opravdanje, potrebno je razumeti čemu bi javna potrošnja trebalo da služi. U najvećoj meri, reč je o različitim oblicima osiguranja, za koja se smatra da bi bilo najbolje da se odnose na sve članove društva. Uz to, postoje potrebe ulaganja u javna dobra, što jednim delom može i da se preklapa sa funkcijom osiguranja od odgovarajućih rizika. Ostaju izdaci koji se odnose na administraciju, na potrošnju na dobra i usluge, i oni koji se odnose na jednu ili drugu vrstu državne pomoći. Ovi poslednji bi morali da se opravdaju eventualnim doprinosom efikasnosti privređivanja, jer je inače teško videti zašto su deo javne, a ne privatne potrošnje. Tako posmatrano, ima smisla oceniti da li je onaj deo koji služi za jednu ili drugu vrstu osiguranja valjano dimenzioniran; potom bi valjalo videti koji delovi drugih izdataka imaju veze sa ovim prethodnim (to bi moglo da se odnosi na kupovinu robe i usluga); potom ostaje ocena neophodnih kapitalnih ulaganja, koja je nedvosmislena u nerazvijenoj privredi; na kraju dolaze izdaci koji su jedan ili drugi vid državne pomoći, subvencije recimo i efikasnost administracije.

Ako se pogleda struktura rashoda sa stanovišta njihove opravdanosti, jasno je da je potrebno razmotriti opravdanost subvencija, kupovine roba i usluga i izdatka za administraciju. Ukoliko bi se, grubo rečeno, izdaci na svaku od ovih stavki smanjili za po jedan posto od bruto domaćeg proizvoda, to bi značajno doprinelo smanjenju deficita. Ostale reforme, pre svega socijalnih davanja i kapitalnih ulaganja, bi trebalo da slede posle detaljnije analize.

Na strani javnih prihoda, očigledan je nesklad između doprinosa i socijalnih davanja, jer prvi pokrivaju druge sa oko pedeset posto. Ovo je pre svega posledica stanja na tržištu rada gde je rizik nezposlenosti izuzetno veliki. Usled toga je značajno veći broj zavisnih lica po jednom ili drugom osnovu, uz dosta rđav odnos prema međugeneracijskoj pravdi. Ovaj razlog, pravičnost, je veoma važan kod dizajniranja sistema socijalnog staranja, no održivost ovog čitavog sistema zavisi pre svega od povećanja zaposlenosti. Jasno je da bi stanje bilo drukčije da je BDP veći za oko dvadesetak posto, gde je verovatno njegov trenutni potencijalni nivo. U svakom slučaju, poreska reforma koja ima za cilj fiskalnu devalvaciju ne može da zameni temeljnu reformu javne potrošnje.

Rast na duži rok

Ovo su mere koje su najvećim delom protivciklične i imaju za cilj makroekonomsku stabilnost, povećanje ulaganja i oporavak uz postepeni rast zaposlenosti. Dugoročno rast bi trebalo da se finansira u okolnostima održive spoljne ravnoteže, o čemu ovde nije bilo reči, mada je to verovatno od ključnog značaja.8 To praktično znači da bi bilo potrebno da se iz domaće štednje finansiraju investicije, pretežno ako ne isključivo. U svakom slučaju, strategija Evropske unije je usredsređena na uspostavljanje održivih finansijskih odnosa među državama članicama.9 Ovo je cilj novog sistema praćenja makroekonomskih neravnoteža, usled čega ne bi trebalo očekivati takav priliv stranih ulaganja kao u prvih desetek godina uvođenja evra, bar ne iz Evropske unije. Usled toga, za dugoročni rast važno je da je uspostavljen sistem koji omogućava povećanu štednju kako bi se obezbedio održiv rast.

Dodatak

Sada pošto su mere objavljene, možda ima smisla preliminarno oceniti koji bi mogli da budu efekti na privredni rast.

Uzmimo da se javna potrošnja smanjuje za 2 posto bruto domaćeg proizvoda, sa ciljem da sledeće godine fiskalni deficit bude oko 5 posto BDP, dok bi ove godine mogao da pređe 7 posto. Predviđeno smanjenje javne potrošnje će, samo po sebi, značiti smanjenje BDP za 2 posto (valja se podsetiti da je ukupna tražnja jednaka ukupnoj ponudi). Što će značiti da će se fiskalni deficit sledeće godine povećati, u postocima od BDP. Umesto 7 posto ove godine, on će posle nameravanog smanjenja na 5 posto zapravo iznositi nešto više od 7,1 posto usled negativnog rasta BDP.

Da bi se, dakle, dobio željeni efekat, BDP bi trebalo bar da se poveća. Šta bi tome moglo da doprinese? Pored javne potrošnje, tu su privatna potrošnja, ulaganja i neto izvoz (izvoz minus uvoz). Privatna potrošnja se neće povećavati, a nije nerealno očekivati da će se dodatno smanjiti (to se obično događa kod ovakvih fiskalnih konsolidacija). Ulaganja se, takođe, neće povećavati, jer su očekivanja da će se proizvedeno moći prodati negativna, jer nema privrednog rasta. Ostaje neto izvoz. Uzmimo da je izvoz negde oko 28 posto BDP, da bi se nadoknadila ta dva procenta koja će se izgubiti smanjenjem javne potrošnje, potrebno je da se izvoz poveća za oko 6 do 7 posto. Tada bi nameravano smanjenje javne potrošnje imalo za posledicu privredni rast od 0 posto sledeće godine. Da bi on, recimo, bio 2 posto, trebalo bi da se izvoz poveća za oko 13 posto (uz to da uvoz ostane na istom nivou; u suprotnom je potreban veći rast izvoza). U tom bi slučaju i fiskalni deficit bio manji, recimo oko 3 posto od BDP.

Rizik je, dakle, da će smanjenje javne potrošnje dovesti do većeg smanjenja bruto domaćeg proizvoda (dakle, da je multiplikator veći od jednice) i da stoga neće moći da bude nadoknađen rastom izvoza, pa se ne može očekivati gotovo nikakav privredni rast. U tom slučaju, fiskalna konsolidacija neće dati željene rezultate.

Peščanik.net, 09.10.2013.


________________

  1. Ovo je policy paper pripremljen za stručnu raspravu koju je organizovao Saša Radulović, Ministar za ekonomiju.
  2. Videti V. Gligorov et al. (2008), Adjustment Capacity of Labour Markets in Western Balkan Countries Vols. I-II. European Economy Economic Papers 345, 346.
  3. Detaljniji podaci u V. Gligorov, „Ko nema posla“, Novi magazin, 26.8.2013.
  4. Videti H. Vidovic et al. (2012), Developing Efficient Activation Approaches and Identifying Elements for Regional Cooperation in the Western Balkans. wiiw Research Report 374.
  5. V. Gligorov et al. (2013), Animal Spirits still Dimmed. wiiw Forecast Report 12.
  6. Videti pre svega E. Farhi, G. Gopinath, O. Itskhoki (2013), „Fiscal Devaluations“, koji će biti objavljen u Review of Economic Studies. Taj pristup je u skladu sa trenutnim stavom Međunarodnog monetarnog fonda. O tome C. Cottarelli, L. Jaramillo (2012), „Walking Hand in Hand: Fiscal Policy and Growth in Advanced Economies”, IMF Working Paper WP/12/137; S. Ali Abbas et al.(2013), “Dealing with high Debt in an Era of Low Growth”, IMF Staff Discussion Note SDN/13/07. O efektima promene javne potrošnje i javnih prihoda u Mađarskoj (najveći efekti dolaze iz javnih ulaganja i od smanjenja oporezivanja rada) videti A. Guerson (2013), „The Composition of Fiscal Consolidation Matters: Policy Simulations for Hungary“, IMF Working Paper WP/13/207.
  7. O tome sam već pisao u V. Gligorov, „Fiskalni problem“, Peščanik, 04.06.2012.
  8. O tome sam pisao u „Bilansi i cene sa predlozima“, Peščanik, 08.06.2012.
  9. Više o tome uz detaljne podatke u V. Gligorov et al. (2013), Animal Spirits still Dimmed. wiiw Forecast Report 12.
The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija