Suada Kapić, foto: Remarker
Suada Kapić, osnivačica udruženja FAMA kolekcija, govori o prikupljanju i klasifikovanju impozantne količine materijala – tekstova, fotografija, svedočenja, video i audio zapisa, o raspadu Jugoslavije, opsadi Sarajeva, srebreničkom genocidu. Naša sagovornica govori i o odnosu prema ratnim zločinima, umeću preživljavanja proistekloj iz iskustava stečenih tokom opsade Sarajeva.
Stvorili ste, kako ističete, Banku znanja. Koliko ste zadovoljni njenim korišćenjem, da li se kapital deponovan u toj banci koristi?
Ne mogu reći da smo ‘prikupili materijal’, to oduzima težinu načinu na koji smo pravili Fama kolekciju. U ljeto 1996. kad je i posljednji dio Sarajeva bio deblokiran, prvo smo napravili Hronologiju opsade kroz 4 godine, zasnovanu na medijskim video i tekst arhivama. Onda smo pozvali na snimanje govorne istorije svjedoke tih događanja: umjetnike, novinare, humanitarce, prevodioce, studente, đake, domaćice, bankare, ekonomiste, političare, profesore, vojnike, glumce, specijalce, muzičare, reditelje, trgovce… Imamo svjedočenja više od 6.000 građana Sarajeva. Kroz godine smo tu kolekciju pretvorili u različite formate za upotrebu (enciklopedija, vodiči, mape, video, dokumentarna animacija).
Što se tiče upotrebe različitih dijelova Kolekcije, sve dok ne bude oformljen jedan portal na kom će se postaviti nezavisne kolekcije i projekti o periodu 1991-1999, ne možemo reći da smo postigli ono što smo htjeli, da smo dio alternativne edukacije na ovim prostorima, jer zvanična edukacija će biti raspoređena po državama bivše Jugoslavije, a u slučaju BiH, biće sprovođena po entitetima. Što znači, potencijalni sukob zauvijek, nesporazumi svakodnevni, jer kod nas vlada živa istorija.
Planirali ste stvaranje “alternativnih kanala učenja za sadašnje i nove generacije”. Postoje li ti modeli, mogu li da funkcionišu?
Mislim da svaka organizacija, ili pojedinac, ili medij koji se bavi periodom raspada Jugoslavije zna da su ‘alternativni kanali edukacije’ jedina mogućnost za tumačenje istorijskih perioda dok cijeli prostor ne sazrije za istoriju bez političkih manipulacija. Modeli postoje i funkcionišu u mikro događajima i za mali broj ljudi. A za tumačenje raspada Jugoslavije i 4 rata koji su vođeni uz tolike žrtve, razaranja i genocid, treba masovna istovjetna edukacija da bi se ostvarili preduslovi za sadašnjost uvezivanja i budućnost sarađivanja.
Po vašoj oceni, “ovaj 3. rat u vidu raspada Jugoslavije upao je u procjepe različitih tumačenja”. Koliko na rad FAMA Metodologije osnovane 2014. utiču, koliko je ometaju, medijski ratovi u kojima se ta tumačenja iznose?
Mislim da je važno da Fama kolekcija postoji i da će kada dođe vrijeme biti naš prilog tumačenju perioda 1991-1999. Prošlo je vrijeme u kom sam mislila da je neophodno da to bude odmah i bila sam u pravu, ali to je bilo idealističko tumačenje onog što je potrebno kolektivu, a to je različito od interesa vladajućih grupa. Ali na nas ne utiču medijski ratovi jer je Fama kolekcija u virtualnoj izolaciji. Može da joj priđe ko ima interes, a ne mora da je nađe onaj koji to ionako ne traži.
‘Medijsko-politički ratovi’ su kratkoročne simulacijske bitke na različite teme, kako im nešto zatreba za koji prigodni datum. Ali dugoročno, politička i medijska manipulacija istorije stalno je čini živim predmetom za obračune. Naša kolekcija je sklonjena, otvorena za one koji je koriste, a svakako spremna za vrijeme koje će tek doći. Tako da je dobro biti malo izvan sadašnjosti i prigodnih interpretacija, da bi se kolekciji očuvao kredibilitet jer nije upotrebljavana.
Umeće preživljavanja – pogotovu u vreme opsade Sarajeva – u vašoj interpretaciji deluje kao nova naučna disciplina. Da li to preživljavanje danas vidite kao korak ka regresiji civilizacijskih vrednosti?
Pa jeste naučna disciplina. To skoro da je bio naučni eksperiment u trajanju od 4 godine. Zatvori jedan veliki grad, uzmi mu svjetlo, vodu, grijanje, hranu, uništi institucije i infrastrukturu, gađaj ih 24 sata, zavladaj strahom i učini da nema nijedno sigurno mjesto, pa vidi kako će građani preživjeti. Zato mi se činilo važnim rezultate tog ‘eksperimenta’ arhivirati i pokazati normalnom dijelu planete kako je moguće preživjeti takve okolnosti.
To je jedna strana priče, koja konstatuje da bi se vjerovatno bilo koji drugi grad na planeti isto tako ponašao u situacijama post-katastrofe ili opsade, to je ipak dio ljudske prirode. U momentu kad pristaneš na nenormalne okolnosti i na sasvim novo okruženje u kom je nestala stara civilizacija, kreće period adaptacije i kreacije sa bazičnim elementima. A druga strana je, naravno, priča o tome kako se to dogodilo, ko je to izvodio, koliko žrtava ima, ko je kriv za 4 godine neopisive egzistencijalne i mentalne patnje građana Sarajeva. U taj okvir stavili smo Umjeće preživljavanja.
Da li je savremeni svet izvukao pouke iz opsade Sarajeva i gde je zapravo njeno mesto?
Ne znam da li je svijet izvukao ‘pouke’ iz opsade Sarajeva. Čini mi se da nikad niko na dugi rok ne izvuče ‘pouke’, jer vidimo kroz istoriju da se matrice ponavljaju. Uvijek na površinu izbije onaj podzemni proces za koji smo mislili da je zauvijek sklonjen. Pa evo sada, cijelu prošlu godinu u BiH se spominje novi rat. Nismo zaključili ni ovaj, a sa velikom lakoćom se prijeti i upozorava na novi. To je ono što teško podnosim. Mi još radimo projekat tumačenja onog što je bilo, a oni bez ikakve distance unose novi rat. A svijet koji je vidio hiljade emisija, filmova, dokumentaraca, izložbi, konferencija, debata o opsadi Sarajeva i raspadu Jugoslavije ne reaguje. Lijepo svi gledaju kao oni turisti koji su sa djecom u naručju stajali na obali i posmatrali cunami koji dolazi i ne sklanjaju se da bi ih u slijedećim minutama poklopio. Zato ne vjerujem u ‘pouke’.
Ono što je možda nastalo iz opsade je na primjer projekat Urbane bašte, da možeš saditi povrće na balkonu, ispred kuće, na krovu, kao što je Sarajevo u opsadi zahvaljujući urbanim baštama preživljavalo; ili nauk o reciklaži kojim smo davali drugu namjenu predmetima i opstajali; ili dokaz da je kultura neophodna kao voda ili hrana da bi čovjek mentalno opstao, pa smo vidjeli da se danas protiv terora, u svim gradovima gdje su bili teroristički napadi, strah razbija kulturom i umjetnošću… A da li je to baš ‘nasljeđe znanja’ iz opsade Sarajeva, to ne možemo znati.
Kako doživljavate današnji odnos krivaca i saučesnika prema žrtvama i ostalim posledicama opsade? Gde je tu mesto Srbije i njenog zvaničnog negiranja zločina?
Meni se čini da kako vrijeme odmiče tog odnosa uopšte i nema jer se krivci ne osjećaju krivim, niti saučesnici misle da su saučestvovali. Mislim da bi za Srbiju bilo ozdravljujuće znati šta se dogodilo i u kojim razmjerama, jer bi to prosto omogućilo da se blokada ćutanja i odbijanja istine razbije i da ljudi prodišu (iako oni možda ni ne znaju šta ih to davi), pa da se suoči sa sadašnjošću, sa svim strašnim problemima u kojim su sve zemlje Zapadnog Balkana, a da ne govorim da bi otvorilo mogućnost neke budućnosti, jer ako nema saznanja gdje smo u odnosu na prošlo i sadašnje, kako imati vizuju kuda ćemo. A zvanična Srbija će možda jednog dana kada na vlast dođu nove generacije, uspostaviti institucionalizovani sistem koji će se baviti periodom koji za sada ne postoji, jer samo kroz sistem i podršku alternativnih edukacijskih modela može da se omasovi znanje i saznanje koje je neophodno za regionalno upoznavanje i saradnju a da se ne ostane u stanju zamrznutog konflikta.
U Beogradu je otvorena izložba Opkoljeno Sarajevo, sa artefaktima Historijskog muzeja BiH. Naišla je na interesovanje publike, ali, stekao se utisak, uglavnom istomišljenika. Kakav je u Sarajevu odnos prema opsadi, da li se i šta pamti o odnosu Beograda prema Sarajevu u ratnim godinama?
Živimo u teškim vremenima, toliko teškim da kod građana sadašnjost prekriva prošlost. Ovo je preživljavanje druge vrste, ali opasno po egzistenciju, i pod konstantnom pretnjom. Tako priča o opsadi ne postoji, a tako ni priča o odnosu Beograda prema Sarajevu u to vrijeme. Postajao je Beograd iz kog sve nevolje dolaze i koji vodi ratove i postojale su grupe ljudi koji su dolazili u opsadu da bi pomogli, da bi pokazali empatiju, da pričaju o tome kada se vrate. Vrhunska ironija je da su oni osjećali krivicu za ono što se događa, a ne oni koji su ili izvodili radove ili ćutali ili odbijali da nešto znaju o tome.
Mislim da bi se ta tema morala obraditi jer je to u Beogradu bio svojevrstan pokret otpora, važan za buduće generacije, ne samo regije, nego i svijeta. Tako da mi je normalno da ‘istomišljenici’ i danas dolaze da vide izložbu o opsadi, ali oni to već znaju, a ne oni koji o tome ništa ne znaju. Jedino omasovljavanje tog znanja može imati dugoročni efekat.
Početak predizborne kampanje u BiH obeležili su Milorad Dodik i Skupština Republike Srpske, odbacujući izveštaj Vlade RS o genocidu u Srebrenici iz 2004. Kako se u Sarajevu gleda na to novo čitanje nedvosmislenih istina o genocidu u istočnoj Bosni?
Radije bih odgovorila kako ja gledam na tu ‘inicijativu’. Mi smo 4 godine radili projekat Mapiranje genocida i pročitali ogroman broj dokumenata i izvještaja koji sadrže hronologije i svjedočenja, kao i suđenja i presude Haškog tribunala. Kada kroz to gledate negiranje genocida i pokušaj da se napravi revizija, a znajući da su upravo oficiri VRS-a na suđenjima u Hagu sami govorili o tome šta su radili i od koga su primali naređenja, čini vam se nadrealnim čak i sam pokušaj pobijanja činjenica. Ono što je opasno je da RS može razvijati ovu inicijativu godinama u cilju pobijanja činjenica, a da će se svi drugi umoriti, pa ćete onda imati nekoliko ‘istina’ a pitanje je šta će od toga ući u edukaciju u BiH.
Novi, rekao bih ad hoc projekat FAMA kolekcije je Time is Up! ili Vrijeme ističe, razgovori sa javnim ličnostima koji ne dobijaju priliku da se oglase na državnim medijima. Je li to njihovo marginalizovanje bilo ključno u vašoj motivaciji da pokrenete ovaj projekat?
Teško da je to bio ad hoc projekat, mi uvijek posmatramo vrijeme u kom živimo i iz toga biramo formate u kojim ćemo to pokazati, ne bismo li učinili vidljivim očigledno. Mi smo Fama kolekciju počeli 1991. sa talk show programom Umijeće življenja, prvom nezavisnom TV produkcijom. To je bilo vrijeme u kome rat samo što nije počeo, vladao je haos u kome nismo jasno razaznavali šta će se dogoditi, ali su nas počeli adaptirati na to da je nenormalno normalno, a neočekivano očekivano. Tada smo se pojavili sa našim programom i doveli sve one koji odlučuju u Jugoslaviji i na taj način upozoravali gledaoce na ono što će se dogoditi.
Prvi put od tog vremena do danas, u ovom poslijeratnom periodu, od prošle godine sam počela prepoznavati matricu haosa i stalne prijetnje. I shvatila da vrijeme ističe i da se sve to radi u cilju ponovne destrukcije. Zato smo opet izabarali talk show kao format, a sada iz ovog vremena. Prikazivaćemo ga svaki dan 7 dana pred izbore da ljudi shvate šta se događa i koliko je važno kome će dati svoj glas jer vrijeme ističe.
Dakle, to je bio razlog ovog projekta, a onda smo birali ljude po kredibilitetu i težini njihovih riječi da bismo u ovom vremenu manipulacija, lažnih vijesti, brutalnih napada i vrijeđanja, pokazali kako ozbiljan i odgovoran pojedinac razmišlja u ovim vremenima. Ne mogu reći da mi imamo državne medije jer bi to značilo da država funkcioniše, bolje je reći da su mediji pod uticajem različitih politika. Pa tako ne mogu reći ni da se naši gosti ne pojavljuju u medijima, naprotiv, ali posebnost je u tome što smo ih sada doveli na isto mjesto.
Kako danas vidite predizbornu atmosferu u BiH; iz Beograda se stiče utisak da su se tamošnje uvrede opasno približile govoru mržnje, vređanja i nipodaštavanja dosad najizraženije na srbijanskoj političkoj sceni?
Već mjesecima gledamo najnevjerovatnije događaje i slušamo komentare koji vrijeđaju svakog civilizovanog čovjeka, a kamoli žrtve koje su izložene revizionizmu svega što je bilo, pa nemaju više prava ni na to da je bilo ono što je bilo. Meni se čini da to nije samo predizborna atmosfera, previše dugo traje, prije mi se čini kao strategija koja vodi procese ka jasno određenom cilju, destrukciji BiH.
Da li će biti snage i hrabrosti birača da otkažu poslušnost pljačkašima i nasilnicima u oba entiteta?
Analitičari koji su govorili u ‘Time is Up!’ili Vrijeme ističe… imaju tumačenja koja mi se čine realna, daju objašnjenja zašto se neće ništa promijeniti, dijelom ukoliko ne izađu na izbore oni koji to inače ne čine, a posebno mlade generacije.
Da li je ponuđena ikakva alternativa?
Pa u recimo ‘programima’ i izjavama kao da ima alternative, ali svakako je važno da sada, u ovom trenutku ne budu izabrani oni koji idu na destrukciju BiH. Tako bi se bar ti procesi zaustavili, pa onda iz početka.
U jednom periodu svog umetničkog rada bili ste deo beogradske kulturne scene. Kako danas vidite Beograd?
Zavšila sam Fakultet dramskih umjetnosti u klasi profesora Dejana Mijača. Mogu reći da je način na koji nas je on podučavao majstorstvu režije kao skupu različitih znanja i razmišljanja o ljudskoj prirodi, percepciji društvenih pomjeranja, tematizovanja uzroka i posljedica, do konačnog uobličavanja svega shvaćenog, uticao na moja znanja koja sam primjenjivala u ovoj velikoj temi raspada Jugoslavije.
A Beograd danas, pa dok se ne digne blokada o tome šta je to bilo u periodu 1991-1999, uprkos izvanrednoj alternativnoj sceni (koja se bavi briljantno postavljenim temama i velikim izvođačkim umijećem u svim oblastima mišljenja i umjetnosti, kao i urbanim centrima u kojim se sve to izvodi), nekako se čini da stoji kost u grlu da bi se mogli osloboditi, kako kaže Branka Prpa, ‘trajno prošlog vremena’.
Remarker, 03.10.2018.
Peščanik.net, 05.10.2018.
