Međunarodni tribunal za ratne zločine u Hagu oslobodio je u četvrtak svih optužbi Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, nekadašnje čelnike Resora državne bezbednosti Srbije, i naložio njihovo puštanje na slobodu. Pretresno Veće kojim je predsedavao sudija Alfons Ori donelo je presudu uz suprotstavljeni glas sutkinje Bikar. Presuda je prvostepena, a Tužilaštvo Tribunala ima rok od 30 dana da, eventualno, izjavi žalbu.

Dogodili su se ratni zločini, ubistva i deportacija nesrpskog stanovništva, neke od njih počinile su jedinice koje su osnovali i/ili kontrolisali Stanišić i Simatović, mogli su, čak, i pretpostaviti da će se neki zločini dogoditi, ali nije van razumne sumnje dokazano da im je to bio i zajednički zločinački cilj, zaključak je Veća u vezi sa svim stavkama optužnice, objavljen posle izricanja u sažetoj verziji presude. Zločine ubistva i prisilnog iseljenja nesprskog stanovništva sa velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine počinile su, zaključak je Veća, pripadnici srbijanske Jedinice za antiteroristička dejstva (“Crvene beretke”), policije takozvane SAO Krajine, Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana i Škorpiona. Najdirektnija je, po oceni Veća, bila veza optuženih sa Jedinicom.

Veće je konstatovalo da su Stanišić, a pogotovu Simatović, učestvovali u formiranju kampova za vojnu obuku, najpre centra u Golubićima kod Knina, maja 1991, kojima su rukovodili Dragan Vasiljković i Dragan Filipović, i u kojem je obučeno oko 350 ljudi, od kojih su neki postali instruktori. Veće je zaključilo i da je obuka nastavljena u centrima na Fruškoj Gori, Tari, Skelanima i Bratuncu, te da je Jedinica počinila ratne zločine ubistva i deportacije na područjima Bosanskog Šamca i Doboja, maja 1992.

Hrvati, Muslimani i drugo nesprsko stanovništvo prisilno su raseljavani, planski, nakon napada na sela i gradove u kojima su većina bili Hrvati i Muslimani, ubistava, korišćenja ljudi kao živih štitova, zatvaranja, seksualnog zlostavljanja, pljačke njihove imovine, čime su počinjeni zločini protiv čovečnosti. Pojavljivanje Stanišića i Simatovića u Vukovaru, nakon što ga je osvojio srpski agresor, možda je, tumači Veće, bilo “samo davanje podrške”. Veće, takođe, u skraćenoj presudi, konstatuje da su Stanišić i Simatović finansirali formacije koje su počinile ratne zločine i pružali im logističku podršku. Optuženi su nastupali i kao osobe za kontakt Slobodana Miloševića i lidera pobunjenih Srba u Hrvatskoj, kasnije i u BiH, ali je dokazano da je Milošević takve kontakte održavao i bez posrednika.

Svi izvedeni dokazi nisu, ističe se u presudi, dovoljni za zaključak o učešću optuženih u zajedničkom zločinačkom poduhvatu. U optužnici gotovo da nema toponima zločina na kojem se nisu pojavili i ostavili krvave tragove njeni pripadnici, raspoređeni u formacije poznate pod nazivima “Crvene beretke”, “frenkijevci”, “Škorpioni”, “tigrovi”, “arkanovci”, “šešeljvci”, ” martićevci”, oružane grupe čiji je koren bio Jedinica za specijalne operacije (pod tim nazivom rasformirana maja 2003.). Tužilaštvo je za Stanišića i Simatovića tražilo najstrožu kaznu.

U sažetku presude se direktno učešće države Srbije u pobuni krajiških Srba i etničkim čišćenjima ne pominje eksplicitno. Advokat Srđa Popović kaže za e-Novine da je reč o političkoj presudi.

“Namera da se donose takve presude bila mi je jasna već u presudama Gotovini, Markaču, Haradinaju i Perišiću. Međunarodna zajednica je u startu pogrešila, namerom da stvara uslove za pomirenje – a to nije zadatak suda. Sud na optužene treba da primeni zakon, pa kako ispadne. Sada nam sugerišu da smo svi isti, da treba sve da zaboravimo i pridružimo se EU. Kalkulišu i pokušavaju da jednim potezom potisnu prošlost, stvore utisak da ne treba time da se bavimo, da niko ne sanja o revanšizmu. Žele da iza svega što smo prošli tokom dve decenije zatvore vrata. Da pojednostavim, smučili smo im se, neće više nama da se bave i savetuju da se ni mi ne bavimo prošlošću”, kaže naš sagovornik.

Po njegovoj oceni, “jasna je namera, kao i u Međunarodnom sudu pravde, da se države ne stigmatizuju i da se ne daje povoda za revanšizam”.

“Poruka glasi: ‘Dosta o svemu što vodi novim sukobima, sve ćemo da zaboravimo’. Ključna za nas je presuda u slučaju Momčilo Perišić, u kojem se vidi nesumnjiva spona između rata u BiH, JNA i srpskog političkog vrha. Oni su odlučili da na to zažmure. Kao i kod Gotovine, nije mogla Oluja da se proglasi za zločin, jer to je onda zločin hrvatske države”, ističe Srđa Popović.

Nataša Kandić, koordinatorka Koalicije za REKOM, kaže za e-Novine da je “nasleđe Haškog tribunala u pogledu presuda ozbiljno uzdrmano”.

“Uverena sam da mnogi koji su ga podržavali ćutke posmatraju ovu presudu i prethodne presude, ono što se dešava pred našim očima, krah međunarodnog sistema pravde. Sve ide u pravcu da se zločini svedu na Bosnu i Hercegovinu, da počinioci budu lideri etničkih zajednica i političkih partija, a da o odgovornosti Srbije i Hrvatske ne bude ozbiljnijeg traga”, ističe naša sagovornica. Ona konstatuje da je u Tribunalu “sve manje sudija od integriteta”, o čemu svedoči i obrazloženje presude Stanišiću i Simatoviću.

“Ustanovljeni su, bez neke ozbiljne rasprave o tome, novi standardi, presudama u slučajevima Gotovina i Perišić i sve se presude ravnaju prema njima. Očekujem, međutim, da će u presudama Karadžiću i Mladiću, liderima bosanskih Srba, biti više pravde”, ističe Nataša Kandić.

E-novine, 30.05.2013.

Peščanik.net, 31.05.2013.