Radio emisija 14.05.2004, govore: Dragoljub Mićunović, Ivan Medenica, Nikola Vitas, Dejan Ilić, Janko Baljak, Jelena Milić, Branka Prpa, Žarko Korać, žene iz Srebrenice, Srećko Mihajlović i Vladimir Ilić.

Svetlana Lukić: Dobar dan. Predsednik vlade izjavljuje da ne može da zamisli pobedu Nikolića, neće o tome ni da razmišlja. Ne može oko svake gluposti da se zamara. Kandidat Maršićanin putuje po Srbiji da bi je upoznao još bolje i da bi je još više zavoleo. Kandidat Tadić nikako da svrati do Srbije posle Vašingtona i Moskve. Da se Vlasi ne dosete, otišao je preko Drine, ali ne u srpski entitet nego u rodno mesto svoje mame. I nju je, kao alibi, poveo.

Boris Tadić je kao skakači uvis koji propuštaju lestvicu u prvom krugu i čekaju veću visinu, sigurni da su spremni za veća dostignuća. On je već sada spreman da kupi Maršićaninove glasove širom srpskih je već sada spreman da kupi Maršićaninove glasove širom srpskih zemalja. Dinkić je podario Aleksandru Karađorđeviću 50 miliona dinara, za početak, da mu se nađe, a juče je Jelisaveta Karađorđević najavila svoju kandidaturu za predsednicu Srbije.

Ne znam da li je to šala, ali možda se stvarno naljutila na svog rođaka što joj ne da pokretnu imovinu Belog dvora, koju princeza potražuje, pa je rešila da mu ispred nosa mazne Srbiju.

Naravno, sve je to ništa u odnosu na sinoćni skup podrške srpskom domaćinu u Centru Sava – Bogoljubu Kariću. Svi se nešto cerekaju nad Karićem, kao da je nekadašnji predsednički kandidat Šećerovski, ako se sećate onog čoveka sa četkama i metlama.

Tako smo stigli dotle da jedan od onih koji nam je u protekloj deceniji pojeo džigericu, sada hoće i zvanično da nam postane šef. Samo čekam kada će, umesto majicama sa svojim imenom, početi da nas zasipa dukatima sa svojim likom, kao što je to nekad činio car Hajle Selasije, car Afrike i Azije, kad je izlazio iz svoje palate.

Tako će i Bogoljub da išeta iz svoje vile Jellena i da nas gađa dukatima. I sad mi možemo, kao što bi rekao Nenad Prokić, da se cerekamo nad svojom sudbinom ili da budemo nedolično ozbiljni. Mi biramo ovo drugo. Govori Dragoljub Mićunović, predsednik Demokratskog centra.

Dragoljub Mićunović: Ja mislim da se Srbija radikalno menja, sa željom da se pokaže da sve što je bilo – bilo je loše. A dramatično je to što su upravo oni koji su insistirali na kontinuitetu, poštujući legalizam, zakone i tako dalje, nosioci tog radikalnoga raskida.

E sad, ljudi su kod nas prilično inertni. Uostalom, sva idealizacija naše istorije, neka tera ko god hoće, pokazaće koliko nam je trebalo da se ratosiljamo i turskog carstva a kamoli kasnije pojedinh vladara i tako dalje.

Na sve su se prilagodili. Ljudi su se prilagodili na Miloša, pa posle na Karađorđeviće. Prilagodili su se na Tita. Da je Tito živeo ne 88 godina, nego 800 godina, guslali bi oni uz njega.

Onda je došao Milošević. I tako su s Miloševićem živeli do bombardovanja. Posle bombardovanja, nekako su shvatili da je tome došao kraj. I sad su se prilagodili. Sad zaboravljamo na Miloševića. Nije se na njega niko osvrnuo. E, sad je bila Evropa, idemo u Evropu. Tu su se nekako teška srca odlučivali. Ali, ako se tako mora, to je sad sudbina, mi ćemo tamo da idemo.

I onda je počela polako sumnja iznutra – upravo u to što je Evropa. Pitaju se da se možda nisu zaleteli. Ostajemo opet bez posla, šta će nam to. Imamo mi svoju kulturu. Ne damo mi da neka druga kultura sad nas menja, pri tom nerazumevajući da je kultura, ako je kultura, uvek svetska i da je autohtono samo barbarstvo.

No, bilo kako bilo, otišli su nazad. I sad odjednom kad su došli na vlast oni koji su želeli da sad naprave tu restauraciju, to su učinili dramatično, sekući svaki koren sa onim prethodnim. To je sad opet dovelo do totalne jedne zabune ovog naroda i sad smo, naravno, u nekom bespuću, u čekanju, u gledanju da ćemo možda malo nekome da podvalimo, da ga prevarimo, pa ćemo da kažemo da smo mi mnogo veće demokrate nego što jesmo, da smo mi iskreni ljubitelji evropskih vrednosti.

Problem naših ideologa i političara uvek je bio taj što su verovali da će nekom podvaliti. “Ipak smo mi pametniji”. I onda smo verovali da možemo jednu priču da pričamo ovde, a drugu ćemo priču pričati napolju, jednu ćemo pričati jednom sagovorniku, drugu drugom. Ja sam pokušavao da uverim neke naše političare da svaki političar ima svoj fajl i da mu je on otvoren odavno, možda i pre ’90. godine, i tačno se zna ko je šta pričao. I sad, ne možeš ti jednu priču pričati ’90, drugu ’92, pa ćete se 2004. pojaviti kao neko potpuno nepoznat i nov i da će da popiju to što im vi nudite. Ne, nego on pritisne dugme i sve izreke su tu, sve parole su tu, podvaljivanja nema. Tako da taj pokušaj da se mi drukčije prikažemo nego što jesmo, to je zaludan pokušaj.

Ne možete na jednoj strani biti moderan evropski političar, a na drugoj radikalac ili monarhista ili tako nešto. Nedavno sam čuo da će nama princ veoma mnogo da pomogne u razvoju naše ekonomije.

Pazite, kome mi to možemo uopšte da prodamo. Što taj princ nije pomogao do sada? Princ je bio službenik jednog osiguravajućeg zavoda. Koje su to silne veze? Koji su to kraljevi, diplomate došli? I sad on ide u Svetsku banku, pa će on u Svetskoj banci nama da obezbedi kredit. I sada ljudi koji znaju šta je Svetska banka i znaju kako ona funkcioniše. Izmeri rizike, izmeri profite svoje, ima svoju politilku. Oni veruju da ona sada radi na principu dobrih veza, pa čuju da je neko princ, pa ga oni odmah obaspu zlatom.

A iza svega se krije mala, plitka priča članova krunskog saveta – da se dobije apanaža od 50 miliona iz budžeta, sa kože poreskih obveznika. Koga to ko misli da prevari? Čije su to bajke? I sad nešto što je bilo muzej, mi kažemo – ne, mi ćemo to da plaćamo, pa će to da bude muzej. Ali niko ne pođe od jedne normalne činjenice, Aleksandar Karađorđević ima jedno rešenje koje mu je dato dok je predsednik vlade bio Žižić, da privremeno može da se smesti u taj objekat da ga čuva. I to je sve.

I sad, koji je to legalizam kada se na mala vrata sada uvodi kraljevska apanaža, de facto. Kad je to denacionalizovano? Od kada je to? Kojim aktom je to urađeno?

E sada vi imate predstavnike koji su navodno, eto, najdobrodošliji kao partneri, ne znam, za evropske integracije, za reforme, koji s jednom takvom pričom nastupe.

Svetlana Lukić: Znači ova vlada je u liku Mlađena Dinkića otišla u Beli dvor. Interesantno je da je to lice Srbije prema inostranstvu treba da prezentuje G17 plus.

Dragoljub Mićunović: Tačno.

Svetlana Lukić: I gospodin Labus nam je, veselo se smejući i grleći se sa Patenom, slao optimističke poruke. Kako ste vi doživeli reči i boravak Patena u Beogradu? Šta je on nama, u stvari, rekao?

Dragoljub Mićunović: Rekao je: “Slušajte, ne interesujete me. Kad vi uradite zadatke koje smo vam mi dali, onda se javite.” To je bila jedna, rekao bih čak arogantna izjava, posle svih obećanja koja su stajala – da ćemo mi dobiti Studiju izvodljivosti, da ćemo biti kandidati tad i tad i tako dalje. Za nas više nema termina. Sad se muče da nađu neki termin, umesto pridruživanja i tako dalje, nešto kao partnerstvo za Evropu.

Mi smo u nekom predsoblju. Skinuti smo sa glavnog koloseka. Naravno, smešno je sad od toga praviti uspeh. Ja, za razliku od vas, gledam i RTS. Čuo sam vas kad ste rekli da ih ne gledate. Ono što je fantastično, to mene podseća na ona još dalja, titovska vremena. Jednostavno, uopšte vas ne interesuje stvarnost. To vas ne zanima. Vi imate svoju skicu kako ćete to predstaviti, a šta se dešava – to uopšte nije važno.

Ode ministar spoljnih poslova u Savet bezbednosti. Tamo se vrlo jasno i glasno kaže: “Nema kantonizacije. Vaš plan ne dolazi u obzir.” Sada vi pokušavate iz neke ljubazne reči… pošto nisu rekli: “Biće nezavisno Kosovo”, to je indirektni dokaz da su oni prihvatili naš plan. Pa ko koga tu pravi budalom?

Preda se jedan ubica i onda kažemo: “To je ogroman uspeh vlade.” Dolazimo u ona titovska vremena – evo, pada kiša, to je veliki uspeh naše vlade. Sad će biti rodnija godina nego prošlih godina. Svi će povikati: “Evo, sada kada smo mi na vlasti, vidite kako rađa pšenica. To smo mi sve sredili.” A nismo makli prstom.

Postavlja se pitanje – pa, čekajte, ljudi, kako ćemo mi sad da izađemo iz ovoga? Ne mislim ja da ima večnih rešenja, pa sad ako dođe Toma Nikolić, doći će Sodoma i Gomora. Ne mislim to. Biće samo ono što imamo, i još malo gore, ali iz toga mora da se izađe. Doći će valjda neke nove generacije. Znate kad sam ja počeo? Više i ne pamtim. Pa biće dana, pa biće bolje, pa biće sutra … Toliko sam varao narod na nadanja – sad i ja Njegoša – verujući da će stvarno biti neki pomak.

Međutim ne. Sad imamo vrlo zanimljivu situaciju. Priča da mi imamo institucije, to je priča za malu decu. Nemamo mi institucije. I sad mi imamo samo političke partije, sve drugo nema nikakvog značaja. Stranke su po prirodi stvari suprotstavljene i onda su suprotno nečemu što je institucija, što je stabilno. I kad je samo to na sceni, onda imate stalni vrtlog i prilagođavanje do komedije. Pošto još nije izabran generalni sekretar skupštine, a želeli su sadašnjeg da sklone, onda su u Poslovniku stavili da kad se izabere zamenik generalnog sekretara, onda generalnom sekretaru prestaje dužnost.

To prilagođavanje najsitnijem personalnom rešenju skupštine, kao što je generalni sekretar, vi menjate Poslovnik, koji je neka vrsta Ustava skupštine, zakon. Tako da, kao što je govorio jedan kod nas dosta klevetan čovek, jadni Svetozar Marković, e on je imao jednu sjajnu rečenicu: “Nema te varvarije u Srbiji koja se ne može obući u zakonsko ruho.”

Najvažnije pitanje, koje bi apsolutno moralo da intrigira novinare, ali niko nije to pitao: “Čekaj, a gde je on bio 14 meseci? Gde je bio?” Jer, to gde je on bio otkriva mnoge tajne – zašto i neke druge ne možemo da nađemo, jer njega nismo mogli da nađemo. To pitanje se ne postavlja. Što se tiče štampe, ja sam u šali rekao: “Oni njega izgleda kandiduju za predsednika.” Plebiscitarno. Osim kad je umro, čak ni Tito nije nikada doživeo da sve novine, od najvećih do najmanjih, od tabloida, časopisa do dnevnih novina, da svi imaju na naslovnoj strani njegovu sliku. To se nije dogodilo. Ja ne verujem da je to naručeno. Ali, to govori o stanju duha. To govori da smo mi spremni da progutamo svaku priču.

E sad, to je moguće ako se te stvari priopreme. A bila je serija napisa koji su najavljivali – aha, šta li se događa? Da li je to prava istina? Da li je to taj metak? To znači, treba čitavu stvar prikazati da su sve to nevini ljudi, patrioti a da je neka zla policija oličena u vlasti i vladi DOS-a te časne ljude htela da obruka, napravila tu veliku akciju Sablja, samo da bi taj DOS sakrio da je lično on ubio i organizovao ubistvo svog premijera ili vođe – Đinđića.

Previše krupan zalogaj, ali sama činjenica da je nekom nešto tako palo na pamet, da takvu ideju ima, da to pokuša da formira jeste zaprepašćujuće. E, naravno, to nije jedan dan. Evo, do današnjeg dana, Politika ne propušta, sa jednom ogromnom fotografijom, samo što nije izretuširana, donesu taj lik da nam svima uđe u glavu. I zato sam ja rekao – pa ljudi, oni su se oko predsednika dogovorili. To je stanje duha. Znači da mi nemamo distancu prema zločinu kao zločinu. Nemamo.

Atmosfera koja se stvara, sa željom da se prethodna vlast učini najgorom na svetu, pa čak da je bila i najgora, trajala je kratko da bi mogla da napravi baš tolike zločine. Valjda su neke vlasti koje su trajale mnogo duže uradile mnogo štošta, pa se pozivalo na kontinuitet s tim vlastima.

I onda sam ja video jednu crtu, koja je meni postala tuđa, da se sve što je bilo nezano, pre svega, za Đinđića …. Reći će da bi mnogi voleli da Legija bude mrtav, samo da on ne bi progovorio. To otkriva sad potpuno novu situaciju.

Kad smo se mi rastajali, Koštunica je, poštujući statut stranke, zgrabio tašnu i rekao: “Mi sad odosmo, pravimo drugu stranku.” U redu. Otišao je. I onda je negde rekao da sam ja Šešelju plakao na ramenu. Ja sam ga pozvao telefonom i rekao: “Vojo, slušaj. Ne treba to da radimo. Moraćemo nekad opet u životu da sarađujemo.” Onda neke teške reći ostaju iza toga. Ja mnogima nisam odgovarao na uvrede, klevete, ne zbog blagosti prirode ili urođene finoće. Ne, nego sam smatrao da će mi to škoditi sutra, da se ne zakrvimo toliko da ne možemo da sarađujemo. Međutim, ovo se otelo. I ja sad ne znam, sa ovoliko strasti sa kolikom se ulazi sada u tu borbu da se vrate temelji onoga mrtvoga … gde će to da odvede, ja sad stvarno ne znam.

Ako išta mogu još da koristim i da uradim, to je da počnem ponovo da prikupljam ljude i da kažem: “Dobro, u redu. Takav je život. Takav je narod. Takva je politika. Ali, ako se prikupimo, ako se udružimo, onda smo jači.” A nije nikakva fraza ako kažemo da je istina na našoj strani, ako kažemo da je budućnost na našoj strani. I da sa mnogo više hrabrosti kažemo: “Čekajte, to što vi radite, to je antievropski. To mi ne damo. Ne možete da nas plašite. Ne možete da nas hapsite. Ne možete da nas zabranjujete.

Odraće vas.” Bacite pogled kako prolaze oni koji tlače svoje građane. Prosto da podignem moral, da kažem: “Ljudi, ej bre, šta vam je?” Pa neću valjda da se sad plašim Stojkovića ili Legije ili ne znam koga? U čemu je vic? Samo čovek koji je neobrazovan ili drzak, pa će zato platiti, pa veruje da mi imamo sad neki pravni suverenitet da možemo da radimo svojim građanima šta hoćemo.

Ne možemo. Građanin je zaštićen, samo što to ovi ovde ne znaju. A ne zna, doduše, ni građanin, pa da kaže onome: “Odbij.” Izvadi pištolj pa pucaj, ali onda idi 40 godina na robiju. Ljudi ne znaju ni šta su im prava u tom jadu, prilagodljivi su. Hajde da probamo ovo, hajde da probamo ono. Znate, kao kad čovek boluje od raka, onda ko god mu da neku travu i kaže da leči, on trči da je uzme …. Može da bude nobelovac, ali ipak se nečemu nada.

Tačno je da nema dobre države bez dobrih građana, ali nažalost, nema ni dobrih građana bez dobre države. Naša država nije dobra. Ona ne stvara građane. Ona stvara nekakve plašljive ljude i to ne može da donese sreću državi. Zamislite da vi nekom Amerikancu kažete: “Ja sam spreman za grobove svojih otaca da poginem i to je moja najveća vrednost”, on bi vas gledao belo. Prvo, ne razume šta je to ognjište. On zakači kuću na kola, pa ode iz Bostona u Los Anđeles i tamo će da mu bude grob ako se to dogodi.

Čovek smatra da život ima i budućnost. A ovo drugo, lepo je imati uspomene, ali nije to život. Mi ne možemo da kažemo: “Hajde sad, u redu, ako nam ne ide istorija od ruke, poezija će nas spasti.” Pretvaramo se u pesme, u gusle.

I ja zato verujem da ovo jeste težak trenutak, ali da neće dugo trajati. S tim što hoću odmah da kažem, da bude jasnije. Ogromnu krivicu za to što se dogodilo snosi politička elita, snosi i DOS, na šta sam upozoravao: “Ljudi, prestanite sa sebičlukom, koliki komad vlasti će ko zgrabiti.” I toga moramo da budemo svesni. Jer ako sve pokušavamo da svalimo samo na Koštunicu, onda nismo stvari razumeli. Moramo sami sebe kritički da preispitamo. Tako uče i mačke na pogreškama i ponovnim pokušajima, onda možemo nešzo da uradimo.

Treba da se saberemo i da napravimo vladu u senci i da kažemo: “Tako mi hoćemo, tako mi vidimo Srbiju. Mi smo alternativa”, da se okupe sve te snage. A ne sumnjičenje jednih i drugih, čišćenje jednih od drugih. To nas neće daleko odvesti.

Svetlana Lukić: Novoosnovani Socijaldemokratski klub održao je juče tribinu pod nazivom “Kuda danas vode Srbiju?” Govorio je istraživač javnog mnjenja, sociolog Srećko Mihajlović.

Srećko Mihajlović: Moja je teza da i jedni i drugi, i mi i oni, slabo vidimo. I otuda se s pravom postavlja ovo pitanje “Kuda vode Srbiju?” Možda bi bolji izraz bio “Kuda vodaju Srbiju?”

Oni koji ovu zemlju vode i vodaju, oni su time očigledno zadovoljni. Šta je s onima koji su vođeni ili vodani? Tragičan je odgovor, a on glasi: “I oni su zadovoljni time što su vođeni.” Dakle, ako imamo zadovoljne one koji vodaju i one koji su vodani, u čemu je onda problem? Zašto mi problematizujemo celu stvar, kad je zadovoljstvo na obe strane.

Poenta je u tome što u Srbiji mi nemamo javnost, nemamo onu javnost koja može kritički da kaže nešto i agama i raji. Među psalmima Davidovim, 137. počinje približno ovako: “Na obali reka vavilonskih sjeđasmo i plakasmo sećajući se Siona”. Ta slika meni uvek izaziva jednu drugu – kako građani ove zemlje sede ne obali Dunava, Save i Morava i plaču sećajući se socijalizma.

Prva reformska vlada bila je uverena da tranzicione poslove može da obavlja bez građana, bez radnika i bez saglasnosti sindikata. Vlada nije mogla da čeka. Govorilo se: “Voz je u stanici. Dat je znak za polazak, a oni se beskrajno opraštaju, grle, ljube i nešto pričaju.Voz reforme ode.”

U tome Srbija nije bila izuzetak i Srbija je, u stvari, išla putem kojim su već tome Srbija nije bila izuzetak i Srbija je, u stvari, išla putem kojim su već prošle neke uspešne postkomunističke zemlje. Jedan od ministara iz one tamo bivše vlade, kada sam ga upitao: “A šta je sa javnim mnjenjem? Zašto građane ne uključite u problematiku privatizacije?”, kaže: “Nama je savetovano iz zemalja koje su prošle taj put da je to loše, da je to čist gubitak vremena.” Ta brzina je pokazala šta je pokazala.

Najbolja sintagma koja govori o stanju građanske svesti kod nas jeste nešto što sam našao kao upisani odgovor jednog ispitanika. On kaže: “Odoh ja iz ove ludaje.” Blizu dve trećine mladih ljudi kažu da bi želeli da odu iz ove zemlje i nešto više od trećine punoletnih građana. E, ja vas pitam – kakva je to zemlja koju toliki broj njenih stanovnika, njenih žitelja želi da napusti?

Svetlana Lukić: Jelena Milić iz Foruma za međunarodne odnose i profesor Vladimir Ilić, takoreći Lenjin, iz Centra za razvoj civilnog društva, putovali su proteklih meseci po Srbiji i pokušavali da ubede radničku klasu da se tranzicija može preživeti.

Jelena Milić: Nad prolivenim mlekom, kažu, ne treba plakati. Ja mislim da treba. Ja kukam non-stop i svaki dan i prosto ne mogu da prežalim kakve smo mi to dve ili tri šanse propustili. Mi smo drugu takvu šansu dobili na najmorbidniji način. To je bilo posle ubstva premijera Đinđića. Pa smo je onda dobili još jednom kad smo zakazali one parlamentarne izbore pa smo ponovo sami sebe ukucali. Ali to je tema za neku drugu raspravu.

Juče je bio gospodin Paten u Beogradu. Čuli ste, pretpostavljam, svi njegovu ocenu stanja ovde. Opet su se svi našli u čudu. On ništa novo nije rekao, ništa oštrijim tonom, on je pred poslanicima Bundestaga, pre samo nedelju dana, kada je ocenjivao potencijale zemalja zapadnog Balkana za evropske integracije i kada je pravio jedan brakdown, i išao od zemlje do zemlje, kada je došao do Srbije i Crne Gore svoje izlaganje je počeo čuvenom rečenicom: “Serbia and Montenegro, it’s a tragic story.”

Vidim da se gospodin Labus sad našao zatečen. To nije ništa novo, to je stara priča i stara ocena. Takođe, znate svi da nam je gospodin Teodor Meron prilepio solidnu rampu tako što se čak i on požalio Savetu bezbednosti UN-a da SCG apsolutno ne sarađuje sa Haškim tribunalom. To je u jednom delu stručne javnosti, uslovno rečeno, izazvalo nedoumice i dodatnu zabrinutost zato što je već godinu ili dve unatrag uočljiv trend u kome je jedan deo srpske kriptonacionalističke elite pokušavao da razdvoji ono što radi Karla del Ponte kao tužilac Tribunala od onoga što radi Teodor Meron. I pokušavali su da nam na svaki način kažu da je glavna tužiteljica potpuno ispolitizovana osoba i da ne vodi nikakve interese o tome šta se dešava u Srbiji i Crnoj Gori kada pokušava da ostvari svoje planove vezane za procese u Haškom tribunalu.

Sada se pokazalo da je igrati na kartu nesporazuma između pojedinih delova Tribunala potpuno smešno, kao što će se ispostaviti da je glupo igrati na kartu bilo kakvih nesklada u generalnoj politici između SAD i EU u regionu.

Vladimir Ilić: Pozvaću se na Karla Marksa. Pa duva globalizacija, pa ne možete joj odoleti, makar bili ultralevičar, makar bili intimno, po vrednostima ili po interesima, pristalica restauracije socijalizma. Postavlja se pitanje samo – da li će se produžiti politika neuspešnog oponiranja ili će se zajahati na vetar svetske istorije, što je uradila Đinđićeva-Živkovićeva vlada.

Treba, pre svega, racionalizovati svest stanovništva koje se do sada mahom opredeljivalo za antireformske snage. A to je moguće. Opet vas podsećam na temeljni nalaz da široka osuda Tribunala pada na vrlo malu spremnost da se zahtevima Tribunala odupre kada se postavi pitanje plaćanja najmanje cene. Očuvanje nacionalnih kulturnih vrednosti jeste veliki cilj, ali valjda, ako dobro pamtim, samo jedan posto građana bi bio spreman da plati neku cenu da bi se očuvale te, u medijima toliko promovisane, nacionalne kulturne vrednosti, šta god to značilo.

Kosovo je za oko 40% naših ispitanika osnovni državni problem i prioritet, ali to pada, valjda, na trećinu tog procenta od 40%, ukoliko bi se za pokušaj da se Kosovo povrati morala platiti bilo kakva cena.

Rađena je kampanja i to fokusirana, centrirana kampanja, u četiri sredine – u Somboru, u Nišu, u Kragujevcu, u beogradskim predgrađima. Ali na koji smo način išli i koji su to bili sadržaji kojima smo pokušali da utičemo na našu ciljnu grupu? A to su, opet kažem, radnici bez obrazovanja

To je prvo priča o budućnosti dece. Budućnost dece je karta na koju reformska opcija može da igra. Drugo, nešto što mi nismo stvorili, to je ogromna unutargrupna kompeticija, unutargrupni konflikt, sukob oko sve manjih resursa, kao što su sigurnost radnog mesta i bar minimalna egzistencijalna sigurnost među pripadnicima najniže frakcije radničke klase u Srbiji.

Tu se unutarklasni rat već vodi. Od usmeravanja tog klasnog rata, koji spada u jednu od neizbežnih, makar i neželjenih cena tranzicije, zavisi ko će i kako će platiti cenu i kolika će ta cena biti. Taj rat ne samo što je klasni, to je uopšte rat protiv drugih i to je mesto gde se nacionalizam, ksenofobija i egalitarizam sreću.

Tranzicijski gubitnici prepuni su mržnje prema bilo kome ko je drugačiji, ko obara cenu na tržištu radne snage, ko se javlja kao nelegalna i nelojalna konkurencija na tržištu radne snage.

U Somboru postoji ogromna averzija pripadnika svih etničkih grupa prema izbeglicama iz Hrvatske. Niš i Kragujevac su prepuni mržnje prema sunarodnicima koji predstavljaju raseljena lica sa Kosova. Tu postoji potencijal koji bi neke krajnje desne snage mogle da artikulišu na način koji nipošto ne bi odgovarao ni reformi, ni ciljnim grupama koje su, nažalost, uhvaćene u ovaj žrvanj. Tranzicija melje i, po pravilu, melje najslabije. Ali, i unutar grupacije najslabijih, postoje još slabiji.

Nikoga toliko ne mrze tranzicijski gubitnici u Srbiji kao dobegle Srbe iz Hrvatske, iz Bosne, sa Kosova. Nema etničke solidarnosti. Nema društvene solidarnosti. Srbija je nečovečna zemlja.

Svetlana Lukić: Astrofizičar Nikola Vitas, Dejan Ilić iz fabrike knjiga i Janko Baljak, autor filma “Srbija u kontejneru”, govorili su na tribini Dokumentacionog centra Ratovi ’91–’99., koju vodi Drinka Gojković.

Janko Baljak: Recimo, Vranje. Vranje je kao da vas čovek vrati u vremeplov. Dragan Tomić je i dalje bog i batina. Policija brutalno bije neistomišljenike. Znači ništa se nije promenilo. Taj grad funkcioniše na nivou feuda, kao što je funkcionisala cela Srbija pre 5. oktobra. Znači, Vranje je bukvalno grad gde SPS ima punu policijsku, političku, ekonomsku ili kakvu god hoćete drugu vlast, gde ljudi šapatom izgovaraju ime Dragana Tomića, gde u konspiraciji dolaze na tribinu koju je organizovao B92 i gledaju film “Srbija u kontejneru”.

Ali, to možda nije ni najgori primer. Grad Bor. Bor je grad koji je preživeo ekološku katastrofu. U Boru su mi prvi put na projekciju filma došli autentični radnici. Znači, Alija Sirotanović je došao na projekciju filma “Srbija u kontejneru”. Taj grad je mrtav. U njemu je kvadratni metar stana ispod sto evra. Prosečna plata je četiri-pet hiljada dinara, a toliko niko ne dobija. Svi su srećni kada dobiju dve hiljade dinara platu. U prodavnicama piše: “Imamo ulje. Stigao šećer.” Znači, ja sam se vratio u film od pre deset-dvanaest godina. Ali, možda je najgore od svega to što su ljudi u Boru srećni zato što ljudi u Majdanpeku žive još mnogo gore.

Svi hoteli, manje-više, na jugu Srbije u kojima smo odsedali su pola hoteli, pola izbeglički centri ljudi sa Kosova.

Znači ovaj film koji sam radio upravo je moj očajnički pokušaj da proniknem u to zašto kod nas sve to toliko dugo traje, zašto je Milošević trajao toliko dugo. Obično ljudi pričaju o tome kako su im prošle najbolje godine njihovih života. Pa, svima su prošle najbolje godine njihovih života. Znači, svima prolaze, još uvek su u toku, najbolje godine našeg života, koje mi trošimo iz meni potpuno iracionalnih i nepoznatih razloga.

Svi filmovi koje sam radio, počevši od filma “Vidimo se u čitulji”, Drinka je spomenula Kristijana Golubovića, taj film, koji sam radio pre deset godina… Morao sam ljudima da objašnjavam na svim festivalima na svetu, kako je uopšte moguće da su svi sistemi vrednosti u Srbiji početkom 90-tih godine bili izokrenuti i kako je uopšte bilo moguće napraviti takav film – da čovek, okoreli zločinac, pred kamerama priča o najgorim zločinima. Kako je to moguće? Svi su mislili da su ti ljudi koje smo mi angažovali za potrebe dokumentarnog filma, da su to glumci koji glume kriminalce. Ja se bojim da ćemo se mi ovih dana i ovog proleća 2004. godine sećati s nostalgijom, kao što se sad sećamo nekih drugih dana, kada nam bude ministar kulture umesto Kojadinovića bude neko drugi.

Ja svoju ćerku nisam upisao u prvi razred osnovne škole, dok se ovi ne dogovore da li su reforme stale ili nisu. Ona će ići vrlo matora u prvi razred, sledeće godine. A ako se ovaj trend nastavi, možda je neću ni upisati u školu.

Dejan Ilić: Uh, hajde sad malo drugačije. Prvo, ne vidim da su stvari u Srbiji tako crne. Drugo, ne vidim da su stvari bezizlazne i da nema nade. Treće, mislim da mnogo toga zavisi od nas. I Janko je pričao o svom iskustvu putovanja po Srbiji. Toliko ima dobrih ljudi u Vranju, koji super misle i veoma glasno govore, da bih ja sad mogao imena da navodim. DS – fenomenalan odbor u Vranju. Šta je problem u Vranju? Imate Simpo. U Simpu radi 60% stanovnika Vranja. I, ako radi 60%, onda znači da 90% Vranja živi od Simpa.

Radikali nemaju podršku u Vranju. U Vranju je, kao što reče Janko, na vlasti SPS, što nisu radikali. Radikali imaju podršku u Vojvodini. Vojvodina je nešto sasvim drugo. Hoću da kažem – radikali nisu jaki u onim sredinama u kojim se loše živi, radikali su jaki u nekim drugim sredinama, naročito u Vojvodini, naročito u Novom Sadu. Moramo da razmišljamo o nečem drugom – otkud i zašto radikali? Ja imam vrlo banalno objašnjenje – zato što imaju veoma dobro stranačku infrastrukturu i znaju šta je stranački posao.

I isto tako, mogu da vam navedem gomilu primera gde možete da vidite da stranke koje zastupaju ideje koje su nama bliske, ne znaju da naprave stranačku infrastrukturu, ne znaju da pošalju poruku i nisu spremne da rade za ciljeve svoje stranke. Rekao je Janko: “Mi smo ’89. bili bliži onim ciljevima koje sad postavljamo pred nama, koje bismo hteli da ostvarimo.” Pa dobro, jesmo li bili ’89. bliži? Boga mu, šta smo radili sve ovo vreme, pa sad kukamo što propadamo?

Banalan primer – ’96–’97. nijedna stranka u Srbiji nije imala dovoljno odbora i dovoljno članova da pokrije sva izborna mesta u Srbiji. To sam vam pričao hiljadu puta. Da li mislite da ih 2004. ima? Pa šta rade ljudi? 14 godina imaju stranke, ne umeju da naprave stranačku infrastrukturu. ima? To je prvo pitanje. Drugo pitanje – šta ja radim sedeći u svom stanu i pitajući se: “Šta oni rade?” Marš u stranku, pa radi.

Nikola Vitas: Meni se čini da se Srbija u ovom trenutku nalazi … da bi se kretanje Srbije uopšte u skorijoj prošlosti, tih petnaestak godina i u nekoj budućnosti moglo opisati onim što fizičari zovu jednodimenzionalnim kretanjem, kretanjem gde se ne postavlja pitanje pravca.

Premijer Koštunica je ovih dana imao još jednu izjavu, rekao da je svestan da njegovo protivljenje saradnji sa Haškim sudom može da uspori integraciju Srbije u Evropu, ali da zna da ne može da ga zaustavi. Drugim rečima, šta je on hteo da kaže – Zemlja je okrugla i vi ako idete na Istok, na kraju ćete stići na Zapad. Samo što ćete na tom putu proći kroz Avganistan i kroz razne azijske oblike diktatura, država. A na kraju ćete, jednog dana, tako idući na Istok stići na Zapad i naći ćete se u Evropi.

Ono što je skandalozno u toj izjavi jeste reč “svestan”. Dakle, on je potpuno svestan da će nas voditi okolo naokolo. Ja ne znam da li on misli da ova zemlja ima vremena ili da on ima vremena ili da mi imamo vremena. Meni se čini da mi prosto nemamo vremena za tu politiku – preko preče, naokolo bliže.

Radeći sa Drinkom Gojković na jednom zajedničkom projektu, imao sam prilike da se suočim sa zastrašujućom arhivom govora Slobodana Miloševića, svim Miloševićevim govorima od ’86. do 2000. godine. Ono što je mene zaista porazilo jestečinjenica da, kada je prvi od tih govora objavljen, ja sam imao 11 godina, a kada je objavljen poslednji, objavljen je na moj 26 rođendan. Dakle, gotovo čitav moj svesni život, ono pre 11 godine je detinjstvo, ja sam proveo u tome. Ja zaista osećam da više nemam vremena da čekam da se mi polako, laganim koracima, uključimo u Evropsku uniju i da prihvatimo sve civilizacijske norme koje Evropa smatra normalnim.

Svetlana Lukić: Na ovoj tribini govorio je i teatrolog Ivan Medenica, sa kojim smo napravili poseban razgovor. Ivan Medenica:

Ivan Medenica: U prvom redu, mene zabrinjava proces protiv optuženih za ubistvo premijera Zorana Đinđića. Mislim da se stvara atmosfera nesaznatljivosti, atmosfera relativizacije istine. U njoj učestvuju i političari i advokati i sud i mediji.

Recimo, od svih tih izjava u poslednje vreme, meni je najstrašnija izjava Legijinog advokata da se Legija 14 meseci krio u svojoj rođenoj kući. Ta izjava ima jako veliku težinu. Ona time optužuje bivši vrh policije za saučesništvo u ubistvu premijera. Jer, ako vi kažete – 14 meseci se prvooptuženi krio u svojoj rođenoj kući, time kažete da ga je policija krila.

Jednostavno, stvara se atmosfera da će taj slučaj, taj proces, svaka politička opcija koristiti za vlastite potrebe i za političku manipulaciju. Jednostavno, meni je jedini prihvatljiv stav da je sud taj koji je kompetentan da interpretira dokaze svedoka.

Dakle, mene kao građanina interesuje kakve će zaključke sud izvesti iz Legijinog svedočenja, a ne šta on o tome ima da kaže. Potrebno je sudu ostaviti mogućnost da njegov iskaz interpretira, a ovde se stvara konstantno atmosfera da će nam on obznaniti vaskoliku istinu, da koristim crkveni vokabular. Ne znam zašto mi se on tu povezao sa “slučajem Legija”. Ali, takva atmosfera se stvara. Takvu atmosferu stvaraju pojedini mediji – što još i mogu da razumem, jer senzacionalistički mediji žive od takvih stvari – ali, nije mi jasno kako se aktuelna vlast od toga ne ogradi. I oni nemaju pravo da likuju nad budućim izjavama “gospodina Legije”, kako ga zovu oni a ne ja, nego bi trebalo, čini mi se, da rade ono što ja kažem, a to je da se pozivaju na sud, tužioca i njihovu interpretaciju.

To je najozbiljnija stvar, jer mislim da je to suđenje pitanje svih pitanja koje mi trenutno imamo. Jer ako se ta istina ne razazna, onda mi se čini da se situacija propadanja u živo blato celokupnog našeg društva ozbiljno nastavlja, da će onda narod s pravom reći: “Ko zna da li je danas uopšte svanulo jutro? Možda i nije, možda je to nečija podmetačina.”

Skepsa je odlika ovog naroda, ovog podneblja, glavna antropološka odlika, da se uvek sumnja. Ali to nije ona racionalna zapadnoevropska sumnja, ono Hamletovo: “Meni su potrebni jači dokazi nego što je duh moga mrtvog oca, pa ću zato napraviti mišolovku, da dobijem dokaze da je moj stric ubio moga oca.” Nije to ta prosvetiteljska i racionalna skepsa.

Ovo je paganska skepsa. Ovo je nepoverenje u bilo kakvo kritičko racionalno argumentovano mišljenje. Znači, vi nekome date more dokaza, ali će on naći način da ih u potpunosti relativizuje. I onda dolazimo do reči Radoša Ljušića: “Ko zna ko je ubio Anu Lind?!” Zna se. Dotični Mijailo ju je ubio. I nije važno što je on Mijailo, što kaže Teofil Pančić, može da se zove Olaf ili Mujo. Ali, švedski pravosudni organi su vrlo pozitivno utvrdili istinu.

Ja ne verujem u priču o mentalitetu. Mislim da je priča o mentalitetu veliki alibi. Mentalitet, po meni, ne postoji ili, ako postoji, on je dinamična kategorija, menja se, koja je socijalno uslovljena. Dakle, mi moramo u društvu da dođemo do takvih kriterijuma da ljudi povrate veru u mogućnosti argumentovanog kritičkog mišljenja, ergo u mogućnost dosezanja istine o mnogim pitanjima, pa tako i o pitanju – ko je ubio Anu Lind ili – ko je ubio Zorana Đinđića?

Jedna od najtužnijih i najstrašnijih stvari koju sam u poslednje vreme čuo ili pročitao jeste intervju Ružice Đinđić, gde ona kaže da je pitala svoga supruga: “Što si se tako lepo obukao danas, 12. marta?” On je rekao: “Kako se ne bih lepo obukao? Imam sastanak sa Anom Lind.” Zaista, Ana Lind ga je čekala u Vladi tog dana kada je ubijen.

Pošto ja na Akademiji dramskih umetnosti studentima predajem i grčku tragediju, tu počinju da funkcionišu strukture koje su s one strane političkog života. Ali, eto, to je jedna digresija, vrlo intimna i privatna. Jednostavno, taj odgovor Zorana Đinđića Ružici Đinđić, kako ga čeka Ana Lind, veoma bolno mi je zazvučao.

Ako ćemo, kako bih rekao, legalistički da govorimo, prethodni izbori su bili prvi u našoj modernoj istoriji da je jedna demokratska vlast smenila drugu demokratsku vlast. Tako da sam ja kao građanin očekivao minimum kontinuiteta, a ne brisanje svega što je bilo. I u kontekstu toga, ono što mislim da je vrlo problematično kao stav nove vlasti jeste ekvidistanca, koju oličava premijer Koštunica lično, između nepodopština vlasti pre 5. oktobra i nepodopština vlasti posle 5. oktobra. To je jako opasan politički stav.

Ja ne želim da aboliram vlast posle 5. oktobra i tu sigurno puno stvari treba da se stavi, što kažu, na tapet. U tom smislu, nemam ništa protiv raspetljavanja “šećerne afere”, koja nam se upravo dešava. Mislim da je to možda neko postignuće nove vlasti, jedno od retkih, ako ne jedino. Ali, s druge strane, ta ekvidistanca je nedopustiva, jer vi ne možete izjednačavati režim koji je poslao u smrt, da ne budem patetičan, ali to je činjenica, stotine i tisuće svoje i tuđe dece i – neke ljude koji su možda ukrali pet glasova u skupštini, “afera Bodrum” i tome slično.

Neću da minorizujem značaj krađe glasova u skupštini. I to treba isterati na čistinu, kao što se i “šećerna afera” istera na čistinu. Ali, to je pitanje prava. A kada govorimo o političkim konsekvencama, te stvari se ne mogu porediti. Krađa tri glasa – sa ubistvom ne znam koliko stotina hiljada ljudi, u čemu je, na ovaj ili na onaj način, doprinela prethodna vlast, to se ne može izjednačavati. To se definitivno ne može izjednačavati.

I mislim da je ta politika ravnoteže u nepodopštinama vlasti pre 5. oktobra i posle 5. oktobra vrlo ozbiljan politički gaf. A ono što me još više plaši – da to nije politički gaf nego je politički koncept. Onda smo mi u velikoj nevolji. Onda je to politički koncept revanšizma.

Ja ne volim binarne podele, a jedna od tih binarnih podela u našoj kulturi jeste podela na nacoše i mondijaliste ili nacionaliste i mondijaliste. Ona je vrlo opasna i ona je vrlo netačna. Iz prostog razloga što ljudi iz kulture, koji se zaklanjaju iza nekih “patriotičeskih” parola, vrlo retko su to obrazovani intelektualci konzervativno orijentisani. Ima i takvih, i njima svaka čast. Ali, iza te nacionalne “patriotičeske” opcije vrlo često staju nekompetentni ljudi, ljudi koji ne govore strane jezike, koji stručnu literaturu poznaju iz 50-ih i 60-ih godina, koji ne umeju svoju profesiju da stave u širi referentni okvir jer ne znaju u vlastitoj profesiji svetske tokove.

I onda, iz tog osećanja inferiornosti, klaustrofobije, oni prihvataju demagošku parolu, koja je obično nacionalne provinijencije, jer je to emocionalno najjače i najlakše se time da manipulisati. Mislim da je to podela na kompetentne i nekompetentne, gde su nekompetentni – nacoši, a kompetentni – mondijalisti.

Po meni, mondijalisti nisu grupacija. To su ljudi koji poznaju šire strukture od onih koje vladaju u ovoj zemlji, a mnogi kriterijumi i mnoge strukture koje su ovde vladajuće, potpuno su irelevantne bilo gde izvan granica ove zemlje.

Ja sam trenutno umetnički direktor Sterijinog pozorja, to je festival nacionalne drame. Od prošle godine sam počeo da pozivam strane predstave rađene po domaćim tekstovima. Onda se pokazalo, na tom primeru, gde su standardi našeg pozorišta, jer su neki eminentni reditelji i eminentni umetnici ostali bez nagrada pred grupom mađarskih 25-godišnjaka anonimnih u našoj sredini.

Znate, svaki nacoš koji govori tri strana jezika – ja mu skidam kapu, ali mislim da takve možemo nabrojati na prste jedne ruke. Ruku na srce, tu su krivi i ovi drugi, iz mondijalističkog tabora, da opet tu binarnu glupu podelu koristimo, jer oni podgrevaju svoju, kako bih rekao, ekskluzivnost. I onda se stvara utisak da se oni međusobno održavaju po sistemu spojenih sudova, što je vrlo opasno.

Samo što, naravno, ne treba opet praviti ekvidistancu. Jednostavno, jedna grupa intelektualaca je dala intelektualnu podršku jednom političkom konceptu, koji je iznedrio ratove, a druga opcija nije dala tu podršku. Naprotiv, stala je vrlo jasno i glasno protiv takvih političkih koncepata. Tako da tu opet ne treba tezu o spojenim sudovima maksimalistički postaviti, jer bi opet istina bila, kako bih rekao, uskraćena.

Kad se kaže – Boris Tadić, ja imam asocijaciju na mog kolegu Stojana Cerovića. Ta asocijacija je isključivo po njihovoj osnovnoj profesionalnoj vokaciji – obojica su psiholozi. Stojanovi tekstovi i Borisove izjave imaju, za mene, sličan terapeutski efekat, i to vrlo dobar, u oba slučaja.

Oni su ljudi koji spuštaju tenziju, koji nisu skloni katastrofičnim projekcijama, čemu su Srbi inače po defaultu skloni. Oni uvek otvaraju mogućnost perspektive. I mislim da zaista u osnovi toga ima nečega, ne samo njihove prirode, nego onoga što su naučili u svojoj školi. Ponašaju se prema čitaocima, odnosno građanima, kao psihijatri, što je za ovu obolelu sredinu više nego potrebno. To mi je prva asocijacija, iskreno, na Borisa Tadića – čovek koji ima dobar javni nastup.

Što se tiče političkog koncepta, nije mi dovoljno jasan i postoji možda mogućnost izvesnog koketovanja, koje je ta liberalna opcija imala i u prethodnom periodu, koketovanja iz pragmatičnih razloga sa nekim retro konceptima, da ih tako uslovno nazovemo. Mislim da je to koketovanje dosta opasna stvar. I ne samo da je opasna nego mislim da nije čak ni dovoljno pragmatična. Mislim da bi politički bilo možda mnogo korisnije zauzeti neki tvrd stav, radikalan stav u liberalnim idejama, biti radikalan liberal.

To bi značilo – molim vas, saradnja sa Haškim sudom se ne sprovodi samo zato što smo mi potpisali neki papir nego zato što je ovom narodu i ovoj zemlji u interesu da se određeni zločini na teritoriji bivše Jugoslavije razreše. Tu se stvara jedna opcija – O.K. ljudi, mi smo poražena strana u ovom ratu i, kao poražena strana, mi moramo nešto da trpimo. Znači, iza takve vrste prećutnih stavova se krije prihvatanje svega onoga što je bilo. Meni se tako čini. Znači, možda ne bi bilo loše da neko jasno i glasno kaže da donekle Haški sud i nama koristi. I kad se prihvata saradnja sa Hagom, ona se… uz ono srbijansko mangupsko namigivanje: “Ma, dobro, hajde sad, moramo to da izguramo.” To je meni potpuno strašno, neka vrsta šibicarenja sa veoma ozbiljnim stvarima.

Intimno rečeno, sada mislim da je najozbiljnija situacija u poslednjih deset godina. Jednostavno, deset godina pod Miloševićem u suštini je bilo, ne lakše, ali postojao je širok front protivu te opcije i znali smo da, ako ne našom voljom, nekim spoljnim političkim uticajima, to će pre ili kasnije otići. Sad je mnogo više, čini mi se, sudbina u našim rukama i sad se dešava prava politička diferencijacija.

DOS je bio jedan bastard, tu su se i republikanci i monarhisti, i levi i desni, i ovakvi i onakvi, udružili protiv nečega. Neki su obarali fašizam, neki su obarali komunizam, a “pucali” su na Miloševića i na njegovu opciju. Sad dolazi vreme diferencijacije i neke projekcije ovog društva u narednom periodu od pet, deset, dvadeset godina. I ako to zaista krene nekom retro opcijom, onda se svi razlozi pojavljuju da se pakuju koferi.

Ja sam 30-godišnjak i mislim da je moja generacija jedna od poslednjih koja se intelektualno i emotivno psihološki formirala u periodu normalnosti, blagostanja, putovali smo, znali smo neke stvari i tako dalje. A sada gledam svoje studente, ima ljudi koji ne znaju za bolje, ne znaju, nisu putovali. Nisu oni krivi. Ali, njihov referentni okvir je toliko uzak da kad ti ljudi kroz 20 i 30 godina budu zauzeli neke funkcije u ovom društvu, to je opasno.

Sad, ovo deluje kao neka monstruozna izjava da su ti mladi – fuj, fuj. Među njima, naravno, ima divne dece, ljudi koji nisu putovali, ali ih je internet spasavao i otvarao im mogućnosti. Ja znam svoje studente koji nigde nisu putovali ali koji zahvaljujući internetu znaju bolje od mene šta se događa u svetskom filmu, svetskoj modi, pa i svetskom pozorištu u krajnjoj liniji, samo na osnovu interneta.

I takvim mladim ljudima se ja iskreno divim i veoma ih volim, ali oni su manjina. Ima onih koji takođe nisu putovali, ali ih nije ni interesovao internet i nemaju nikakve informacije i njihov sistem vrednosti, njihov referentni okvir je više nego problematičan. To je u suštini ono što me najviše brine – šta će biti kad ti ljudi budu preuzeli, neke pozicije u društvu? Čini mi se da je to prilično mračna izvesnost.

Svetlana Lukić: Mi smo ’89. godine imali državnika koji je rušenje Berlinskog zida shvatio kao samo malo grublje građevinske radove. Ovi sadašnji državnici su ulazak Slovenaca, Mađara i drugih, izgleda videli samo kao najveći vatromet na svetu, gde su podaničke narode Evropejci zasenjivali pirotehničkim egzibicijama. U paviljonu Veljković na Dan Evrope ili, ako više volite, na Dan pobede nad fašizmom, govorili su istoričarka Branka Prpa i Žarko Korać.

Žarko Korać: Jeste, nažalost, istina da je DSS preuzeo politički program Slobodana Miloševića. Jasni nagoveštaji postoje da će njihova politika i dalje biti konfuzna antievropska i nacionalistička politika. Ja moram da kažem da su politička kretanja u našem društvu obeležena užasavajućom atmosferom koja je stvorena.

Ponovo su na našoj javnoj sceni potpuno mogući izlivi neopisive mržnje šovinizma. Ja ću vam izneti jednu činjenicu koju naši mediji nisu objavili, a nažalost, sa velikim ogorčenjem, Dragoljub Mićunović mi je to rekao. On je na konferenciji za štampu pokazao dokument Evropskog parlamenta iz Strazbura. Taj parlament menja svoje propise da bi u junu mogao da izbaci iz Parlamenta predstavnike SPS-a i SRS-a.

Oni nisu mogli ni da predvide da je moguć takav razvoj događaja, drugim rečima – da budu predstavnici stranaka na čijem čelu se nalaze ljudi optuženi za najteže zločine u Hagu. Moram isto tako da kažem da našu političku scenu karakteriše strahovito teška, mučna, užasna borba za reinterpretaciju onoga što se danas već može nazvati Đinđićevim nasleđem. U sudbini tog čoveka i u sudbini onoga što je on predstavio za dve godine dok je bio na vlasti, kristalizuje se čitava antievropska i proevropska Srbija.

I zato je tako strašna borba koja na neki način gotovo nadilazi i samog Đinđića kao čoveka i njegovu tragičnu pogibiju. Tu se kristalizuju interpretacije i te dve godine, ono što treba da predstavlja budućnost ili prošlost Srbije. I zato se vodi tako ogorčena borba i zato se sa takvom strašću udara na njegovu ličnost i na njegovo delo.

Potpuno mi je jasno da ako te dve godine prikažu kao zločinački incident u istoriji Srbije, ako te ljude prikažu kao grupu bandita i kriminalaca koji su prevarili građane Srbije, onda ova generacija ljudi, ne oni koji su živeli u prvoj polovini XIX veka ili u drugoj polovini XIX veka ili u prvoj polovini XX veka, koji su imali svoje heroje i svoje borce za slobodu, onda ova generacija ostaje bez ijednog primera nekoga ko je bio spreman da Srbiju povuče ka Evropi i da bude ubijen, što se dešavalo inače u srpskoj istoriji, zbog toga što je želeo zaista jednu izmenjenu Srbiju, koja ove burazerske i sve druge odnose, zločine kao način ostvarivanja političkih ciljeva, indiferentnost moralnu prema žrtvi….

Pogledajte tišinu sa kojom je manje-više ispraćena presuda, prva presuda posle Drugog svetskog rata, da je izvršen genocid nad ljudima u Srebrenici. Pogledajte tišinu kojom je to ispraćeno i činjenicu da se nijedan veliki medij nije usudio da postavi pitanje – da li se, u tom slučaju, o Ratku Mladiću i dalje u ovoj zemlji može govoriti kao o heroju, pošto je on najdirektnije vezan za, ako ništa drugo, makar za “Srebreničku operaciju”.

Dakle, naše društvo se u ovom trenutku suočava sa potpuno otvorenim pitanjem svoje budućnosti. I ne bih tako olako i sa velikom sigurnošću smatrao da ovo što vidimo, ove izlive šovinizma, ove zastrašujuće pokliče, tepanje medija ubici Zorana Đinđića, umesto Zvezdan – Zveki, tepanje Miloradu Lukoviću, serijskom ubici – komandante.

On se više i ne slika drugačije nego u uniformi kako salutira, odsečno u vojnoj uniformi s beretkom. Ne bi smatrao to za incidente nego samo za indiciju užasnog stanja u kome se danas nalazi Srbija.

Pošto se često to pojavljuje u mnogim diskusijama da istraživanja pokazuju da većina građana želi da uđe u Evropu. Meni se čini da to pitanje traži dalje razrade. A centralno pitanje je – da li si ti spreman da prihvatiš sve one vrednosti i da platiš, ako mogu slobodno da interpretiram, onu cenu koja je potrebna da se plati da bi zaista bio pripadnik zajednice evropskih naroda. Drugim rečima, nedostaju kriterijska pitanja.

Ja bih se usudio da kažem da je odnos prema Hagu jedan od kriterijskih pitanja. Da li si ti spreman da podržiš taj sud i da prestaneš, kao što već elitni nedeljnici, sada i dnevni listovi kod nas govore o njemu kao o sudu koji ni na koji način nije doprineo utvrđivanju istine, kao sudu s kojim, kako je rekao naš premijer, mora dvosmerno da se sarađuje – ali nismo doznali šta to tačno znači – i kao sudu koji može da dobije svoju interpretaciju i u intervjuima koje general Nebojša Pavković daje svaki čas, pa i grčkoj televiziji, gde objašnjava da je on, u stvari, heroj a da smo mi svi ostali građani ove zemlje kukavice.

Drugim rečima, dok je on bio na braniku otadžbine, mi smo se svi krili po mišjim rupama. I naš stručnjak za Ustavno, a izgleda i za Međunarodno pravo, doktor Vojislav Koštunica nikada se nije potrudio da izađe pred građane Srbije i objasni im da li bi trebalo zaista s tim sudom sarađivati ili bi ga trebalo neprekidno uslovljavati.

Evo vam makar jednog kriterijskog pitanja – šta ti misliš o tome – da li zločinci treba da odgovaraju, gde treba da odgovaraju i da li treba sarađivati sa sudom koji je organ Saveta bezbednosti UN-a?

I, da završim. Čini mi se da politički program, koji je stvoren ’80-ih i ’90-ih godina, koji ima elemente fašizma, nažalost, nije poražen i on u jednom delu danas postoji. Ali, potpuno mi je nejasno kako će izgledati rasplet naše političke krize. I čini mi se da će jedan od trenutaka doći na predsedničkim izborima u junu ove godine, kada će građani Srbije morati vrlo jasno, bez pretvaranja, da odgovore – da li daju svoj glas prošlosti ili budućnosti? Da li je – što mnogi mediji predviđaju – vrlo značajna podrška kandidatu SRS-a Tomislavu Nikoliću, da li je to put u Evropu? I da li je činjenica da će upravo njega Evropski parlament kao parlamentarca izbaciti u junu iz Evropskog parlamenta? Dakle, njega lično će izbaciti iz Evropskog parlamenta, pošto je član delegacije Srbije Crne Gore u Evropskom parlamentu.

Mi se borimo, dragi prijatelji, za najosnovnije od svih ljudskih prava. To je strašno, to je pravo na ljudski život. Vi vidite da tekstovi pišu da je dobro ubiti Zorana Đinđića. Drugim rečima, nemaš prava ni na život. U toj situaciji pričati o evropskim integracijama, o putu u Evropu, iluzorno je. Ovo društvo treba prvo da savlada pravo čoveka da živi, bez obzira šta misli i šta radi, pa tek onda sva ostala prava koja su izvedena iz toga.

Branka Prpa: Ove godine je 60 godina kako je oslobođen grad Beograd. Grad Beograd je u Drugom svetskom ratu imao sledeće žrtve. Već 1942. godine prvi grad u Evropi koji je proglašen “Juden fraj” – oslobođen od Jevreja. To je grad koji je, na neki način, i patentirao gasnu komoru. To su bili čuveni kamioni dušegupke, odakle su Jevreji sa Sajmišta gušeni u njima na putu do Avale, gde su sahranjivani, podno Avale, u Jajincima.

U Jajincima je sahranjeno, po onome što znamo, oko 68.000 ljudi. Pretpostavlja se da je broj i veći, pošto su okupatori, odnosno Nemci, između ostalog, primenjivali neke od metoda koje smo videli u našoj savremenosti, a to je da su nad leševe stavljali automobilske gume, spaljivali ih i tako uništavali tragove o broju mrtvih.

Postoje mesta u Beogradu koja su nepojamna stratišta. Jedno od njih je logor Sajmište, koje ima jedno obeležje, ali ništa više od toga. Od krikova sa Sajmišta nije moglo da se spava u Karađorđevoj ulici, tako govore izvori koje možemo naći u arhivima ovog grada i ove države.

Drugi logor je Banjički logor, sa preko 26.000 logoraša. Postoji jedno mesto kod Autokomande koje se zvalo Topovske šupe, logor koji je obezbeđivala Nedićeva straža i u kome je dnevno streljano između 150 i 400 ljudi, zavisi kakav bi bio “ulov”. To je dakle “knjigovodstvo smrti”, koje možemo da vodimo samo kada je u pitanju grad Beograd.

Ali, šta ovaj prostor ima da nauči, ako ne ništa od svojih dedova. Mi smo kao savremenici po drugi put doživeli fašizam na našoj teritoriji. Preko 200.000 mrtvih je novo “knjigovodstvo smrti”, koje ima ovaj prostor, 200.000 ubijenih ljudi zato što su druge vere, nacije. Dakle, mi smo, na neki način, imali, ne obnovljeni fašizam, nego prosto pravu autoidentifikaciju fašističke, odnosno nacionalsocijalističke ideologije.

Ako se setimo Ljotićevog “ibermenšena”, superčoveka, koji je bio Jugosloven, ovog puta smo, na kraju XX veka, kao superčoveka imali Srbina. Dakle, govoriti danas o antifašizmu znači govoriti o osnovnim civilizacijskim pretpostavkama na kojima počiva Evropa i zapravo znači govoriti o društvu koje ima budućnost.

Društvo koje poništi moralne temelje ljudskosti nije društvo koje ima budućnost. Ono više nema razloga za postojanje. Takav život čoveka je jedna nihilistička repeticija u kojoj se živi od danas do sutra. To je život društva u kojem se gubi ideja budućnosti. Ideja budućnosti ipak počiva na veri u čoveka.

Dakle, ako sumiramo, na kraju XX veka, šta smo kao društvo doživeli, kad uporedimo početak XXveka, ako ne ništa drugo, u intelektualnim dostignućima, s onim što smo doživeli na kraju XX veka u istoj toj oblasti, vidimo da smo mi društvo nepojamne regresije. Mi smo društvo pred propadanjem.

U istoriji se vrlo jednostavno dešava da nestaju narodi, države, to čak i nije tako dugotrajan proces. To se često dešava u stotinjak ili dvestotinjak godina, da nestaju celi narodi i države. I mislim da na ovim idejama, koje su antifašističke ideje, ideje vere u čoveka, u ljudsku solidarnost i pravdu, jesu ideje koje omogućavaju u budućnosti opstanak jednog društva, koje jednoj ljudskoj zajednici daju nadu da može da egzistira.

To nisu dakle vrednosti koje su beznačajne. To su vrednosti zbog kojih vredi živeti. To su vrednosti zbog kojih su ljudi davali svoje živote. A u Arhivu, na čijem sam ja čelu, postoji fond Gestapoa, to je jedan od najočuvanijih fondova u Evropi, fond Nedićeve Specijalne policije, odnosno Uprave grada Beograda, s preko 18.000 dosijea ljudi koji su prošli proceduru Gestapoa i Specijalne policije.

U fondu Gestapoa našli smo jedno pismo Svetolika Dragačevca, penzionera iz Paraćina, koji je 1941. godine poslao pismo Hitleru. Potpisao se, napisao svoju adresu, rekao mu što mu misli i zahtevao da to pismo bude uručeno Adolfu Hitleru.

Po dokumentima iz Gestapoa, mi smo videli da je to pismo zaista stiglo u Berlin i do Hitlerovog kabineta i odatle, naravno, naredba da se Svetolik uhapsi. On je uhapšen i streljan na Banjici. To je potpuno individualni čin pobune.

To je čovek koji nema spomenik. To je čovek koga nije istorija zabeležila, kojeg smo mi istoričari istraživači u jednom arhivu slučajno našli. I niz takvih individua je obeležilo našu istoriju. To su vrednosti, ja smatram, sa kojima mi kao narod, kao država, kao građani ovog grada, zaista treba da budemo ponosni.

Svetlana Lukić: Dve žene iz Srebrenice, kojima su muževi ubijeni u julu ’95, ovih dana su prešle Drinu i otišle pravo u Leskovac da ubeđuju Srbe da se Srebrenica desila. Domaćini su im bili Inicijativa mladih za ljudska prava. Slušate žene iz Srebrenice, Zumru i Sabru.

Zumra: Kad sam ovamo došla, čula sam da je u Leskovcu Šešelj na vlasti, radikali. Vjerujte, nijednog momenta se nisam pokolebala, jer treba ljudima reći istinu da bi razumjeli. Evo me u Beogradu, sedim i kažem – da molim sve ljude dobre volje da nam pomognu da izručimo ratne zločince, bez obzira kojoj vjeri oni pripadaju. Ja ne apelujem samo na Ratka Mladića i na Radovana Karadžića. Ja apelujem na sve ratne zločince koji su počinili zlo da budu privedeni, da li Haškom sudu, da li sudovima pravde u svojoj zemlji, da odgovaraju za sva počinjena djela.

Ja sam živi svjedok Srebrenice. Istina se mora znati, jer mi bez istine ne možemo dalje. Koliko god vi meni ne biste vjerovali da se Srebrenica desila, ja sam uporna da jeste. Imam dokaze da jeste.

Ljudi koji su napadali i koji su ubijali u toku rata u Bosni i Hercegovini, oni su se sami nazvali četnicima i nebeskim narodom. Oni su sami sebi dali ime. Znate, za mene su četnici ljudi koji su klali i ubijali. I zbog toga želim da ljudi, pojedinci, zločinci, odgovaraju, jer imaju oni svoje ime i prezime, da nije kolektivna krivica na narodu. Jer, da ja mislim tako, ne bih danas sjedela ovdje u Beogradu.

A često idem od Sarajeva do Srebrenice, pa nekad zamišljam–stvarno bi mi bila želja da sretnem Radovana Karadžića, da mogu s njim negde da odem u policijsku stanicu i da kažem: “Evo, dovela sam ga.” Znaš, želja mi se pojavi, vjerujte. Kad se vozim, kažem: “Vidi, kad bi mi bog dao, nekako.”

To je nezamislivo, to je neizvodljivo, to ne može biti nikako. Ali, meni se tako pojavi želja. Ali, nešto o Ratku Mladiću nisam… premda, volela bih ga malo pogledati u oči, pa da mu kažem… Mene je strašno povrijedilo kad je ušao u Srebrenicu i kad je rekao: “Srebrenicu predajem srpskom narodu.” Oslobađaju ih od turskih dahija. Mi Muslimani nismo Turci. Mi smo Bosanci Muslimani koji smo živjeli u Srebrenici.

Sabra: Mi nismo došle ovamo nikog da osuđujemo zaista. Mi smo došle samo da ispričamo istinu – šta se nama dogodilo u Srebrenici tokom rata od ’92. do ’95. godine. Ja moram i ovog puta ponoviti i zamoliti građane Srbije da zaista shvate i da svoje usijane i lude glave, da bar jednu minutu svog vremena odvoje i da se sami zapitaju: “Zaboga, pa jesu li to zaista Srbi učinili zločin i genocid u Srebrenici?” I da se probude.

To je zaista istina. ’95. godine je nestalo preko 10.000 ljudi. Ja kad odem da gledam utakmicu, pa kažu – pet, šest, sedam hiljada, ja ne mogu da vjerujem. 1.501 maloljetne dijece u Potočarima je ubijeno, djevojčice od tri godine, dječaci. Mnogo djevojaka i žena su odvodili, silovali. A što je najgore – klali su.

Ja sam isto trebala da budem zaklana ali, ‘fala bogu, izvukla sam se. Vidjela sam njihove krvave noževe. Ubili su ženu ispred mene, trebalo je da ja budem… Ali, bila sam mršava, imala sam 42 kilograma, da bi taj koji je ubio ženu rekao: “Pustite je, šta hoćete od nje? Vidite, balijsku majku joj, da nemate od nje ništa.” Ono što nam se desilo, to je zaista istina.

Da, ja sam bila blizu i čula sam svaku riječ, postoje i video-snimci. To je sve bilo za televiziju, to neka i narod Srbije zna. Oni su donjeli par čokolada, to je bilo samo za televiziju. Podjelio je djeci, jadna ona djeca, digla ruke… Ta djeca su sva ubijena.

Možda je bilo dve-tri gajbe nekog soka, ja sam tu bila. Mene su tjerali, televizija Srna, da se smijem. Ja sam rekla: “Zbog čega da se smijem?” Kaže: “Smijte se, idete kod svojih, ali vas Alija neće.” Ponovo me gonio da se smijem. Ja sam mu samo iskezila zube, jer nisam se zaista…

Kako se mogu smijati, kad tu krvi ima, kad noževi sjevaju, kad kolju djecu, kad siluju žene. Voljela bih da imam neku moć da mu kažem, zamolila bih ga: “Jeste, bilo je sve, nikad ne možemo zaboraviti, ne možemo oprostiti, ali hajde sad, budi čovjek, ako imaš truni u sebi ljudskosti, hajde sad reci da si to počinio, da si naređivao, za bolje sutra svom narodu.”

U Srebrenici od ’92. godine za nekoliko dana je nestalo hrane. Znači kad su ušle paravojne formacije iz Srbije – Šešeljovci, Arkanovci, Bijeli orlovi, s kojima sam ja tad pričala, oni su došli iz Srbije po zadatku, po spisku. Znači, nešto je prije bilo organizovano, a da mi Muslimani nismo znali šta će da se desi.

Ja sam, recimo, živjela u stanu, imala sam u istoj zgradi samouslugu, tako da nisam imala neke zalihe u kući. I veliki priliv izbjeglica iz istočne Bosne iz devet opština je sav došao u tu malu Srebrenicu.

U miru je bilo 5.600 stanovnika u gradu. Odjednom je došao jedan takav val, jedan stampedo naroda, i u toj maloj Srebrenici se naselilo 60.000 izbjeglica. Sve što je bilo u zemlji, što je nicalo iz zemlje, mi smo to pojeli. Zato sam ja rekla – 42 kilograma. Evo, moja djeca, jedan je tek bio pošao u prvi razred osnovne škole, a drugi u peti razred. Sigurno 99% stanovništva ovdje u Srbiji neće vjerovati da moja djeca 21 dan ništa u usta nisu stavila.

I ja sam išla u Jasenovac da vidim šta se tamo desilo. Ovog puta bih pozvala svu omladinu iz Srbije, ako ne vjeruju, neka dođu u Potočare, tamo je Jasenovac, neka pogledaju. Toliko.

Zumra: Pa treba ubiti 10.000 ljudi. Imali su vremena da organizuju i bagere koji su kopali masovne grobnice. Imali su vremena da organizuju ljude koji će pokupiti tijela i odnijeti ih tamo da pokopaju. Imali su vremena kasnije da se presaberu i da kažu da su u neke grobnice pokopali na stotine ljudi, mnogo.

Pa kad vjerovatno neko dođe do nekih grobnica, reći će – vidi, ovde je zločin. Ajmo sad ovo da malo preturimo, da rasturimo, da razmetnemo, da je to malo, kako bih rekla, malo blaži… Pa ni mrtvima nisu dali mira i tamo su ih iznjeli, samljeli, pa se ne zna ni ko je ko. Ali, ljudi, zamislite da ni mrtvima nisu dali mira.

Kažete nije za… nisu za osudu. Ma, oni su ja ne znam za šta. Ali oni, počinitelji, oni su za to, ne narod. Ja sam nedužna žrtva. Ja sam žrtva Srebrenice, toliko nedužna da sam danas tamo pričala, pa mi se prijatelj smijao u putu, kad smo se vraćali, kad sam im rekla da sam se u početku rata našla u nekakvom vrtlogu iz kojeg ni dan-danas ne mogu da izađem.

A on me pita: “Šta je to?” A ja kažem: “To je nekakav košmar, to je nekakva žurba, to je nekakva brzina, to je nekuda neko hrlio, nekuda neko htio otići, neko odnekle treba doći, neko će nas pobiti, neko će nas otjerati od naše kuće, neko će nam uzeti dijete, neko će nas isterati s posla, neko će nam jednostavno za jedan dan uzeti sve što smo danima, godinama sticali, što smo stekli za života, neko…” A ja se, bože, pitam: “Pa, ko je taj?”

Od 17. aprila ’92. pa do 11. jula ’95. godine u Srebrenici je bio pakao. Svaka ispaljena granata, svako bombardovanje, svaki snajperski hitac koji je upućen sa obližnjih brda oko Srebrenice bio je čist pogodak u Srebrenici, jer je toliko bilo ljudi. U Srebrenici nije bilo prostora, nije bilo prostorije, nije bilo prozora na kom nije bio dimnjak. Znači, toliko je ljudi bilo.

Moja ćerka, koja je bila u Sloveniji, bila je brižna, pa često piše i kaže: “Mama, možete li kupiti šta?” A ja njoj odgovaram: “Sine, u nas su izlozi puni živih ljudi.”

Kad kažete da se ne slažu Srbi, da neće da nas čuju, da ne vjeruju da se desila Srebrenica, moram im reći da u koloni autobusa i kamiona koji su bili parkirani za srebrenički narod, bili su svi iz Srbije. Bili su autobusi: Sedmi juli – Šabac, Loznica, Strela – Valjevo, Raketa – Titovo Užice, i da ne nabrajam…

Bogoljub Karić na predizbornom mitingu u Centru “Sava”: Ono što najsvetlije predstavlja svakom roditelju, svakoj porodici, naši su roditelji to izgubili. Djeca su otišla u grad, iz grada u svet, trbuhom za kruhom. Srećem našu decu kako rade, najčešće teške poslove, po svetu. Tuga je.

Hoću da svaka njiva bude fabrika, da u svakoj porodici rade tri generacije. Tu je svaki čovek srećan, svaki otac i majka i deca i unučad i svi kad zajedno rade, u istoj kući. I vidite troja kola parkirana pred kućama, to sam video najviše u Italiji. To danas možete da vidite u Hrvatskoj i Sloveniji. Svima ide bolje nego Srbiji.

Svetlana Lukić: Nedavno je u Hagu jedan svedok odbrane sprskih oficira optuženih za zločin u Srebrenici rekao da je između neka dva sela bilo toliko muslimanskih leševa da se dugo moglo hodati a da se zemlja ne dodirne. A onda je rekao: “Većina njih je izvršila samoubistvo vešanjem, vatrenim oružjem ili bombama koje su sami aktivirali.” Ovo je bio Peščanik.

Emisija Peščanik, 14.05.2004.

Peščanik.net, 14.05.2004.