Još jednom je Demokratska Narodna Republika Koreja prestrašila svet: zapretila je nuklearnim napadom na SAD, proglasila prekid primirja iz 1953,[1] nazvala drugi korejski rat „neizbežnim“ i uperila projektile prema Japanu i američkoj vojnoj bazi na Guamu. Severnokorejska propaganda izgubila je kontrolu u martu, a međunarodni medji, prenoseći njene ratoborne pretnje bez provere njihove verodostojnosti, pridaju im neproporcionalan značaj, na oduševljenje Pjongjanga.

Pošto je sa Džordžom Bušom isprobala konfrontaciju, Amerika je sa Barakom Obamom prešla na strpljivu spoljnu politiku. Nijedan pristup nije bio uspešan, kao ni pristup Li Mjang Baka, predsednika Južne Koreje do februara, koji je pokušao da zauzme čvrst stav prema Pjongjangu. Situacija je sada mnogo složenija nego pre 15 godina.

Ciljevi Severne Koreje ostaju kakvi su i bili 1998, kada je lansirala projektil sa satelitom koristeći tehnologiju balističkih raketa velikog dometa, koji je preleteo nad Japanom. Klintonova administracija ublažila je retoriku i u oktobru 2000. godine državna sekretarka Madlen Olbrajt otputovala je u Pjongjang. Pričalo se da će čak i sam Klinton posetiti Severnu Koreju. Buš je spiskao ovaj napredak.

Od tada je Severna Koreja izvršila nuklearne probe (2006, 2009. i 2013.) i proglasila se za nuklearnu silu. Ima zalihe plutonijuma, program za obogaćivanje uranijuma i balističke projektile. U martu je Kim Džong Un podigao ulog za buduće pregovore rekavši u govoru Centralnom komitetu Korejske radničke partije da je nuklearno oružje „blago“ koje se ne sme zameniti čak ni za „milijarde dolara“, niti se o njemu sme raspravljati u pregovorima za razoružavanje Severne Koreje. Nuklearno oružje se „ne sme napustiti dokle god na svetu postoji imperijalistička nuklearna pretnja.“

Kim Džong Un, koji ima tridesetak godina i treća je generacija severnokorejske vladajuće porodice, došao je na vlast nakon smrti svog oca Kim Džong Ila u decembru 2011.[2] U prvo vreme izgledalo je da on predstavlja manje zastrašujuću stranu svoje zemlje (prema podacima humanitarnih organizacija u zatvoreničkim logorima Severne Koreje ima 200.000 ljudi). Ali godinu dana nakon preuzimanja svih poluga vlasti (on je prvi sekretar Korejske radničke partije, prvi predsednik Nacionalnog komiteta odbrane, i maršal i vrhovni komandant Korejske narodne armije), otpočeo je neobično oštru propagandnu ofanzivu lansiranjem satelita u decembru 2012. i nuklearnom probom u februaru ove godine, što je osudio Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija.


„Bogata zemlja, snažna vojska“

Kim je pet godina proveo na školovanju u Švajcarskoj. Možda mu je život u inostranstvu pomogao da shvati bolje od svojih prethodnika da je reforma potrebna, ali za sada se drži linije koju Severna Koreja sledi od devedesetih, to jest pokušaja da izgradi „snažnu i prosperitetnu zemlju“ kombinujući vojnu snagu i ekonomski razvoj. Ovo je vrlo slično politici koju je Japan uveo tokom Meidži perioda[3] – bogata zemlja, snažna vojska – kao reakciju na spoljne pretnje. U Severnoj Koreji teško je pomiriti ove ciljeve: izgradnja „bogate zemlje“ zahtevaće reforme – pre svega otvaranje ka spoljnom svetu i stranoj pomoći – tehnološku saradnju i investicije. Ali SAD i njihovi saveznici odbijaju svaku vrstu saradnje dokle god Severna Koreja predstavlja pretnju.

Pretnje Severnje Koreje uzdrmale su status kvo: ponovo iskušavaju „strateško strpljenje“ Vašingtona izazivajući pooštravanje međunarodnih sankcija koje dave zemlju i pojačavaju izolaciju, uprkos neodređenom stavu Kine (Kina je nastavila da pruža ekonomsku pomoć iako se pridružila međunarodnoj osudi). Pored prkošenja Americi i njenim saveznicima, treća nuklearna proba predstavljala je potvrdu suverenosti u odnosu na Kinu.

Severna Koreja veruje da je njeno oružje štiti od nuklearnog napada – kojim je Amerika zapretila najmanje pet puta. Odbrambeno naoružanje se koristi kao uspešna propaganda kod naroda, koji je u proteklih 25 godina prihvatao žrtvovanje za koje režim tvrdi da je neophodno radi zaštite države i očuvanja nezavisnosti. Stoga nema mnogo izgleda da će se Severna Koreja odreći naoružanja, što je jedino dostignuće ove zemlje tokom vladavine Kim Džong Ila. Uporni pokušaji da je svet prizna kao nuklearnu silu i odbijanje post-totalitarne tranzicije vuku korene iz naglašenog nacionalizma. Time se ova zemlja svrstava u istoriju postkolonijalizma, umesto u bipolarni svet koji je nestao nakon rušenja sovjetskog bloka.

U Evropi je Hladni rat bio vreme mira. Na Korejskom poluostrvu i u Vijetnamu, to je bilo vreme oružanih sukoba shvaćenih kao nastavljanje ratova za nezavisnost.[4] U Severnoj Koreji, propagandom su očuvana idealizovana sećanja na „slavnu borbu“ partizana, pod vođstvom Kim Il Sunga, protiv japanskih okupatora, koja se završila 1945. Režim zasniva svoj legitimitet na ovim sada davnim borbama dok o današnjoj situaciji uvek govori kao borbi protiv imperijalizma.

Posle rušenja Sovjetskog Saveza, večite teme postkolonijalizma – nezavisnost, nacionalni suverenitet, težnja za uvažavanjem – vratile su se i pogoršale severnokorejski opsadni mentalitet.[5] Označavanjem Severne Koreje kao dela „osovine zla“ i invazijom na Irak, Buš je učvrstio ovaj mentalitet. Propaganda redovno ponavlja da Severna Koreja neće doživeti sudbinu Iraka jer je sada nuklearna sila.

Geopolitička situacija razlikuje se od iračke: zbog geografske blizine Kine vojna intervencija strane sile nije mnogo verovatna. Kina se trudi da izbegne svaku nestabilnost koja bi dovela do prisilnog ujedinjenja poluostrva pod upravom juga i do prisustva američkih snaga na njenoj granici. Severna Koreja bi svakako izgubila rat, ali bi mogla da nanese veliku štetu jugu, pa čak i Japanu. A šta bi se u ratnom haosu dogodilo sa nuklearnim oružjem i zalihama plutonijuma? Ovi rizici trebalo bi da navedu sve kojih se to tiče da pronađu alternativu sankcijama i bojkotima.

 
Philippe Pons, Le Monde diplomatique, 05.05.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 07.05.2013.

———–    

  1. Korejski rat, vođen između severa i juga zemlje, počeo je 1950. i završio se proglašenjem primirja 1953. Nikad nije potpisan mirovni sporazum.
  2. Vidi Bruce Cumings, “North Korea’s dynastic succession”, Le Monde diplomatique, englesko izdanje, februar 2012.
  3. Meidži period (1868-1912) je vreme kada je Japan otpočeo politiku modernizacije.
  4. Heonik Kwon, The Other Cold War, Columbia University Press, New York, 2010.
  5. Vidi Philippe Pons, “North Korea, fortress state”, Le Monde diplomatique, englesko izdanje, januar 2011.