Foto: Peščanik

Foto: Peščanik

Nitko pouzdano ne zna kako se građanka u utorak s predstavnicima obitelji nestalih hrvatskih branitelja zatekla u rezidenciji predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, moguće je da je naprosto slijedila novinske naslove tipa ‘Obitelji nestalih kod Vučića’ i završila na tome važnom mjestu ne bi li skupa s ostalima apelirala na uvaženog državnika ‘da utječe na nadležne institucije u Srbiji da konkretiziraju potragu za podacima o nestalima’, no kada se poslije službenoga dijela posjeta zavukla u ugao sale s čašom tople kisele vode u ruci izgledala je tako zgužvano da joj je jedan od predsjednikovih savjetnika prišao pun sažaljenja ili, možda, tihe diplomatske pohote.

‘A šta vi ovde radite?’ pitao je ljubazno.

‘Tražim nestalu osobu, kao i svi ostali’, odvratila je građanka.

‘Takođe hrvatskog branitelja?’

‘A ne, nipošto. Ovaj je bio solidan četnik.’

‘Ma nemojte? To bi predsedniku moglo biti interesantno.’

‘Pa s tim sam i računala. Da će gospodinu predsjedniku nestali četnik biti zanimljiviji od nestalih Hrvata. Znam da ga za ove potonje boli đon, ali za prvog bi ga moglo žignuti i negdje drugdje. Stoga sam se, takoreći, ilegalno prikrpala delegaciji iz Hrvatske.’

‘A šta, taj vaš je zaista bio četnik?’

‘Bez ostatka. Šešelj mu je bio vjenčani kum i krsni kum njegove djece. Za vrijeme rata je, na primjer, održao uspaljeni politički govor u Glini obećavajući prisutnima da srpska Krajina i Banija ‘nikada neće biti hrvatske’, te da će ‘živeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi’. A ostao je upamćen i po tome što je kao najmlađi poslanik u Skupštini Srbije pozivao da se za svakog ubijenog Srbina ubije stotinu muslimana.’

‘I onda nestao u ratu?’

‘A ne, nipošto. Četnikovao je on i nakon rata. Bio je, recimo, Miloševićev ministar informiranja, i to u vrijeme kada je likvidiran novinar Slavko Ćuruvija. Kasnije je srpsku Skupštinu zanosno proglašavao ‘sigurnom kućom za Karadžića i Mladića’. A još kasnije je po Bulevaru Zorana Đinđića lijepio table s natpisom ‘Bulevar Ratka Mladića’… Nestao je tek poslije toga.’

‘Kako nestao? Kamo je mogao da nestane?’

‘A tko to zna, moj gospodine’, sumorno je rekla građanka. ‘Vidite kakvo je vrijeme došlo, da četnici nestaju bez traga i objašnjenja… Mnogo je takvih mučenika odnio poratni vihor. Bar da imamo neke tragove, da mu nađemo grob i zemne ostatke. Možda trune u bespućima europske mirotvorne politike. Možda je mučki umoren zarad euroatlantskih integracija. Možda je bačen u neku jamu ili zakopan masovnu grobnici. Možda je čak nestao u funkciji predsjednika Republike. To bi za njega, kao uvjerenog četnika, bilo kao da je skončao u devetom krugu pakla.’

‘Zar je tako nešto moguće?’

‘Kako da ne. Imali smo u Hrvatskoj slučaj jednoga okorjelog ustaše koji je nestao u funkciji ministra kulture. Poslije su ga našli, i to živog. A sumnja se da i na mnogim drugim lokacijama ima ustaških ostataka. Samo nitko neće da kopa.’

‘A kako se zove ta nestala osoba?’

‘Aleksandar Vučić.’

‘Ma nemojte? Kao naš predsednik?’

‘Jeste. Možda mu je neki rod.’

‘Pa najbolje da ga pitamo…’

I zaista je ljubazni savjetnik odveo građanku do predsjednika Aleksandra Vučića koji je na drugome kraju dvorane ugodno ćaskao s filodendronom, te ga u kratkim crtama uputio u detalje slučaja, uključujući ime i prezime nestale osobe, te njeno ratno i poratno četnikovanje.

‘Vučić, Vučić… Ne, ne mogu da se setim’, rekao je građanki predsjednik Srbije. ‘Ali uveravam vas da ćemo dati sve od sebe da nađemo podatke o toj nestaloj osobi, kao i o svim ostalim.’

‘Ipak, možda ste u nekom bližem srodstvu, predsjedniče?’ inzistirala je građanka. ‘Moguće i u toliko bliskom da ste ta nestala osoba bili vi?’

‘Eh, toga bih još teže mogao da se setim’, nasmiješio se predsjednik. ‘Znate, gospođo, mi Vučići smo odavno razumeli da možemo da se ostvarimo kao istorijske ličnosti samo ako zanemarimo ličnu istoriju. Ako potegnemo znak jednakosti između svoje prošlosti i zaborava. Znači, što manje obzira prema ličnoj istoriji, to više šansi da postaneš istorijska ličnost. Pokazalo se da i naš narod to jako ceni.’

‘To je odlika velikih državnika’, mazno se nadovezao savjetnik. ‘Dobar vladar je poput kancera. Oko sebe širi lezije i amnezije.’

‘Moje odgovornosti i moje obaveze prema srpskom narodu tolike su da nemam vremena sećati se šta sam radio ili govorio juče’, pomalo svečano rekao je Vučić. ‘Prosto bi bilo neodgovorno sa moje strane da kraj toliko posla mislim na sebe. Koliko god to meni teško padalo, dužan sam zaboraviti sve svoje lične interese i preokupacije, pa i svoju prošlost, radi važnosti istorijskog trenutka koji se odvija upravo sada.’

‘Predsednik je čovek kontinuirane sadašnjosti’, podupro ga je savjetnik. ‘Homo actualicus.’

‘Da imam biografa, uopšte ne bih umeo da mu ispripovedam svoja sećanja’, dodao je državnik. ‘Taj bi bio osuđen pisati pod naslovom ‘Aleksandar Veliki: istorija jednog zaborava’.’

‘Srpski narod željno čeka tu biografiju, predsedniče, jer se ne seća zajedno sa vama’, naglasio je savjetnik.

‘Zbog toga je, jer ne razume značaj trenutnih istorijskih prilika, jedan novinarski pametnjaković kod vas u Hrvatskoj’, nastavio je predsjednik, ‘rekao da je ‘Vučić u stalnome procesu negiranja jučerašnjeg sebe’, da ‘svakoga dana počinje od nule’ i da ‘obnaša vlast šireći entuzijazam trajnog novorođenčeta’. A jedan drugi da je ‘Aleksandar Vučić slučaj kada ništavilo poprima formu organizma’. Ili je to bio isti?’

‘Sve su ustaše iste’, podvukao je savjetnik.

‘Dobro, savetniče, da sad gospođu ne zamaramo našim mukama’, skratio je Vučić. ‘Mada ne mogu ni da zamislim da bi neki novinar u Srbiji nasrnuo sa takvim uvredama na kolegicu Kolindu, iako svi znaju kakva je to, evo, neću dalje… Gospođa ima problem i mi ćemo kao odgovorni ljudi pokušati da joj pomognemo. O čemu je ono bila reč?’

‘Gospođa sumnja da je nestala osoba, koja se u svoje vreme izdavala za četnika, možda nestala u funkciji predsednika Srbije’, podsjetio ga je savjetnik.

‘Teško u to mogu da poverujem’, namrštio se predsjednik. ‘Ali, molim lepo, proverićemo i takvu mogućnost.’

‘Joj, bila bih vam jako zahvalna’, uključila se građanka. ‘Cijeli me taj slučaj, znate, ljudski i intelektualno intrigira. Jer govorimo o nestaloj osobi koja je, sa svojom četničkom gorljivošću, praktički proizvodila nestale osobe. Da nije bilo te nestale osobe, složit ćemo se, bilo bi nešto manje nestalih osoba na ovim prostorima. A ako se sada, u uzbudljivome obratu, ta osoba uključuje u traganje za nestalim osobama – da li je dužna pronaći samu sebe? Ili obratno, što bolje se sakriti u interesu daljnje potrage?’

‘Bojim se da previše komplikujete, gospođo. Ili ćemo nestale osobe naći ili nećemo’, rekao je Aleksandar Vučić.

‘Znam da puno tražim’, složila se građanka. ‘Bilo bi pretjerano očekivati od ubojice da otkrije mjesto ubojstva.’

‘Eh, odma vi sa mračnim slutnjama’, pokušao ju je utješiti predsjednik. ‘Ne treba gubiti nadu. Možda je samo pitanje vremena kada će se ta vaša nestala osoba ponovo pojaviti, živa i zdrava, i blesnuti u punom sjaju.’

‘Vi, znači, vjerujete da nije mrtva?’

‘Ko zna’, zagonetno se osmjehnuo državnik, ‘možda je mesto njenog nestanka pogodno za preživljavanje. Nije sve crna zemlja.’

‘Pa zbog toga je i tražim!’

‘A šta ste joj vi? Neki rod?’

‘Ne, ništa slično. Samo imam poklon za nju koji bih joj htjela dati’, rekla je građanka, pa lijevom rukom podignula kutiju dužine gudala za violončelo ukrašenu ružičastom mašnicom, a potom je, bojažljivo, pružila predsjedniku. ‘Možda biste joj vi to mogli uručiti, ako je nađete?’

‘Joj, to je baš slatko’, ozario se Aleksandar Vučić. ‘Niste trebali da se trošite.’

‘Ma ništa, sitnica. Glogov kolac.’

Novosti, 24.02.2018.

Peščanik.net, 26.02.2018.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)