Što se Hrvatske tiče, smak svijeta je već stigao.
U redu, smanjivanje kreditnog rejtinga na razinu smeća ne zvuči baš kao globalna kataklizma, ali za ovu jadnu zemlju i to je dovoljno.
Kreditni rejting bio je Sveti Graal kojem smo se klanjali, oltar na koji je ova vlast od prvog dana položila cijelu svoju politiku, svi potezi ove vlasti bili su usmjereni održanju rejtinga i svi koji su se protivili reformama i ukidanju prava bili su optuživani da izazivaju pad rejtinga.
I sad je on napokon pao.
Izvanredno sranje
A premijer Zoran Milanović kaže da mu sve to ide na živce, da mu agencije idu na živce, da je to sve jedna velika prevara i sve u svemu, ostavlja dojam da bi on sad najradije sve to bacio u smeće.
Ali barem je u jednom pogodio: sada smo zaista u izvanrednom stanju.
Hrvatska Vlada od prvog je dana očuvanje rejtinga istaknula kao svoj najvažniji zadatak u prvoj godini mandata. I u tome nije uspjela. Obećavala je investicije i štednju i u oba aspekta je podbacila.
Ova kataklizma nije viša sila
Ne samo da nisu stvoreni preduvjeti za strana ulaganja, niti je država prema obećanjima Radimira Čačića pokrenula svoje spasonosne projekte, već je i čuvar državne blagajne Slavko Linić priznao da država, eto, nije dovoljno uštedila i da je sama probila limite za plaće.
Ako su Maje predvidjele da će smak svijeta doći sam od sebe, ovaj smak rejtinga rezultat je vrlo konkretne državne politike. One bivše, ali i ove sadašnje.
I što ćemo sad?
Bacimo ih u vulkan
Ostale su nam još tri godine mandata ove Vlade koja je prvo pokazala da nije sposobna provesti tražene reforme, a sada njezin premijer nagovještava da mu ne pada na pamet provoditi ono što od njega traže rejting agencije. Jer bi nam, kaže on, u svakom slučaju pao rejting.
Kao što su Maje mislile da što god činile, koliko god djevica žrtvovale i robova bacile u vulkan, smak svijeta će svejedno doći.
S druge strane, političke alternative nema. HDZ se se još oporavlja od svoje kataklizme, a lesarovci, glavaševci i don Ivan Grubišić ne ulijevaju nadu u spas. Iako bi nam jedan vrhovni svećenik dobro došao.
Prijevremeni izbori, dakle, ne bi donijeli ništa bitno. Osim što bi se SDP riješio HNS-a.
Rješenje nije ni velika koalicija SDP-HDZ o kojoj je još lamentirao i Ivica Račan u doba njegove klimave Vlade. Spoj dviju nesposobnosti ne rađa nužno jednu veliku sposobnost.
Što nam još ostaje?
Prinudna uprava
Ostaje nam MMF što bi opet značilo da je Hrvatska u neku ruku pod prinudnom upravom. Ali barem bi Vlada imala alibi za sve ono što nije učinila u proteklih godinu dana.
Ostaje nam i talijanski recept, postavljanje nekog hrvatskog Marija Montija koji će srediti stvari po ukusima bankara, kreditnih agencija, MMF-a, drevnih Maja… Samo, tko bi bio naš Monti?
Nekada davno govorilo se o Željku Rohatinskom, dok danas nije baš jasno tko bi bio dovoljno autoritativan, hrabar, pa i beskrupulozan, da preduhitri kataklizmu. Odnosno, provede je do kraja.
Što je hrabrost?
Neki mediji upiru pogled prema guverneru Hrvatske narodne banke Borisu Vujčiću čija bi institucija konačno trebala odigrati aktivniju ulogu u saniranju smaka svijeta. No, to može učiniti jedino uz podršku vladajuće politike, a pitanje je koliko ona ima hrabrosti za sve to. Barem je nije pokazala u ovih godinu dana.
Osim ako se neprovođenje bolnih reformi također ne može smatrati hrabrošću. Milanović bi to sigurno tako protumačio.
Nadalje, govori se o vladi nacionalnog spasa, premda nije baš jasno tko bi u njoj trebao sjediti. Možda se misli na vladu stručnjaka, ali opet se postavlja pitanje: kojih stručnjaka?
Moduli i modeli
Može li se u ovoj zemlji na jednu hrpu staviti deset stručnjaka – financijskih, ekonomskih, poreznih, gospodarskih – koji bi se složili oko provodivog recepta za spriječavanje opće propasti? Jedno je teoretizirati nad modelima i modulima, a nešto sasvim drugo pretočiti to u politiku i provesti u djelo.
Ali barem se ne bi morali obazirati na raspoloženje birača.
Doomsday Preppers
U trenucima kataklizme zajednice se obično homogeniziraju oko zajedničkog cilja. Hrvatska je, pak, razjedinjenija nego ikad. Koalicija je razjedinjena, a Vlada rasturena, samo to još nitko ne želi priznati. Oporba zna što neće, ali ne zna što hoće. Poslodavci vuku na jednu stranu, javne službe na drugu, proračunski paraziti na treću, ekonomisti svaki na svoju, a građani su se zavukli u kuće i upijaju National Geographic.
Emisija “Doomsday Preppers” nudi pregršt praktičnih savjeta kako preživjeti kataklizmu.
Ali lako za smak svijeta, on nudi tek užasan kraj. Nama slijedi nešto puno gore – užas bez kraja.
Index, 16.12.2012.
Peščanik.net, 17.12.2012.
