Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

Bliže veze između Beograda i Aleksandra Lukašenka uspostavljene su za vreme režima Slobodana Miloševića, a obnovljene su nakon 2012. kada su na vlast u Srbiji došli bliski Miloševićevi saradnici i politički partneri: Dačić, Nikolić i Aleksandar Vučić. Lukašenko je 2014. posetio Srbiju i domaćin mu je bio tadašnji predsednik Tomislav Nikolić. Odlukom Sinoda SPC uručen mu je orden Svetog Save prvog stepena. Autokratija u Srbiji je tada još uvek kaskala za onom u Belorusiji, ali se situacija promenila prilikom druge posete, decembra prošle godine. Lukašenko je zato mogao da nastupi u Narodnoj skupštini, praznom političkom mestu svakog autokratskog sistema. Na posebnoj sednici obratio se prisutnima biranim rečima – prijateljski i programski.

Najbitnije su Lukašenkove programske poruke. Bez političkog pluralizma: „nemojte da se borite jedni sa drugima u Srbiji… Srbija je jedini oslonac“. Vučić bi rekao – „Živela Srbija!“ Monolitna politička celina je okružena neprijateljima, Lukašenko: „Zato vas molim da budete jedna celina, zato što Srbija i Belorusija imaju dosta protivnika, neprijatelja. Oni su oko nas“. Autokratski suverenizam je dostignuće obe države: „Naše glavno dostignuće je mogućnost da budemo domaćini u svojoj zemlji“. Bilo je glasanja, ali u skupštini nema opozicije. Na zapadne ocene da nema demokratije, gost srpske skupštine ovako: „Ja sam bio prinuđen da im iskreno odgovorim, želeo sam… tri, pet članova iz opozicije u parlamentu… ali kako da ih dovedem ako su dobili samo 3,5% glasova“. Isti problem ima i srbijanski autokrata, samo što njegova opozicija nema ni tri posto. U jednom trenutku, Lukašenko je beloruske narodne poslanike nazvao svojim saradnicima – i to je sasvim u duhu tamošnjeg ustava.

Pored otvorene represije nad političkim protivnicima i medijima, svoju dugovečnost beloruska autokratija duguje i autoritarnom državnom uređenju. Prvi ustav Belorusije nakon razlaza sa SSSR-om ustanovio je jaku predsedničku funkciju, koju je novi Lukašenkov ustav iz 1996. dodatno osnažio. Nosilac izvršne vlasti je neposredno izabrani predsednik države, u odnosu na koga se ostale grane vlasti, zakonodavna i sudska, nalaze u zavisnom položaju. Ustav više teži načelu jedinstva nego načelu podele vlasti. A kada se u ustavu jedinstvo uspostavi u korist izvršne vlasti, onda takav ustav teži nedemokratskom jedinstvu vlasti. U tom smislu, Belorusija ni prema svom važećem ustavu ne spada u demokratske države.

Prošle godine u Belorusiji su održani izbori za parlament koji su takođe bili nepošteni, neslobodni i pokradeni – kao i nedavni predsednički – ali tada nije došlo do masovnih protesta, upravo iz razloga ustavom podređene uloge parlamenta izvršnoj vlasti. Opozicija je ispravno procenila da nema previše smisla jurišati na instituciju koja zapravo i nema preveliku političku težinu. Sada je situacija iz osnove drugačija, autoritarni sistem je pogođen pravo u centar i pobeda Lukašenka na predsedničkim izborima je ozbiljno dovedena u pitanje. Ali, primetna je teškoća da se u autoritarnim sistemima ovog ustavnog tipa figure moći stave pred svršen čin, nakon čega bi neminovno usledila i njihova formalna predaja. Naime, zauzimanje parlamenta bi bilo sasvim u skladu sa demokratsko-revolucionarnim duhom, ali ulazak mase građana u predsedničku palatu – gde se nalazi pravo mesto političke moći – deluje nezgrapno.

U Srbiji, međutim, izostaju režimske izjave tipa „nećemo dozvoliti beloruski scenario“, kao pre nekoliko godina kada navodno nisu hteli „ukrajinski ili makedonski scenario“. Šta se promenilo? Za razliku od ranijeg perioda, sada se u okviru EU čuju i kritičke ocene Vučićevog nedemokratskog režima, tako da je režim na oprezu. Otvorena podrška Lukašenku ili retoričke analogije sa trenutnom političkom situacijom u Belorusiji ne bi išle u prilog ovdašnjem režimu koji je ionako duboko zagazio u autokratiju.

Za nas je važno sledeće pitanje: Kakve su šanse da Vučić donese novi ustav koji bi iz osnova preuredio državu u pravcu autoritarnog beloruskog modela? Takva promena bi, nema sumnje, učvrstila režim i vremenski neograničeno produžila autokratsku vladavinu. Međutim, u odnosu na Lukašenkovu autoritarnu državu, stvorenu u kontekstu postsovjetske političke, ekonomske i društvene dinamike, te kasnijih bliskih veza sa sličnim režimom u Rusiji. Vučićeva autokratija se razvijala u kontekstu tesnih političkih i ekonomskih veza sa zapadnim državama, pre svega članicama EU.

Vučić se, dakle, nalazi pred objektivnim spoljno političkim očekivanjima – nominalno (pro)demokratskim – u procesu pridruživanja EU, koje Lukašenko nije imao. Da li to znači da nas proces pridruživanja EU štiti od doslednijih i radikalnijih autoritarnih modela vladavine? Odgovor zavisi od strateške procene nosioca autokratije. Ako bi se procenilo da će autokratski sistem uspeti da podnese određene gubitke i nastavi sa daljim servisiranjem svojih, pre svega, ekonomskih potreba, u situaciji gubitka zapadne političke podrške autokrata može krenuti u izgradnju solidne ustavne autoritarne države. Pa dokle traje, traje.

Peščanik.net, 21.08.2020.

Srodni linkovi:

The Guardian – Vreme je da ode