
Na zahtev studentkinje L. sa Arhitektonskog fakulteta redakcija Anarhije / Blok 45 sastavila je spisak lektire za studente u blokadi. Ovo je jedan od predloga za čitanje.
Posveta
Iako sam u prvi mah samo seo i počeo da pišem, da bih video vodi li to nekud, bez ideje o nekoj posebnoj „posveti“, usput sam osetio da bi se ova mala improvizacija mogla posvetiti svima vama koje je Makova priča „Komunisti, napred!“ (1961),1 o mladom akcijašu i komunisti Piljagi, neočekivano, možda u prvom trenutku i neobjašnjivo (sigurno ne zbog „druga Tita“!), ponela do ushićenja, neke i do suza. To je ono što su mi neki od vas rekli. I naravno tebi, dobri naš Piljaga, koji si znao da se zapovedati može samo sebi.
To je ujedno i jedina veza ovoga što sledi s današnjom stvarnošću. Inače nema nikakve veze. Tu je samo jaz, provalija, koju ovako nisam hteo da premostim nego da još više naglasim. Sve treba da bude ne bliže nego još udaljenije od ovakve stvarnosti. Treba poći od toga da ovakva razmatranja danas ne zanimaju nikog – uz izuzetak vas nekoliko, uvek, ne samo zbog priče o Piljagi, koliko je to moglo dopreti do mene, i uz ono što ne znam: sve to sigurno nailazi na dobar odjek još ponegde. Negde se uvek nešto krčka. Ali inače, ono što sledi danas ne zanima čak ni one koji se naokolo predstavljaju kao levičari ili anarhisti, dakle one koji bi trebalo da prednjače u tom neodložnom ljudskom zadatku, prevazilaženju ovog neljudskog stanja. Umesto toga, nema ih nigde (ovde kod nas sigurno). O stanju u drugim taborima ne vredi ni govoriti. Svi stari pristupi su iscrpljeni, pošto su se pokazali ne toliko poraženim koliko samoporažavajućim, doprinosi žive misli ostali su neprepoznati ili su zaboravljeni, novih pomaka nije bilo, društvena kritika je prešla u oblik društvene razonode, sve je odavno stalo.
Samim tim, možemo slobodno da zasučemo rukave, pljunemo u šake, pobodemo svoj barjak i nastavimo sa onim što zanima nas.
AGG, 2024.
To nema ime
Najvažnije je shvatiti da to nema ime. Ta čežnja, taj poriv da se život dovede ili vrati u neki oblik vredan življenja, da se odbaci jedna pogubna kulturna orijentacija. Koji naziv, koji izam prišiti toj žudnji da život bude Čudo, a ne samo užas, rmbanje i patnja? To ne postoji. Možemo se, doduše, igrati s time, može nam odnekud doći neka luda reč – kao što je jednom davno reč dada srećno banula na ovaj svet – ali to nema ime.
„Otpor je jedina ljudska komponenta celokupne pisane istorije. Sve ostalo bilo je napredovanje Levijatana. Za mene se podrazumeva da je otpor jedini prirodni ljudski odgovor na dehumanizaciju; tu nema šta da se pravda i objašnjava“ (Fredi Perlman, Protiv Levijatana, protiv njegove priče, 1983).
Tu nema šta da se pravda, bilo kome, ali naravno da ima o čemu da se razmišlja – čak i uz pomoć nekih izraza koji se često vezuju za taj otpor degradaciji, uprkos svemu što je pokušavalo ili i dalje pokušava da ih izbaci iz upotrebe.
Za nesrećnu sudbinu tih pojmova dobrim delom odgovorni su sami socijalisti, komunisti, anarhisti, kakvi su često znali da budu. Autoritarni (da, često i anarhisti), zadrti, beskrupulozni, brutalni, najzad – u stvari, pre svega – nedovoljno inteligentni, lucidni, maštoviti. Plamen su održavali neki drugačije sazdani duhovi, s te iste strane, sigurno ne takvi. Na neke razloge za neuspeh tih struja kada su pokušavale da stvari promene odozgo, kao vlast, kao i na razloge zašto je to odozgo uvek klopka, osvrćemo se u nastavku. Sada ćemo prvo prošetati kroz tu zbrku pojmova, koji u nama i dalje, pored zbrke, bude i neke dobre odjeke, bez ikakvog utemeljenja ili podrške u današnjoj stvarnosti, ali opet, makar za neke, neodoljivo.
…
Šta smo onda?
Socijalisti, komunisti, anarhisti… I dobro, šta smo onda?
Mi smo sve to. Sve u isto vreme. To nema ime, ali kako nam upravo to dopušta da stvari pogledamo nedogmatski, ovde možemo poći i od tih izraza, makar da vidimo do čega ćemo doći – ili možda da vidimo šta nam te reči zaista govore, budući da nisu ni počele da kruže među ljudima potpuno nasumično. Ono što svesno pokušavamo da zaobiđemo su nanosi ideološke štroke. Isprobavamo same reči, kao školjke, njihov šum.
(Prepisujem s jednog zabavno-edukativnog portala za osnovce: „To što se čuje iz školjke kad je primaknemo do uha je sve ono što inače čujemo. To su zvuci iz naše okoline, ali i zvuci našeg tela, na koje retko obraćamo pažnju, a i nisu baš toliko glasni da bi se mogli tek tako čuti.“)
Socijalisti smo bukvalno, već kao ljudska, dakle društvena bića. To nam je prosto upisano. Takva smo živa vrsta. (Kad smo već kod toga, nema te žive vrste koja ne bi bila „socijalistička“. Od vrste do vrste, sve sama uzajamna pomoć i podrška – možda uz neki čovekoliki izuzetak, među nekim primatima, mada i tu samo delimično. To je tako prirodno, pored toga što tako dospevamo u zaista plemenito društvo! S jedne strane, delfini, kitovi, vukovi, mungosi, kenguri, laste, a s druge – Ajn Rand… Nije teško izabrati.) Umišljamo svašta, u sebi očigledno nosimo klice svih mogućih kulturnih ishoda, i onih najgorih, ali socijalisti smo u srži. Od toga ne možemo pobeći. Što se pre pomirimo s tim, to bolje. Ima i onih koji s tim nemaju nikakvih problema. Tako to osećaju, to im se podrazumeva. Svaka rasprava o nečemu tako elementarnom, o jednom tako očigledno ljudskom kvalitetu, čisto je gubljenje vremena. Ono što vredi razmotriti jeste u kakvo je stanje taj kvalitet dospeo, u ovom našem tipu kulture, i šta ćemo s tim, budući da je stanje kritično.
Komunisti smo zato što je jedini prirodni i smisleni izraz te naše srži, tog svojstva, zvanog društvenost – zajedništvo. Ne odmah „društvo“, ali ni „zajednica“ – dakle, ne odmah, polako s tim – ako to nekog asocira na neku zatvorenu grupu ili mikrorežim (znamo da tu može biti svačega), već odnos: zajedništvo; ili kao što je govorio Moris, fellowship, drugarstvo, druženje, zajedništvo; isto značenje ima i Ilićeva konvivijalnost, „druževnost“. Kada toga nema, život postaje neprekidni rat i strepnja. „Svako za sebe i Bog protiv svih.“2 Ili, ako ne uvek otvoreni rat i uzajamno gaženje, onda individualizam, atomizacija, usamljenost, okorelost. Nema dobrog ishoda.
Preuzmite celu knjigu Alekse Golijanina „Socijalizam, komunizam, anarhija, na jeziku vrabaca“
Anarhistička biblioteka, mart 2024.
Peščanik.net, 25.01.2025.
________________
- Dušan Makavejev, Poljubac za drugaricu parolu, Nolit, Beograd, 1965; reprint, anarhija/ blok 45, 2022.
- Werner Herzog, Jeder für sich und Gott gegen alle (u distribuciji, Tajna Kaspara Hauzera, The Enigma of Kaspar Hauser), film, 1974.