Ovog meseca je umrla dobra vila poverenja.

Protekle dve godine, političari u Evropi i mnogi komentatori i političari u Americi robovali su jednoj destruktivnoj ekonomskoj doktrini. Prema njenim kanonima, države ne treba da reaguju na ozbiljno depresiranu ekonomiju onako kako propisuju udžbenici – trošeći više kako bi nadomestili pad privatne potražnje – nego fiskalnom štednjom, kresanjem potrošnje, pokušajima da izbalansiraju budžet.

Kritičari su od početka upozoravali da će štednja usred depresije samo pogoršati tu depresiju. Ali „štedljivci“ su uporno tvrdili da će rezultat biti upravo suprotan. Zašto? Zbog poverenja! „Mere za podsticanje poverenja će podstaći, a neće usporiti, ekonomski oporavak“, rekao je Žan Klod Triše, bivši predsednik Evropske centralne banke – čiju su tvrdnju ponavljali ovdašnji republikanci u Kongresu. Drugim rečima, kako sam još tada govorio, zamisao je bila da će se pojaviti dobra vila poverenja i nagraditi političare za njihovu fiskalnu čestitost.

Dobra vest je da mnogi uticajni ljudi konačno priznaju da je dobra vila poverenja samo mit. Loša vest je da su izgledi za doglednu promenu kursa, uprkos ovom priznanju, i u Evropi i u Americi slabi. Mi u Americi nikad nismo potpuno prihvatili ovu doktrinu, ali smo imali de facto stezanje kaiša u vidu ogromnih rezova u potrošnji i zapošljavanju na državnom i lokalnom nivou.

Dakle, što se tiče doktrine: priče o čudotvornoj moći poverenja zvučale bi poznato Herbertu Huveru – a vera u dobru vilu poverenja dala je otprilike iste rezultate u današnjoj Evropi kao i u Huverovoj Americi. Duž čitave evropske periferije, od Španije do Letonije, politika štednje dovela je do pada privrede i pada zaposlenosti na nivo iz Velike depresije; dobra vila poverenja se nigde nije pojavila, čak ni u Britaniji, čiji je zaokret ka štednji pre dve godine politička elita sa obe strane okeana dočekala uz oduševljeno podvriskivanje.

Ništa od toga ne bi trebalo da nas čudi, budući da je neuspeh politike štednje da donese obećane rezultate već dugo očigledan. Pa ipak, evropski lideri su godinama živeli u poricanju, insistirajući da će njihove mere početi da deluju, „evo samo što nisu“, i proslavljajući navodne trijumfe uz najneubedljivije dokaze. Pre svega, (doslovno) napaćeni Irci proglašavani su za uspešne ne jednom, nego dvaput, početkom 2010. i ponovo u jesen 2011. Oba puta se ispostavilo da je njihov navodni uspeh zapravo varka; tri godine od početka programa štednje, Irska još nije pokazala nijedan znak pravog oporavka od propasti koja je podigla stopu nezaposlenosti na skoro 15 procenata.

Međutim, nešto se promenilo u poslednjih nekoliko nedelja. Nekoliko događaja – pad holandske vlade zbog predloženih mera štednje, uspeh mlako anti-štedljivo orijentisanog Fransoa Olanda u Francuskoj, i ekonomski izveštaj koji otkriva da Britanija gore stoji u današnjoj krizi nego tridesetih godina prošlog veka – izgleda da su konačno srušili zid poricanja. Odjednom, svi priznaju da štednja ne funkcioniše.

Sada je pitanje šta će povodom toga uraditi. A bojim se da je odgovor: ništa posebno.

Pre svega, iako su štedljivci izgleda odustali od nade, nisu odustali od straha – to jest, od tvrdnje da ćemo, ukoliko ne smanjimo potrošnju, čak i u depresiranoj ekonomiji, završiti kao Grčka, sa ogromnom cenom zaduživanja.

E sad, tvrdnje da samo štednja može da umiri tržišta obveznica pokazale su se jednako netačnima kao i tvrdnje da će dobra vila poverenja doneti prosperitet. Od tada je prošlo skoro tri godine. Wall Street Journal je usplahireno upozoravao da je napad tržišnih osvetnika na američki dug počeo; ali cene zaduživanja ne samo što su ostale niske, nego su se i prepolovile. Japan već deset godina sluša zlokobna upozorenja povodom svoga duga; od ove nedelje, može da se dugoročno zadužuje sa kamatom manjom od 1 posto.

Ozbiljni analitičari sada tvrde da je fiskalna štednja u depresiranoj ekonomiji verovatno osuđena na propast: sužavanjem ekonomije i smanjenjem dugoročnih prihoda, štednja verovatno podiže zaduženost, umesto da je smanjuje.

Ali dok je dobra vila poverenja po svemu sudeći zaboravljena, plašenje deficitom još uvek je popularno. Štaviše, branitelji britanske politike ignorišu sve apele da ponovo razmotre ovu politiku, uprkos njenom očiglednom neuspehu, pravdajući se da bi relaksacija štednje podigla troškove zaduživanja.

Dakle, sada živimo u svetu zombi-ekonomskih mera – mera koje bi trebalo da budu ubijene dokazima kako su sve njihove premise pogrešne, ali koje se ipak nekako teturaju. I niko ne zna kad će se ova vladavina pogrešnih teorija okončati.

 
The New York Times, 26.05.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 05.06.2012.