Očekuje se da će sledeće godine privredni rast biti oko 1,5 odsto. Pre svega zato što će se donekle oporaviti ulaganja, pretpostavljam pre svega javna. Privatna potrošnja i ulaganja će se i dalje, sva je prilika, smanjivati. Uz to, za razliku od ove godine, kada je veliki pad spoljne trgovine ublažio recesiju, sledeće će godine njen doprinos biti negativan.

Šta se može očekivati narednih godina?

Iz vlade se čuje da se od 2011. očekuje oporavak. Šta će ga tačno podstaći? Ovde možda ima smisla reći nešto o dosadašnjoj strategiji tranzicije. U javnosti preovladava mišljenje da je brza liberalizacija spoljne trgovine dovela do toga da je uvoz suzbio domaću proizvodnju i da je rasprodaja preduzeća strancima dovela do uništenja industrije. Ovo ili nije ubedljivo ili nije u skladu sa činjenicama.

Mnoge zemlje u tranziciji koje su veoma ubrzano liberalizovale spoljnu trgovinu ostvarile su veoma visoke stope rasta izvoza. Ne, naravno, trenutno, već posle nekoliko godina. Pokrivenost uvoza izvozom je ili blizu 100 odsto ili iznad toga, pogotovo ako se računa i bilans usluga. Pored toga, najveći izvoznik je prerađivačka industrija i u njoj preduzeća u stranom vlasništvu. Ove zemlje imaju svakojake probleme, posebno sada kada je kriza, ali slobodna trgovina i učešće stranog kapitala pomažu, a ne odmažu.

Zašto u Srbiji nije tako? Pre svega zato što je privatizacija u velikoj meri favorizovala domaće preduzetnike. Strana su ulaganja uglavnom kanalisana u finansijski i u sektor telekomunikacija, a ne, uz nekoliko izuzetaka, u industriju i posebno ne u prerađivačku industriju. Zapravo, privatizacija je uglavnom imala za cilj preraspodelu bogatstva i to u uslovime veoma oskudnih ustanova koje su neophodne da bi čitav taj proces bio efikasan i pravičan. Pri tome je država pomagala na svakojake načine, recimo preuzimajući mnoge obaveze, od kojih su najgore one prema ogromnoj armiji penzionera. Kada bi se napravio račun koja je šteta time naneta privredi, društvu i, što je od posebnog značaja, samim penzionerima, to bi bila ogromna cifra.

Problem je u tome što taj proces još nije završen. Osvrt na prošlost ima smisla samo ako se mogu izbeći greške koje su činjene. Inače, sa ekonomske tačke gledišta, šteta koja je napravljena ne može se smanjiti – važno bi bilo da se ne povećava. Kako sada stoje stvari, nema izgleda da se promeni odnos prema preraspodeli bogatstva. Što, ako tako i bude, ne može a da nema rđave posledice po rast ulaganja u sledećim godinama. Uz to, biće teže doći do stranih ulaganja, posebno u industriju, jer će više godina postojati višak industrijskih kapaciteta u Evropi i u svetu.

Isto tako, ne bi trebalo očekivati da će se značajno kreditirati potrošnja, jer će banke biti mnogo opreznije, a negativno će delovati i kretanja na tržištu rada, jer neće rasti ni zaposlenost niti zarade. Kao jedini izvor rasta preostaje izvoz. Da bi se on povećao, međutim, potrebno je obezbediti preduzetničku i zaustaviti privatizaciju koja samo preraspodeljuje bogatstvo. Za to su potrebne institucionalne reforme, za koje trenutno nema političke volje. Tako da uopšte nije lako videti kako će se privreda oporaviti.

 
Blic, 28.11.2009.

Peščanik.net, 28.11.2009.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija