Eh, da nam je to netko rekao prije dvadeset pet godina! Da nam je netko onda, u sivom komunizmu, u sumorno urednim dućanima, pod piramidama konzervi gotovih gulaša, staklenki kiselog povrća davno ugaslih boja, kanti marmelada, dosadnih jugoslavenskih sokova, šećernih tabli i loše dizajniranih tetrapaka – u vrijeme kad smo sanjali bučni, veseli kaos talijanskih trgovačkih centara i festivale francuskih sireva, švicarske čokolade, danskih keksa, grčkih maslina, španjolskog pršuta, talijanskih salama i belgijskog piva – da nam je netko dakle tada rekao da ćemo jednom imati iste gigantske shopping hramove s istim izborom bjelosvjetskih robnih marki, a da će nas tamo mamiti reklamnim pozivima – “kupujmo domaće”!
Zapravo – da stvar bude smješnija i luđa – “možda malo skuplje, ali domaće”!
Pobjegli smo od domaćeg glavom bez obzira, slijepo smo vjerovali svakoj atraktivnoj etiketi na engleskom ili njemačkom, pa smo i najgori jeftini multinacionalni junk “made in EU” kupljen u Trstu držali u frižideru kao statusni simbol, poput kutije tvrdog Marlbora, u dirljivoj vjeri da je “bolje i strano govno nego domaća pita”. Čak i kad je tri puta skuplje.
Danas, četvrt stoljeća kasnije, trgovci iz Trsta su se doselili u naša predgrađa, i svaki od njih uvjerava nas kako, eto, baš oni jedini prodaju provjereno domaće, naše. Iste one naše konzerve gulaša, staklenke kiselog povrća, tetrapake mlijeka i kante marmelade od kojih smo onomad bježali u Trst!
Zapravo – da stvar bude smješnija i luđa – MI ih tražimo.
Može li još smješnije i luđe? Može: čitam ovih dana kako je zbog toga na kraju ispao pravi mali marketinško-patriotski skandal, jer je u općoj histeričnoj pomami za “domaćim” nizozemski multinacionalni trgovački lanac Spar posegnuo za samim trade-markom romantičnih državotvornih osamdesetih, otkupivši prava na znameniti slogan “Slovenija – moja dežela”. Iako nastala kao promotivni turistički slogan, dakle kao reklama za strance, glasovita je parola uskoro postala neslužbenom preambulom slovenske deklaracije nezavisnosti, i u jugoslavensku kolektivnu svijest ucrtala siluetu skromne, ali ponosne zelene Slovenije kao posve simpatične nove male države. Koncept je, naime, bio lišen agresivne balkanske mitologije krvi, tla i slavne tisućljetne historije: nasuprot njoj, mlada Slovenija je bila tek jedno lijepo zeleno srce, list lipe na sunčanoj strani Alpa.
Slogan “Slovenija – moja dežela” u slovenskom nacionalnom pamćenju ima stoga status povijesno-kulturne baštine, i njegova prodaja trgovcima španjolske smrznute govedine i pasteriziranih njemačkih sokova izazvao je pravedni narodni gnjev. Kao da se jeftina talijanska vina za tri eura reklamiraju Prešernovom Zdravljicom.
Ogoli li se, međutim, cijela priča od naknadnih naslaga nacionalnog romantizma, stvar postaje neočekivano zabavna, a slavna se slovenska državnost, kao uostalom i svaka – makar bez umjetnih aditiva krvi i tla – ispostavlja tek kao zgodan marketinški trik, razvijen kao koncept na brainstormingu u nekom fancy studiju, baš kao i bilo koja kampanja za zubnu pastu ili namještaj. Slovenska država, neće vam se to možda svidjeti, tek je jedan od proizvoda koje ste zavoljeli zbog dobre reklame. Da se veličanstvena historija drugačije zavrtjela i da je slogan umjesto Gospodarske komore naručila industrija namještaja, država bi vam se zvala Republika Slovenijales, a na grbu bi umjesto Triglava sa zvijezdom Celjskih grofova imali udobni trosjed s velikom sobnom lampom.
To pak što je slogan “Slovenija – moja dežela” kupio veletrgovac španjolskom smrznutom govedinom i pasteriziranim njemačkim sokovima, samo je logičan historijski slijed stvari – ideja nacionalne emancipacije artikulirana je, jebiga, upravo kao bijeg iz sivih jugoslavenskih dućana s piramidama dosadnih domaćih konzervi gulaša, staklenki kiselog povrća davno ugaslih boja i loše dizajniranih tetrapaka.
Nasjeli ste tako na reklamu za kapitalizam u kojemu ima svega: francuskih vina, švicarske čokolade, grčkih maslina, talijanskih salama, belgijskog piva i slovenske države. I kad ste se zasitili čarolije izbora i otkrili da vam veletrgovci s etiketom slobode uvaljuju najgori i najjeftiniji bjelosvjetski otpad, poželjeli ste, jasno, okuse mladosti: poželjeli ste sardinu s okusom ribe, meso boje govedine, šparogu s mirisom šparoge i kranjsku kobasicu iz Kranja. Poželjeli ste “domaće”.
Suštinski, kantu domaće marmelade poželjeli ste tako na jednak način na koji ste osamdesetih poželjeli svoju deželu. Slogan “Slovenija – moja dežela” pokazao se tada kao idealan: deklaracija o porijeklu govedine nije ništa drugo nego deklaracija nezavisnosti našeg doba. A to što vam je prodaju stranci, cijena je te slobode. Podsjećam da ste se reklamom “Slovenija – moja dežela” slovensku deželu nudili upravo njima.
Da, za tu ste se slobodu tada borili: za slobodu da i sami kupujete atraktivne, zvučne slogane za strana bezalkoholna pića, strane sirne namaze i strane države. Da, braćo, sve je bila jedna velika korporativna, trgovačka ujdurma. Pitajte veterane romantičnog nacionalnog preporoda. Pitajte Igora Bavčara za što se borio. Dobro došli u stvarni svijet.
Može li onda još smješnije i luđe? Može: na potpuno jednak način, vi možda ne razmišljate mnogo o tome, slovenski Mercator sloganom “kupujmo domaće!” već godinama poziva kupce u svojim dućanima u Srbiji i Hrvatskoj da kupuju domaće srpske džemove i autentičnu hrvatsku Vegetu. Hoćete ono najsmješnije? Prije nekoliko godina objavljeni su podaci iz Podravkinog sektora nabavke, koji su razotkrili poraznu istinu da se sušeno povrće za kultni hrvatski začin uvozi sa sve četiri strane svjeta, od Egipta do Poljske, i da u njemu zapravo nema nijedne mrvice proizvedene u Hrvatskoj.
“Slovenija – moja dežela”? Kako da ne. Ne mislite valjda da na nju imate više prava od multinacionalnih veletrgovaca smrznutom govedinom?! Koji su je, najzad, pošteno platili.
Dnevnik, 24.03.2012.
Peščanik.net, 01.04.2012.
