Iz susjedne nam Sreedonije dolaze dobre vijesti: Energičnom akcijom elitnih postrojbi okončana je talačka drama, teroristi su čvrsto prizemljeni, a taoci su helikopterom C-130 odletjeli spram neba, tojest na sigurno. Ništa nije procurilo o tome da bi iz rečenog helikoptera nešto iscurilo; također se imamo pravo nadati da u Sreedoniji nije zaostala nikakva fosforna “krmača”. Do zaključenja novina nismo dobili nikakve obavijesti o daljnjoj sudbini talaca, pa se javnost Sreedonije mora zadovoljiti izjavom američkog bojnika (koji valjda zna što govori) da se radilo o “povijesnom događaju jer da budućnost može biti nesigurna”. U krivu su svi oni špekulanti i apokaliptičari, razasuti po medijima, koji iz ove izjave izvode nekakve dvojbe u pogledu sadašnjosti (“krmača”, rakete pod krilima bombardera itsl.) Izrijekom se u citiranoj izjavi radi o budućnosti, ne o sadašnjosti.
Sreedonija, ali, mora nas se ticati, pa je razumljivo zašto javnost prati dramatične događaje koji su upravo sretno okončani: To je naime jedina zemlja koju Hrvatska potpuno okružuje. Mi smo ovojnica Sreedonije, te smo otud itekako osjetljivi na sve što se u njoj dogodilo, ili se dogoditi moglo. Štoviše, naše se zemlje ponekad preklapaju, a onda se hrvatski dio zove Udbina.
Potpuno je shvatljivo zašto nam baš iz sredine Sreedonije dolazi obavijest o tome da budućnost može biti nesigurna. Štoviše, ta je izjava potpuno u skladu s temeljnom tezom biskupova govora održanoj pastvi, pilgrimima i brojnim počasnim gostima na sam Dan hrvatskih mučenika izgovorenog malo povišenim tonom, s malo povišenog mjesta u toj istoj Udbini-Sreedoniji. Otet tom prigodom nije nitko, pa otud nikoga nije trebalo spašavati.
No biskup i američki bojnik potpuno su istoga mnijenja u pogledu činjenice da bi budućnost mogla biti nesigurna. Bojnik, međutim, čini i nadgleda ono što čine i nadgledaju bojnici; biskup pak govori ono što govore biskupi. Uzorna podjela rada.
Da bi budućnost Sreedonije-Udbine bila manje nesigurna, elitne postrojbe vježbaju uloge u budućim “talačkim dramama”. Za istu se budućnost brine i naš biskup: Da bi ona bila manje nesigurna, potrebno je da novi stanovnik Pantovčaka bude prakticirajući vjernik, ali ne naprimjer budist, mojsijevac ili musliman, već kršćanin. Nakon što se tako isključe ateisti i agnostici, dolaze na red i druge moguće ugroze iz odviše ekumenskog određenja pojma “kršćanin” (bojnik pod čijim je budnim okom okončana talačka drama u Sreedoniji po svoj je prilici protestant). S obzirom na dolazeću, nesigurnu budućnost, onaj tko se kani useliti na Pantovčak mora, biti, uz to što je po “krsnom listu” kršćanin, i prakticirajući katolik. Time se samo naoko sužava broj mogućih kandidata. Isključeni su, dakako, oni malobrojni koji nemaju “krsni list” već jedino “izvod iz matice rođenih”. No s obzirom da u zemljama Sreedonia, Udbina i Hrvatska živi oko 110 posto katolika, jasno je da isključen nije gotovo nitko: eventualno neka pijandura, neki pedofil, neki nepopravljivi komunist – sve statistički beznačajne “pete kolone”.
Kao što možete naslutiti, ja ovim tekstom dajem punu podršku tezama biskupova govora održanog na Dan hrvatskih mučenika u Udbinoj zemlji. Time ujedno odbacujem javno iznijete stavove sadašnjeg stanovnika Pantovčaka čije stanarsko pravo upravo istječe, i koji je, po sudu ovoga i većine drugih biskupa tamo uselio uzurpacijom što samo naoko izgleda kao dvostruka izborna pobjeda. Također odbacujem stav pučkog branitelja Jurice Malčića o istome: obojica tvrde da rečeni biskup u svojemu govoru, izrečenom povišenim tonom s povišenog mjesta, pozljeđuje Ustav Republike Hrvatske, tojest da on u svojemu govoru poziva na ukidanje ustavnih odredbi protiv diskriminacije po vjerskoj ili nekoj sličnoj osnovi.
Doduše, na prvi pogled to je možda istina: biskup uistinu derogira ustavna prava onih koji su u Sreedoniji, Udbini i Hrvatskoj naprosto rođeni, a da se tim rođenjem nisu upisali u većinu onih za koje je podnijeta iskupiteljska žrtva na križu. Oni žive u Hrvatskoj bez jamstava, neosigurani, stubokom i nasljedno krivi, a da to i ne znaju. Ovo je svakako neugodna istina, ali u zemljama s većinskim katoličkim stanovništvom to je problem za vrlo malen broj stanovnika: statistička “peta kolona” praktički je beznačajna.
Nadalje, nije umjesno uspoređivati govor jednoga biskupa s odredbama ovog ili onog ustava. Ustavi, posebno u Hrvatskoj, dolaze i prolaze. Ovo, zna svaka (svjetovna) vlada, koja se svjesno odlučuje kršiti ustavne odredbe naprimjer o ekonomskoj jednakosti. A vlade, isto tako, dolaze i prolaze. Posve je druga stvar kad uzimamo govoriti o onome što govore biskupi. Zašto predsjednik Mesić i pučki pravobranitelji misle da bi se jedan biskup morao smatrati obaveznim nekom Ustavu? Jednom svjetovnom skupu odredaba i formulacija koje stanu u omanju brošuricu koja je, spram Svetoga Pisma, već i fizički gledano nešto sasvim majušno?
Nadalje, ustav Sreedonije, Udbine, Hrvatske donosi se točno propisanim postupkom koji provodi točno određen legislativni organ, te ga usvaja točno propisanom većinom glasova “narodnih”, pače “pučkih” predstavnika. Stvar, međutim, stoji posve drugačije s onim “ustavom” koji uistinu obavezuje ovog ili onog biskupa, od rimskoga primasa do zadnje dijeceze “u krajevima nevjernika”.
Taj pak “ustav” uistinu nije donijet dvotrećinskom ili bilo kojom drugom “kvalificiranom” većinom glasova; posve suprotno, on je na Zemlju donijet jednim jedinim glasom, iz oblaka ili iz gorućeg grma (stalno mi se mota po glavi “fosforna krmača”, te se ipak uslobođujem preporučiti da se teren na kojemu je američki bojnik spašavao taoce dobro pregleda). Taj se ustav kadikad zove “stari zakon”, donijet je dakle jednoglasno, u smislu da ga je izgovorio jedan jedini glas; taj glas nije bio toliko izabran, koliko je sam birao. Zakon koji obavezuje nešega (s)udbinskoga biskupa i sve druge biskupe primio je pojedinac koji se zvao Mojsije. Zbog spleta nesretnih povijesnih okolnosti, rečeni Mojsije nije bio katolik, pa utoliko nije mogao biti ni Hrvat. Neobično je to što nije bio čak ni ono što je mogao biti: nije bio čak ni Židov, što je doduše oprostivo. Mojsije, naime, bio je Egipćanin. Iako broj onih koji vruće žele useliti se na Pantovčak (konačno, to je elitarna zagrebačka četvrt) raste danomice, možemo pretpostaviti, što je za udbinskoga biskupa umirujuće, da se rečeni Mojsije, Egipćanin, neće kandidirati za predsjedničku čast. Doduše, lako bismo ga isključili temeljem činjenice što nije rođen ni u Sreedoniji, ni u Udbini, pa otud ni u Hrvatskoj.
Kad smo dakle završili s dokazivanjem da biskupe ne obavezuje ovaj ili onaj Ustav – jer to je pojava prolazna, dakle, promjenjljiva – dok je ono što njih obavezuje izrečeno samo jednom (Bog se nerado ponavlja), možemo prijeći na prednosti što slijede iz biskupove upute onima koji se obično skupljaju pod povišenim mjestima s kojih se oni obraćaju svojim povišenim tonovima: uputa, to je jasno, glasi da se ima glasovati za onoga u buketu predloženih kandidata koji je u smislu dragom biskupovu srcu naj, naj…
Protivno Mesiću i Malčiću, ja mislim da bi bilo mudro poslušati biskupov naputak. Uostalom, “zapovjedna” vrijednost toga naputka sasvim je jednake težine i ozbiljnosti onih zapovijedi koje je izvikivao američki bojnik u Sreedoniji, spašavajući živote talaca. Radi se naime o životu i smrti, i tu se nije šaliti. Riječju, radi se o prevažnim stvarima a da bi one bile prepuštene nekome koji, dopustit ću, imade čak i “krsni list” u svojoj ladici, ali nije naj, naj… Nekako, nije dovoljno primjeran, nije katolik s odlikom, pada u pogledu, citiram biskupa, “svjedočanstva života po vjeri”. Recimo, kiti bor, ali nije svake nedjelje na propovijedi; recimo, dat će se pokopati po vjerskom obredu, ali živjet će odveć svjetovno, itd.
Bilo bi, međutim, uistinu bolje da s novim predsjednikom dobijemo i gorljivog vjernika I prakticirajućeg katolika. Dovoljno je samo sjetiti se obaveze takvog pojedinca da se, u pravilnim vremenskim razmacima, ispovjedi svojemu dušobrižniku. Naravno, ovo se čini u situaciji koja je istodobno tajnovita za sve osim za ispovjednika i onoga tko se ispovijeda; time bi se, naprimjer, osiguralo da se najvažnije državne tajne pohrane na sigurno, a k tomu, o njima bi ažurno bio obaviješten i sam Bog; potonje je doduše u državnim stvarima manje važno, već je važno da o svemu budu obaviješteni oni koji takve tajne pohranjuju. Ujedno, to bi bila prilika i da ispovjednik kaže, u ime najviših i najsvetijih interesa, ono što je njemu na srcu! Pa to je, zar ne, milina! Kakav ustav, kakvi bakrači, kakvo glasovanje, kakve procedure! Sve lijepo s usana na uho i natrag! U punoj diskreciji koja u jednoj budućnosti, što bi “mogla biti nesigurna”, jamči sigurnost i potpunu podudarnost stavova svjetovne i nebeske vlasti, kao što je to znalo biti u dobro uređenim apsolutnim monarhijama sve dok ih nisu razbucali bezbožni mediji (uistinu, izum tiska i rotacije upropastio je skoro sve).
Pa zamislimo samo kad bi taj naj, naj… bio zbilja naj, naj, naj…. Uopće, tako “naj” da se boljega ne može naći čak ni svijećama što palucaju po oltarima. Odvažit ću se i korak dalje, ne bi li se nekako još više približio biskupovim stavovima koje smatram razumnim: Oni koji su se upisali u društvance što se imenuje Opus Dei imaju obavezu buditi se svakoga jutra u isto vrijeme, gotovo kao na znak vojničke trube po kasarnama; potom, ti mučenici vjere imaju malen obred koji se zove “herojska minuta”, a dan im počinje formulom: “Serviam!”, što će reći: “Služit ću!”
Je li zamisliv glavar države koji ne bi počinjao svoj dan formulom “Serviam!”? Zamisliv je, doduše, ali to ne bi bilo oportuno. Generalissimus Franco imao je u svojoj vladi 10 (deset) ministara koji su se upisali Opusu Dei, pa što mu je falilo? Ukupno, u Francovu kabinetu bilo je 19 ministara, pa su oni koji se bude na budilicu bili u većini. U najmanju ruku, ovo je osiguravalo rane sjednice vlade. Čak bi i Benedikt XVI. kazao: Falilo mu nije ništa!
H-alter, 23.09.2009.
Peščanik.net, 25.09.2009.
