U nedavnom obraćanju Glavnom odboru svoje stranke (19.03.2011.), Vojislav Koštunica je ocenio da je dara prevršila meru i da se nalazimo u prelomnom trenutku u kome je sazrela odluka samosvesnog i najodgovornijeg dela srpske javnosti da više nijedna ružna reč ne sme da padne na Srbiju, a da odmah ne dobije zasluženi odgovor. Takav odgovor, dodao je, čeka i svakog onog kome padne na pamet “da vređa našu istoriju, našu kulturu, našu Crkvu, našu veru, našu tradiciju, naše pismo, naše vrednosti”, jer ništa više neće moći da zaustavi “vapijuću potrebu Srbije da povrati svoje samopoštovanje i da se ponovo u Beogradu gaji i razvija slobodna srpska misao”.

Teško je steći predstavu o slobodnoj misli koja je omeđena etničkim svojstvom i stavljena u kalup etničkih vrlina. Zato bismo u dobroj nameri mogli pretpostaviti da, kada je govorio o “srpskoj misli”, Koštunica nije imao na umu spekulativno, već tzv. rezonujuće mišljenje, i da se to mišljenje nije odnosilo na etnička preimućstva “srpskog načina” rezonovanja, već na rezonovanje u kome predikat ne govori toliko o stanju subjekta koliko o njegovom predmetu, pa se ni rezonovanje ne tiče stvari “srpske misli”, već mišljenja o “srpskoj stvari”. Ako je tako, ne treba dovoditi u pitanje pravo svakoga da se kad god hoće, pa i odmah, uključi u raspravu o svemu što po njegovoj oceni vređa ugled Srbije i njenu kulturu.

Malu zabunu, međutim, unosi preteća dimenzija ovog poziva. Ona ne potiče samo od direktivnog tona, nego i od zlokobne najave da odgovor mora biti obavezan, hitan i “zaslužen”. Obaveznost odgovora upućuje na zaključak da uključivanje u raspravu o “srpskoj stvari” ne sme biti prepušteno nesputanim dispozicijama učesnika. Hitnost reakcije, a pogotovo nerazgovetnost i uopšteni karakter pojma “odgovor”, mogli bi, u zavisnosti od raspoloženja, obrazovanja i vaspitanja onih koji se za odgovor smatraju pozvanim, dovesti do veoma šarolikih načina uzvraćanja, naročito ako uzvraćanje mora biti “zasluženo”, tj. takvo da ne isključuje ni emocije, koje uvek mogu dovesti do prekoračenja ravne mere i istih sredstava i upustiti se u stihijsko “pravljenje reda”.

Ipak, daleko veću pažnju privlači stav o odnosu između kataloga srpskih vrednosti i zalaganja za “slobodu srpske misli”. Imperativ uzvraćanja na svaku ružnu reč koja padne na Srbiju podrazumeva postojanje pouzdanog merila o vrednostima koje nisu podložne raspravi, uključujući i apsolutizovanje srpske istorije i kanonski karakter sudova koji se odnose na Crkvu, veru, tradiciju, pismo i druge vrednosti. Podrazumeva čak i to da bi za ružnu reč mogla biti proglašena puka dijagnoza iskazana sa namerom da se kakva društvena bolest izleči. Podrazumeva, najzad, patent na patriotsku svest i potpuni monopol na istinu o nacionalnim preferencijama. Samo se neukosti može pripisati, pouka je još iz antičke filozofije, nesposobnost da se razlikuje ono o čemu je neophodno tražiti dokaze od onoga što dokazivati nije potrebno.

Takav odnos zasnovan je na postavci da “sloboda srpske misli” ipak ne bi bila sloboda misli uopšte, već sloboda samo onih misli koje imaju afirmativan sadržaj o etno-nacionalnoj kulturi. Čak i od toga manje: bila bi to sloboda koja se odvija isključivo unutar kruga samozvanih arbitara, koji pokraj vlastitih zamisli o prednostima srpske kulture stoje na mrtvoj straži. Drugim rečima, “sloboda srpske misli” ne bi dopuštala slobodu kritike onoga što je unutar tog kruga procenjeno kao ruženje naše nedodirljive istorije, Crkve, vere i tradicije!

Nije teško zaključiti da bi u takvoj atmosferi, atmosferi opšteg i obaveznog jedinstva, samodopadanja i aklamiranja, i jednako obaveznog i “zasluženog” uzvraćanja na svako odstupanje od ove jednoglasnosti, od slobode malo šta preostalo. Od misli još manje.

Peščanik.net, 21.03.2011.