Ne tako davno je izvesni profesor Fakulteta dramskih umetnosti, koji se javno deklariše kao fašista, a već duže vreme izgleda kao negativac iz Indijane Džonsa, upitan šta misli o opskurnom B-filmu-po-igrici Mortal Kombat 2, rekao: ’Pa, to je genijalno! To je postmodernistička fantazmagorija!’.

Čovek bi pomislio da ova sintagma najslikovitije opisuje našu stvarnost. Kako drugačije sem kao fantazmagoričnu okarakterisati vest da je predsednik Srbije Boris Tadić lupio prvu klapu na snimanju serije Selo gori, a baba se češlja? Čekajte, on se sprda, jel tako, to je šala?

Nažalost, stvari nisu baš tako jednostavne, ni tako krasne, što bi rekao Teofil Pančić.

Pomenuti performans ipak nije egzibicija šaljivog shvatanja postmodernizma našeg predsednika, i svetlosnim godinama je daleko od Obame koji pozira sa laserskim mačem iz Ratova zvezda. Pomenuta ’serija’ ipak nije samo još jedna u nizu neprihvatljivo lošeg tv smeća koje je lopatama servirano izbezumljenom narodu od devedesetih na ovamo. Selo gori, jedan bona fide anticivilizacijski delirijum, ide korak dalje – ona se može pročitati kao (konačno) javno prezentovana platforma nazadnjaštva i primitivnog, ruralnog populizma koju je vladajuća stranka prihvatila, i na osnovu koje je dobila izbore. Svaka epizoda se dešava u svinjcu, svi likovi govore i ponašaju se kao da su mentalno retardirani, a njihovi odnosi i zapleti epizoda su na nivou drastično nižem od latinoameričkih sapunica. I onda predsednik države odluči da lupi prvu klapu, da da legitimitet tom užasu! Pa jel moguće? Pa zašto? Nije valjda samo zbog toga što je u pitanju najgledanija serija. Nije li makar malo važno o čemu se tu zapravo radi? Naravno da nije važno o čemu se radi. Naravno da je razlog isključivo broj gledalaca. Pa kako se drugačije dobijaju izbori, pitaće vas u čudu Krle i Šaper? A sem toga, univerzum kreiran ovom serijom je dobar eksperimentalni model moguće Srbije i idealnog glasačkog tela, u ne tako dalekoj budućnosti. Dakle, nema više i Evropa i Rusija, i Exit i Guča, to je bila samo prelazna strategija, od sad samo gunj, Guča, Rusija, Ahmadinedžad i Čavez.

I ne znam, na kraju, otkud pravo ikome da bude iznenađen. Pa upravo na toj platformi je napravljen ultra-uspešni proizvod zvani Boris Tadić™ i cela nova postđinđićevska DS, koja osim imena, više definitivno nema nikakve veze sa starom. U pitanju je logičan nastavak transformacije Demokratske stranke, koja je tako temeljno izvedena, da bi čovek mogao da se prevari i pomisli da neko stvarno pametan stoji iza cele ideje.

Iz ove perspektive, kao naučna fantastika izgleda činjenica da je Zoran Đinđić nekada bio lider te stranke. Đinđić, koji je imao smelosti da u lice narodu govori da je lenj, neobrazovan, da živi loše zato što je pogrešno birao deset godina, da za to mora da se plati cena. Zamislite sad bilo kog političara u Srbiji danas koji izgovara ovako nešto? Nemoguće. Tako se ne dobijaju izbori, reći će vam Krle i Šaper! Pogledajte naše kampanje – ne znaš da li prodajemo veš mašinu, Lav pivo ili predsedničkog kandidata! Boris Tadić®, muškarci znaju zašto! Moraš da budeš deo mase, nikako ne smeš da odskačeš. Đinđić je bio kao ono pile sa crnom tačkom na glavi, koje ostali pilići kljucaju do smrti, samo zato što je različito. Dakle, ovde ne moraš da budeš genije da bi zaslužio najstrašniju sudbinu – dovoljno je da samo malo odskačeš od proseka, da makar malo više znaš o profesiji kojom pretenduješ da se baviš.

Ako za, recimo, 20 godina Toma Nikolić posle nekoliko udaraca glavom o zid doživi prosvetljenje, i shvati da je modernizacija ipak najbolji put za Srbiju, to će biti ogroman korak za Tomu Nikolića, ali će generacije koje su sve to vreme živele i umirale u mraku i haosu biti cena iskupljenja čoveka koji je, ispostavilo bi se, promašio profesiju – jer mu je trebalo ukupno 50 godina bavljenja politikom da shvati stvari koje bi trebalo da budu elementarna polazna osnova za bilo kog početnika u toj struci.

Ali, kako kaže onaj vic, šta mi nindže sad da radimo? Makar delimično rešenje ove naizgled bezizlazne situacije (ili makar vrlo efikasni painkiller) je u neprihvatanju ’’njihovih’’ pravila igre. Hajde da nikada, ni kod kuće, ni na poslu, ni u neobaveznim razgovorima sa prijateljima, ni u šali, nikada, ne dozvolimo da se Selo gori, a baba se češlja tretira kao tv serija! Dakle, Selo gori je nešto, ali nemojte se sprdati sa nama i govoriti nam da je to tv serija. Znamo kako serije izgledaju, na toj istoj televiziji ide Rim, pa Californication, pa 24, pa Porodica Soprano.

Hajde da ne dozvolimo da se ljudi koji se bave politkom u Srbiji tretiraju kao političari. Ne da kažemo da ne postoje, to bi verovatno bilo suviše – dovoljno je samo da pamtimo da oni nisu to za šta se predstavljaju, da im stavimo do znanja da nismo baš potpuni idioti, i da nismo zaboravili kako bi trebalo da izgledaju, razmišljaju ili govore originali.

Zvuči kao vrhunac iracionalnog, autističnog ludila, ali zapravo je to jedini način da se ostane normalan. Zamislite da sutra Spilberg odluči da gostuje u nekoj našoj emisiji i da pored njega sedne entitet zvani Radoš Bajić, i da sad Stiven treba da razgovara sa njim kao sa kolegom rediteljem. Ne ide. Onog trenutka kada prihvatimo ’’istinu’’ da je Matrix jedina prava realnost, gotovi smo. U međuvremenu, možemo, onako ketmanski, da živimo, radimo, volimo i mrzimo, rađamo se i umiremo u Matriksu, ili pak da se aktivno borimo protiv Matriksa, kakogod. Ono što je važno je da nikad, ni u najcrnjem trenutku, ne zaboravimo da postoji i svet van Matriksa. Malo lepši, bolji, humaniji svet.

 
Autor je reditelj iz Beograda

Peščanik.net, 05.11.2009.