Оbeležavanje 50-godišnjice od katastrofalnog zemljotresa odvija se pod sloganom „Skopje pamti“. Rođena nešto prije ovog događaja, jedva i da imam sačuvane uspomene, a i one koje imam ne odnose na tadašnji izgled mog rodnog grada; sve su lične prirode. Istina je da svaka generacija pamti samo ono što je iskusila i s kim je živela. Zemljotres je zatekao mene, brata i majku kod mog ujaka u Titovom Užicu, dok je samo moj otac preživeo zemljotres. Moje su uspomene na taj period samo refleksije nekih scena: moja rasplakana mati sluša na radiju čitanje spiska poginulih strepeći da ne čuje ime mog oca, ja igram balet na onu klasičnu muziku koja se širi u vreme pauza ili joj brišem suze; moj stariji brat je hrabri i kaže da je tata jako brz i da će uteći stihiji. Srećom sve je bilo u redu na kraju. Sa godišnjicama ili bez njih, ovo je ipak dan koji izaziva žalost i uspomene onih koji su izgubili svoje drage. Mi ostali pamtimo, ali samo površno. I nažalost, čak i obeležavanje zemljotresa se smešta u sadašnji politizovani kontekst. Skopje je postalo alfa i omega svih političkih i politikantskih debata zadnjih godina. Evo, i ovih dana neki prave paralelu (ma koliko ona bila neprilična, pa i mučna) između zemljotresa kao prirodne katastrofe koja je pogodila grad, ali koja je omogućila i da se on ponovo izgradi kao novo moderno Skopje, i onoga što se naziva političkom katastrofom od 2006. godine naovamo. Čak se i „lek“ za današnji izgled grada traži, ako ne u „francuskom ključu“, onda u nekom drugom ,zemljotresu’ koji bi zbrisao ono čemu se pripisuju ne samo kvalifikacije (kič), nego i dijagnoze. Upravo tako! Poslednjih nekoliko godina kao da živimo u budućnosti – u nekom Skopju 2014, odnosno s projektom koji je menjao i još uvek menja lični opis grada u kome živi trećina državne populacije. Čak i oni koji su se nedavno doselili, centralno područje je nešto što iznova otkivaju i čude mu se. O starijim žiteljima i da ne govorim… Da, svi mi imamo problem da uspostavimo odnos sa vlastitim gradom! Jer politika je tu da suflira da li nam se nešto treba dopasti ili je bolje ako se sve kritikuje i odbacuje.

Moj stav u odnosu na Skopje 2014 je dobro poznat: nalazim se u redu žestokih kritičara, jer ma kako gledala, on nikada nije ni bio osmišljen samo kao arhitektonski i/ili umetnički projekat. Ovo je klasični primer (zlo)upotrebe arhitekture i umetnosti (ako se uopšte i može govoriti o umetničkim vrednostima ovih dela) u funkciji socijalnog i nacionalnog inženjeringa i odgovarajuće politike sećanja. O (ne)pravnim i finansijskim aspektima ove „aždaje“ i da ne govorim… Ipak, iz hora kritičara ne mogu da prihvatim dve stvari: prvo, da ovo što se dešava u centralnom delu Skopja jeste ekskluzivni izraz „gruevizma“, i drugo – da bukvalno ništa ne valja. Ovde nije reč o jednom političkom lideru, pa ni o jednoj stranci na vlasti, ma kako bili moćni. Ličnosti retko stvaraju istoriju, obrnuto je daleko verovatnije. Gruevizam, kao i brankovizam, nisu fenomeni povezani sa ličnostima po čijim se imenima nazivaju; ma koliko nama oni izgledali svemoćni u datim periodima, oni su ipak istoriski patuljci. Elite koje 20 godina upravljaju našim životima su produkt našeg zeit­ge­ist-a. Ovo što se sada izdiže ispred naših očiju je rezultat, ili ako preferirate, vizuelna predstava ćorsokaka u kome je zapala jedna neuspešna tranzicija, izraz kolektivne nacionalne/nacionalističke frustracije (potaknuta iznutra, međuetničkim prepucavanjima, i spolja – od onoga što je nedavno Samaras nazvao „evropskim stavom“ u odnosu na spor oko imena Makedonija). S druge strane, moramo priznati da smo kao društvo konzervativni, inertni i nespremni za dramatične promene. Sve dočekamo sa skepsom, što i nije čudo kod naroda kog su svi lagali i varali, a koji i sam više voli šarene laži nego brutalnu istinu, pa se onda lako i razočara. U onoj gomili ima i lepih stvari. Na primer, ako ne uvrnem vrat da bih gledala gore ka ratnicima, ono dole su lepe fontane koje su oplemenile opustošeni trg glavnog grada. Nisam čula da se nekome ne dopada novi aerodrom ili žičara do vrha Vodna. Ali, nepomirljivost i generalna kritika celog paketa je ono što po shvatanju opozicije odlikuje pravog kritičara Skopja 2014. Njihov je najveći strah da se nekome ponešto može i dopasti – jer to je znak gubljenja silnog aduta u političkoj borbi. Do juče najvećeg opozicionog heroja, gradonačalnika opštine Centar sada napadaju svi oni koji su u njemu videli nešto više od gradonačalnika: od njega se očekuje da ruši spomenike, počevši od Trijumfalne porte. To je neko došapnuo novinarima Financial Times-a, koji su to objavili, a da gradonačalnika nisu ni pitali. To je trebalo da posluži dramaturškom efektu: vlast koja se već izgubila u svojim vizijama i gradonačelnik koji će ih sprečiti u tome.

S obzirom na srazmer projekta i stepen njegove realizacije, postavlja se pitanje: šta sa gradom izvan ovih političkih konsideracija? Šta sa Skopjem 2013? Šta sa ljudima koji žive ovde? Ako pitate mene lično, ja sam umorna od izbegavanja šetnje centrom grada; dosta mi je izvinjenja i neugoda ako stanem ispred nekog od spomenika (radi kojih postajemo nepravedni prema istinskim istorijskim ličnostima) ili fontane. Uostalom, i na Prvomajskom protestu pevali smo Internacionalu tačno ispod spomenika Aleksandru Makedonskom – zaista, bilo je čudno, nadrealno čak, ali nema se kuda – to je taj centralni trg! Ne znam za druge, ali ja imam potrebu da živim u ovom gradu i da ne dopustim nikome da mi ga oduzme ili pretvori u stranačku paradigmu. Dosta mi je izvinjavanja pred stranim gostima, kao da sam ja kriva zbog svega što je izgrađeno protiv moje volje. I u njihovim zemljama grade, ni oni se ne pitaju o važnim stvarima, uključujući i vojne intervencije ili osiromašeni uranijum u mom regionu, a ja ne optužujem njih, niti mi se oni izvinjavaju. Istini za volju, dešavalo mi se da počnem sa objašnjenjima i da dignem nemoćno ramena, a da me oni pogledaju čudno, jer ne vide nikakav greh u onome što gledaju naokolo. Onda tek shvaćam kako smo preokupirani samim sobom, vlastitim predrasudama i osećajem krivice, i da smo izgubili racionalnu distancu prema novoj stvarnosti. Političko korektno ponašanje u našoj intelektualnoj sredini pretpostavlja bacanje anateme na svaki delić mozaika Skopje 2014. Ono što najčešće zaboravljamo je da su spomenici oblik kiča, ali zar kičeraj nije drugo ime za masovnu kulturu, ono što se ljudima servira sa svih strana (i to ne samo na Balkanu): stil života, način praktikovanja vere, moda, mediji, zabava, TV serije… Hteli mi priznati ili ne, većina voli kič. Stvarnoj i duhovnoj bedi ne dolikuje umetnost. Broj stranih posetilaca Skopja je u velikom porastu – bez obzira da li dolaze da se čude, krste, rugaju ili su turisti u potrazi za novim destinacijama, vidljivo je da se kič najlakše prodaje. U Makedoniji, kao i svuda na Balkanu, on je još jeftiniji nego drugde. Onima kojima je Las Vegas lep, sigurno neće ništa faliti u Skopju – bar je iće i piće bolje od svega što su tamo probali.

Najvažnije od svega, čini se, je da grad zaista živi. Kao nikada ranije na obe strane Vardara je živo, а i etnička geta kao da popuštaju. Po Kamenom mostu se slivaju reke ljudi koji govore različitim jezicima, bez straha šetaju uličicama stare čaršije i oko Aleksandra. Bitka političkih elita je vidljiva u tome što se novi mostovi kupaju u blještavilu, dok je Kameni most jedva osvetljen i sveden je na osnovnu funkciju da obezbeđuje prelaz preko reke. Ma koliko je projekat Skopje 2014 bio „nezdrav“, još šizofrenije bi bilo odricanje stvarnosti. Čini se da je prihvatanje te stvarnosti neophodno, ona se mora priznati, što ne znači i zaustavljanje brige o našem gradu. То ne znači i da se treba prestati protestovati protiv plana o postavljanju barokne fasade na Gradski trgovački centar i španskih stepenica, između ostalog, ali moraćemo naučiti živeti s gradom onakav kakav je. Uostalom, Skopje je mnogo više od centralnog područja. Samo proteklih godina su porasli neki novi klinci; u njihovoj percepciji ono što vide i  mesta na kojima se igraju, kao da je oduvek tu i bilo. Ovo će biti njihovo Skopje nakon 50 godina. Dilema je u tome kako da se mi, odrasli, pomirimo sa Skopjem 2013, 2014, 2015… – i još važnije, da li ćemo pizmu i predrasude preneti svojoj deci, da bi i ona produžila život u podeljenom gradu. Sada više ne po etničkoj osnovi, nego po osnovi (ne)prihvatanja Skopja 2014.

Nova Makedonija, 29.07.2013.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 28.07.2013.