Jedno sasvim lično sećanje na hladni rat, Jugoslaviju i jeftino (ali dobro) vino

Bio je intelektualac, a ne radikalni policajac.
Dobrica Ćosić o Jovici Stanišiću1

A zašto da pišem (još) jedan esej o hladnom ratu? Možda zato što istoriju pišu pobednici, a kad pobednika nema onda je pišu oni koji su i dalje zaposleni u institucijama koje su osnovane u ideološke svrhe. Možda postoji i neki bolji razlog. Uglavnom najpoznatije priče o kraju komunizma dolaze sa dve strane: ili su to priče raznih političkih aktera tog perioda koji traže opravdanje za svoje postupke ili su to priče ‘disidenata’ koji promovišu svoju hrabrost u jednom periodu.

Znači, bilo da dolaze sa disidentske ili sa vladine strane, najčešće su to priče o hladnom ratu u hladnoratskom ključu. Po njima, vreme do pada Berlinskog zida je bilo napeto, puno zavera i špijuna, a spasli smo se jedino zahvaljujući skupim raketama, odnosno lukavim i sofisticiranim strategijama solidarnosti.

Da je hladni rat bio onakav kako zvanična priča kaže nije sasvim netačno. Svima je poznato da je bilo nekoliko ratova koji su bili nepotrebni a ipak dugo trajali (Vijetnam, Angola, Avganistan …) kao i to da su zamalo izbegnuti veći ratovi. Zamislite kakav je mogao biti rat na Kubi, na primer. Još se sećam jadnih nastavnika u osnovnoj školi u Sietlu koji su pokušavali da nam objasne šta treba da radimo u slučaju nuklearnog napada, znajući vrlo dobro da to neće pomoći. A sećam se i knjige koju sam dobio kao srednjoškolac od lokalnog privrednog kluba kao nagradu za ‘studenta meseca’. To je bila propagandna brošura pod naslovom Dinamične slobode, sa slikom na koricama koja pokazuje globus u kandžama ogromne hobotnice zvane Komunizam. Da, znam da hobotnice nemaju kandže, ali ova na slici zaista ih je imala. I sadržina knjige bila je u istom duhu.

Postoji i druga strana zvanične priče o hladnom ratu. I kada je služila kao izvor najveće nesigurnosti, netrpeljivost između dva ideološka bloka bila je takođe predmet razmišljanja i izvor kreativnosti.

Sam Berlinski zid razdvajao je ljude ali je u isto vreme služio kao podloga za originalne kulturno-političke grafite. Sovjetski Savez se zaista bio pretvorio u zatvorenu i represivnu gerontokratiju, ali je njegova sterilna dogma podstakla razne reformulacije progresivne i revolucionarne politike u svetu. Ljudi s obe strane globalnog rascepa koji su bili zainteresovani za mir (neki od njih, ali svakako ne svi, bili su učesnici “mirovnih pokreta”) tražili su stvari koje su interesantne, produktivne a potencijalno obećavajuće na suprotnoj strani. Tu je Jugoslavija odigravala veoma značajnu ulogu.

Ali šta je bila Jugoslavija? Šta je bio jugoslovenski komunizam? Nešto smo o tome znali, ali manje nego što smo hteli da znamo. O Jugoslaviji i komunizmu slušao sam još kao dete, i malo šta od toga sam razumeo. O toj mojoj zbunjenosti govori ovaj skromni esej, koji je zapravo jedno nepotpuno sećanje na godine hladnog rata.

1. Hladnoratovski američki pogled na Jugoslaviju: Tito, traminer, turizam

Da je komunizam bilo veliko zlo, mi Amerikanci smo svakako dobro znali. Najveći medijski sistem na svetu nas je na to stalno podsećao. A ko su bili komunisti? I to se znalo — Sloveni, mahom Rusi (jeste da su tu bili i Kinezi, ali i pre dolaska komunističkog režima u Kinu naša je kultura već bila obogaćena sasvim drukčijim stereotipima o Kinezima pa nije bilo psihičkog prostora za još jedan). Nije bilo nimalo teško imati i održavati odbojan odnos prema komunistima jer se celokupna ideologija svodila na to. Ni prema Rusima nije bilo teško gajiti negativan odnos jer je Rusija daleka i zatvorena zemlja prema kojoj su postojale jake predrasude.

No ipak su postojale neke rupe u kompleksnom sistemu odbojnosti prema komunizmu i Rusima. Prvo, nije bilo sasvim jasno ko su bili komunisti. Da li su radnici koji su učestovali u sindikalnom pokretu bili komunisti? Ili ljudi koji su podržavali socijalnu politiku za smanjenje nejednakosti u društvu? Ili ljudi koji su se protivili rasizmu? Nereligiozni ljudi? Takve ljude smo poznavali svi mi i imali ih u svojim porodicama. Ali su naši desničari govorili da su i oni komunisti. Takva je retorika naravno trebalo da posluži tome da se neki ljudi diskvalifikuju, ali je ishod bio drugačiji: izraz “komunista” tumačili smo kao skraćen opis čoveka koji ne razmišlja kao ekstremniji deo našeg establishment-a.

I još jedna rupa: nisu ni Rusi ni ostali Sloveni bili baš svima nepoznati. Naročito u većim gradovima (ali ne samo u gradovima — vinograde u Kaliforniji drže Hrvati, poljoprivrednici u Masačusetsu i Ohaju su Poljaci, u Mičigenu Srbi, među najvećim zemljoposednicima na jugu Teksasa su Česi… ) ljudi iz slovenskog sveta su bili naše komšije, kolege i prijatelji. Čast izuzecima, ali uglavnom ih nismo doživljavali kao nama tuđe i zlonamerne ljude. Znali smo da su zemlje njihovog porekla i da za one koji su poticali iz tih zemalja nije bilo lako otići tamo ili komunicirati sa tamošnjim ljudima. Jedan deo ekstremne desnice je prilično uspevao u naporu da pravi politički kapital od tih teškoća.2

Međutim, ljudi su na Jugoslaviju gledali drugačije nego na druge komunističke zemlje. Zašto? Prvo, Jugoslaviju je osnovao jedan pravi heroj. Od ranih dana Drugog svetskog rata znali smo da je Tito autentičan heroj, zato što nam je to rekao Luj Adamič.

Taj slavni novinar je prvo upoznao Amerikance sa teškoćama svoje zemlje u knjizi The Native’s Return iz 1934. godine (Adamic 1934). Deset godina kasnije, on nas je obavestio da čovek zvani Mikhailovich “odražava prošlost”, dok pravi rat vodi izvesni “Josip Brozovich” (Adamic 1943: 49, 55). U novije vreme u Srbiji kruži priča o četnicima koji su spasli savezničke avijatičare a zauzvrat dobili samo nezahvalnosti trulog Zapada. U stvari niko u Americi ne zna tu priču. Znali smo samo da je Tito pobedio Nemce i uz to ponizio Staljina, pa je stoga heroj.

Drugo, Jugoslavija je bila naš saveznik protiv SSSR-a. Tačno je da nije bila neki pouzdan saveznik, ali takva su bila vremena. Ono što su prikazivaili naši špijuni u svojim izveštajima ispalo je dosta banalno, ali manje ili više tačno. U zborniku obaveštajnih izveštaja od 1948. do 1990.3 jasno se vidi da su Amerikanci smatrali da su dve najveće pretnje Jugoslaviji sa jedne strane Crvena armija (na to smo imali odgovor u vidu Severnoatlantske alijanse) i, sa druge strane, sami Jugosloveni (tu smo mogli da se pouzdamo samo u Tita). Ipak, obaveštajci nisu govorili o kraju federalne države mnogo pre samog događaja: predviđanje te agencije da će se tako nešto dogoditi došlo je tek 1990. godine.4

Ali Jugoslavija se u našim očima najviše razlikovala od drugih komunističkih zemalja po tome što nije bila zatvorena zemlja. Ne samo što su ljudi dolazili odande, nego su i išli tamo — uglavnom u turističke posete na obalu Jadrana, i poneko na skijanje ili na obilazak rimskih i antičkih naselja. Obavezno bi svi po jednu noć proveli u Beogradu, jer je JAT namestio sistem tako da je to bilo neizbežno. I naravno da su posetioci videli uglavnom samo lepe stvari, uživali na plažama, dobro jeli i pili, videli da su ljudi uglavnom druželjubivi i fini.

Čak je i Sofia Loren opisala u svom kuvaru branje grožđa na Brionima sa Titom, u stilu koji sugeriše da učešće visokih zvaničnika u berbi oslikava demokratski karakter jugoslovenskog režima (valjda zato što grožđe nije brala jeftina sezonska radna snaga) (Loren 1971: 112-115). Za nas studente koji nismo bili u stanju da priuštimo sebi vina kakva su pili Tito i Sofia Loren, najpristupačnije pristojno vino na tržištu je bila jugoslavenska ‘Avia’, sasvim pitko vino a jedna boca je koštala svega dva dolara.

Dakle, tokom hladnog rata Amerikanci, ili barem urbani levičari u Americi, gajili su pozitivna osećanja prema Jugoslaviji. Ljudi su voleli Jugoslaviju većim delom zato što su o njoj nešto znali, ali ne mnogo. U svakom slučaju, ne toliko da bi se razočarali. Jugoslavija je za njih pre svega bila jedan san.

2. Jugoslavija kao groblje snova zapadne levice

I kako je izgledala ta Jugoslavija o kojoj su Amerikanci sanjali u to vreme? Uglavnom ona je u vreme hladnog rata bila viđena kao dokaz da eto možda postoji bolji, mirniji, humaniji “treći put”, put koji izbegava nepravde kapitalizma a koristi sve prednosti socijalizma, bez njegove poznate tendencije ka autoritarizmu. Istina je da su postojale pro-sovjetske komunističke stranke po Zapadu, ali ako uzmemo kao primer američku Komunističku partiju, posle 1945. godine su maltene svi njeni članovi bili pripadnici službe bezbednosti i špijunirali su jedni druge.

Postojale su i Socijalistička radnička partija (Socialist Workers Party), koja je bila trockistička, i Revolucionarna radnička partija (Revolutionary Workers Party) koja je okupljala maoiste, a potom enveriste. Međutim, to su bile minorne stranke, uglavnom poznate po tome što su u nekim univerzitetskim gradovima držale odlične knjižare. Zapadni levičari koji su držali do sebe nisu bili pristalice sovjetskog (a kamoli kineskog ili enverovskog) komunizma, već su demokratski pokreti unutar komunističkog sistema uživali veliku podršku. Problem je bio u tome što nismo znali koji su pokreti bili demokratski a koji nisu. Čak su zapadni desničari preko svojih mnogo uticajnijih institucija imali svoje omiljene “demokrate”.

Jaka je bila struja koja je mislila da je možda upravo samoupravni socijalizam taj socijalizam s ljudskim likom koji smo uporno tražili. Nedavno je Dejan Jović u svojoj izvanrednoj knjizi o Jugoslaviji opisao utopističke ideje Edvarda Kardelja i način na koji je on sve te lepe nebuloze preveo u svima (vama) poznatu politiku samoupravnog socijalizma (Jović 2003).5 A oni koji nisu bili spremni da vide SOUR-e i OOUR-e kao znakove svetle budućnosti, isticali su značaj jugoslovenske alternativne scene — od uticajnog “humanističkog socijalizma” Mihaila Markovića6 do gorkih romana Danila Kiša i anarhičnih filmova Dušana Makavejeva. Barem u užim krugovima na Zapadu ti ljudi su bili zvezde, i njihovo postojanje (u manjem delu i njihov rad) je služilo kao testament kreativnosti i energije Jugoslavije u tom periodu.

Pošto smo imali priliku da upoznamo bogatstvo i raznolikost kulturnih proizvoda jugoslovenskog socijalizma, bili smo iznenađeni kada smo kasnije videli kakvi su monstrumi izašli iz njega. Biće da su se oni sve vreme skrivali iza zavesa i čekali svoj trenutak.

3. Nasilje i povratak žargona autentičnosti

Kad su se srušili naši snovi o Jugoslaviji, morali smo da se okrenemo realnosti. Ispalo je da je Jugoslavija bila nešto drugačije od zemlje koju smo zamišljali kao mesto između sovjetske i američke imperije. Ljudi koji su bili spremni da vide Jugoslaviju kao najnapredniju socijalističku zemlju, možda kao prvu među komunističkim zemljama koja će se priključiti Evropskoj zajednici, gledali su kako se ta zemlja ruši a potom pada u orgiju agresivnosti. I dok su se druge zemlje na istoku Evrope, koje su u svom razvoju zaostajale za Jugoslavijom nekoliko decenija brzo pretvarale u “success stories”, zemlje bivše Jugoslavije postajale su “blokirane tranzicije”.7 Zapadni san o humanom socijalizmu zamenile su slike nasilja i bahatosti.

Nekima je to bilo bolno. Među istraživačima određene generacije koji su radili u raznim mestima u bivšoj Jugoslaviji gotovo da nema čoveka koji nije izgubio dobre prijatelje kada su mnogi intelektualci požurili da daju svoju podršku jednom od nacionalističkih režima tokom 1990-ih godina.

Neki su počeli da govore o “svojoj” naciji kao izvoru svega što je bilo dobro i lepo u Jugoslaviji, dok su se drugi upustili u morbidan posao brojanja žrtava koje je “naš narod” podneo u prethodnim ratovima. S druge strane, za neke intelektualce — uglavnom malobrojne — sukob je bio povod za preispitivanje ranijih predrasuda i za nove socio-istorijske analize.8

Debate u Americi o kolapsu jugoslavenske države imale su i svoju mučnu stranu. Ispalo je da takozvana “neprijateljska emigracija” stvarno postoji i da su neki ljudi iskoristili priliku da ispolje sentimente koje su ranije držali u sebi. Dobro se sećam atmosfere na akademskim tribinama o (već bivšoj) Jugoslaviji ranih 1990-ih godina u okolini San Fransiska. Ako je tribina bila negde u Berkliju ili na istočnoj strani zaliva San Fransiska na nju bi dolazila šarena skupina ljudi koji podržavaju Miloševića i njegove klijente: tvrdolinijaši komunisti, potomci prvoboraca iz 1944. godine, čomskisti i mali broj lokalnih Srba iz određene emigracije.

Ako bi pak tribina bila u samom gradu San Fransisku ili na južnoj strani zaliva, onda bi tu dolazila koalicija Tuđmanovih pristalica: militantni katolici, hladnoratovci starog kova i stariji deo imigracije iz Hrvatske. Slično je bilo u drugim gradovima, a tamo gde je bivših Jugoslovena bilo više, na primer u Čikagu i u Torontu, pretila je i opasnost od fizičkih sukoba.

Naravno tvrdu liniju javne podrške nacionalističkim režimima nisu činili samo imigranti sa Balkana. Ti režimi su imali i lokalnu potporu. Tačno je da su najpoznatiji javni intelektualci koji su skočili u odbranu ovog ili onog režima nastalog posle raspada Jugoslavije bili Evropljani — kao pisac Peter Handke iz Austrije ili francuski filozofi Alen Finkelkrot (Alain Finkielkraut) i Bernar — Anri Levi (Bernard-Henri Levi).9 Dosta dugo u Britaniji su sledbenici različitih podvrsta “čistog” marksizma koristili Balkan i Balkance kao povod za beskrajne debate o doktrini, a da se pri tom nisu ozbiljno interesovali za sam Balkan.

U Americi su se uglavnom samo minorni intelektualci angažirali u korist nekih od ‘nacionalnih’ režima, a među njima je bio veoma mali broj dobrih poznavalaca regiona. Dok je deo akademskih intelektualaca našao u ratnom nasilju povod da izaberu svoju omiljenu stranu, ogroman broj intelektualaca je našao u sukobu razlog da tvrde da su uski etnički identiteti, kao i mržnja koja polaze od njih, sastavni deo ljudske egzistencije.10

U ove debate i sukobe bili su uključeni uglavnom ljudi sa iskustvom iz vremena komunizma. Meni je i zbog toga bilo teško da nađem svoje mesto na bilo kojoj strani u toj debati, koja mi je izgledala kao bespredmetna i instrumentalizovana. U stvari, moje simpatije su bile na strani nostalgičara. Ali to nije bilo rešenje, bar ne za probleme sa kojima nas suočava sadašnjost.

Nakon kraja ratova u Jugoslaviji, rekonstrukcija državnog poretka pružila je jedinstvenu priliku raznim ideološkim misliocima na Zapadu da u “novim” demokratijama primene principe koje nikad nisu bili u stanju da sprovedu u delo u svojim “starim” demokratijama. Na taj način je Balkan još jednom poslužio kao laboratorija za razne ideje, od kojih mnoge nisu imale korene u samom regionu.

Oni koji su mislili da je demokratija u stvari sistem balansiranja grupnih prava, imali su Dejtonski sporazum, odnosno dobili su priliku da vide kako funkcioniše ustavni sistem u kojemu pojedinac nije politički subjekt. Oni koji su mislili da je demokratija sistem direktnog narodnog odlučivanja o svemu bez prisustva zvaničnih organa, dobili su šansu da se uvere da je decentralizovan sistem samoupravnog socijalizma vrlo atraktivan za američke desničare, jer odgovara njihovom sumnjičavom stavu prema svakoj centralnoj vlasti. Oni koji su poistovetili demokratiju i kapitalizam — o njima sve već znamo.

Fascinacija eksperimentisanjem s novim državama na Balkanu prilično brzo je opala posle 2000. godine Jedan razlog smanjenog interesovanja za Balkan bio je jednostavno u tome što ljudi koji su bili pokrenuli razne projekte nisu bili ozbiljno zainteresovani za Balkan nego su poslati tamo — da bi kasnije bili poslati u neke druge zemlje, kao što su Irak ili Avganistan, kad su te zemlje privukle veću međunarodnu pažnju.

Drugi razlog je to što je realan politički život ispao mnogo manje interesantan nego ideološke priče. Možda postoji i treći razlog po kojemu su zemlje regiona pronašle svoj put koji nije savršen ali je verovatno u većoj meri miran i stabilan, pa je potreba za intervencijom sve manja. U svakom slučaju ili su države jugoistočne Evrope sada manje ili više prepuštene sebi (ili Evropskoj uniji) ili će uskoro biti.

4. Back to the future: povratak permanentne krize

Davne 1994. godine kad je projekt nacionalnog kiča već počeo da propada, učesnik jedne tribine o folkloru, čijeg se imena ne sećam, rekao je da smo konačno u fazi kada “od Baje Malog Kninže ne tražimo više nego što Baja Mali Knindža traži od nas”.11 Možda smo mi na Zapadu, danas u sličnoj situaciji, da od bivše Jugoslavije ne tražimo više nego što bivša Jugoslavija traži od nas. Jer, to sada znamo, države bivše Jugoslavije ne mogu nam pružiti model “trećeg” puta, onog između kapitalizma i komunizma. Neće nas privlačiti svojom navodnom autentičnošću, kao što su obećavali jugoslovenski folklorni ansambli. A nećemo ni tražiti ni naći autentičnost u fascinaciji ratnim nasiljem. Neće ove zemlje ponuditi bolje ideje od onih koje već postoje. Biće kao i sve ostale države: nestabilne, korumpirane, nemirne. Biće nesavršene. I to će biti u redu.

Literatura

Adamic, Louis (1934), The Native’s Return: An American Immigrant Visits Yugoslavia and Discovers His Old Country. New York: Harper and Brothers.
Adamic, Louis (1943), My Native Land: Yugoslavia 1933-1943. New York: Harper and Brothers.
Bellant, Russ (1988), Old Nazis, the New Right and the Republican Party. Boston: South End Press.
Chirot, Daniel (ur.) (1991), The Origins of Backwardness in Eastern Europe: Economics and Politics from the Middle Ages Unitil the Twentieth Century. Berkeley: University of California Press.
Dragićević-Šešić, Milena (1994), Neofolk kultura. Novi Sad: Zoran Stojanović,
Halpern, Joel i David Kideckel (ur.) (2000), Neighbors at War: Anthropological Perspectives on Yugoslav Identity, Culture and History. University Park: Pennsylvania State University Press.
Huntington, Samuel (1996), The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order. Glencoe: Free Press.
Huntington, Samuel (2004), Who Are We?: America’s Great Debate. Glencoe: Free Press.
Jović, Dejan (2003), Jugoslavija: Država koja je odumrla. Beograd i Zagreb: Samizdat B92 i Prometej.
Loren, Sophia (1971), “Digression (On Wines)”, Eat With Me.
London: Michael Joseph. Miller, Greg (2009, 1 March), “Serbian spy’s trial lifts cloak on his CIA alliance”. Los Angeles Times.

Iz zbornika radova Zid je mrtav, živeli zidovi! – Pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije, izdanje Biblioteke XX vek, urednik Ivan Čolović.

Peščanik.net, 06.11.2009.

JUGOSLAVIJA

________________

  1. Citirano prema: Miller (2009).
  2. Republikanska stranka je organizirala pripadnike istočnoevropskih dijaspora u “nationalities councils” (“savez narodnosti”) i koristila je te grupe da promoviše antikomunističku politiku među imigrantima, koji su uglavnom bili iz radničke klase. Na taj način je stranka našla dodatnu bazu izvan svog tradicionalnog izvora podrške u bogatim delovima istočne obale. Opis tih projekata se nalazi u: Bellant (1988).
  3. Državne tajne kao državne tajne, svi ti izveštaji su dostupni u jednom dokumentu na internetu. National Intelligence Council, From National Communism! to National Collapse: US Intelligence Community Estimative Products on Yugoslavia, 1948-1990 (2006),http://www.dni.gov/nic/foia_yugoslavia_chrono.html
  4. Isto.
  5. Na engleskom se knjiga pojavila nedavno kao Yugoslavia: The State That Withered Away (Lafayette: Indiana University Press, 2009).
  6. Kasniji i sve čudniji politički angažman profesora Markovića su zapadni levičari doživeli, naravno, kao izdaju.
  7. Teorija o istočnoevropskim zemljama koje pate od permanentne zavisnosti i zaostalosti prikazana je u: Chirot (1991).
  8. Odličan primer je specijalan broj časopisa Anthropology of East Europe Review (sv. 11, br. 1-2, 1993), “War Among the Yugoslavs”, koji su priredili David Kideckel i Joel Halpern: http://condor.depaul.edu/~rrotenbe/aeer/aeer11_1/aeer11_1.html. Naravno da je u toj publikaciji i u drugim sledilo mnogo odgovora. Znatno proširena verzija se nalazi u knjizi: Halpern i Kideckel (2000).
  9. Prvi je javno podržavao režim Miloševića, drugi Tuđmana i treći Izetbegovića.
  10. Verovatno je najambiciozniji pokušaj predstavljen u knjizi politikologa Samjuela Hantingtona The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order (Huntington 1996) gde je razvio teoriju da je svet podeljen u sedam (odnosno osam) civilizacija sklonih sukobu. Kasnije, u knjizi Who Are We?: America’s Great Debate (Huntington 2004) će tvrditi da je i sam američki identitet pod pritiskom zbog imigracije.
  11. Tribina posvećena knjizi Milene Dragićević-Šešić, Neofolk kultura (Dragićević-Šešić 1994), BITEF teatar, Beograd, oktobar 1994.