Dreamstime bit.ly/1r6cljk

Namjerio se junak na junaka. Dva ratna druga, dva javna prijatelja, dva hrvatska viteza – od kojih je jedan budući, a drugi sadašnji ministar obrane – upustila su se preko novinskih stranica u veličanstven međusobni pičvajz koji bi, provede li se dosljedno, mogao imati ljekoviti društveni učinak. Opskrbimo se dakle kokicama i slanim štapićima, zauzmimo mjesta u gledalištu i poduzmimo nužne mjere higijensko-tehničke zaštite, jer sve sluti da bi s pozornice mogla letjeti pozamašna količina prljavoga veša. Ili ipak neće?

Najprije je penzionirani general Damir Krstičević, nekadašnji zapovjednik proslavljene 4. gardijske brigade, a današnji visoki funkcionar HDZ-a, napao aktualnog ministra obrane Antu Kotromanovića (svojedobno također pripadnika komandnoga kadra proslavljene 4. gardijske brigade) tvrdnjom da srozava vojsku i svojom nesposobnošću slabi obrambenu moć zemlje, te konstatirao kako je stanje u oružanim snagama danas „lošije nego krajem 1995. godine“.

Ministar Kotromanović reagirao je ozlojeđeno: „Damira znam dugo i cijenim ga kao vojnika. On je stalno tvrdio da sam ja super ministar, da dobro radim. Ne znam što se promijenilo osim što je, očito, politika odlučila da više nisam super ministar i da mi više nismo super prijatelji.“ A onda je naoštrio super očnjake i iskesio ih prema dojučerašnjem super prijatelju. „General Krstičević danas bez argumenata optužuje“, veli, a u vrijeme dok je bio savjetnik premijerke Jadranke Kosor „njegove su tvrtke uspjele napraviti dobar posao s državom, što je bio klasičan sukob interesa“.

Kotromanović Krstičeviću očito pripisuje nešto teži grijeh nego što je magloviti „sukob interesa“, makar bio i „klasičan“: optužuje ga za korupciju, rabotu nedostojnu jednog generala koja bi ga, da se u ovoj zemlji drži do moralnih standarda, imala diskvalificirati iz utrke za ministarsku fotelju. Pritom je doduše otkrio toplu vodu, jer da je Krstičević osim ideološkog uspostavio i koruptivni savez s bivšom vladajućom garniturom znaju i ptice na granama, jedino što hrvatske novine, tradicionalno sklone znamenitim vojskovođama, o tome nisu rado pisale. Primjerice, tvrtke M San i King ICT koje trguju elektronskom opremom, gdje je umirovljeni general bio član nadzornih odbora i obavljao posao paradnoga menadžera, samo su tokom 2008. i 2009. sklopile 112 ugovora s državnim institucijama i poduzećima, vrijednih preko 600 milijuna kuna. Poznavatelji tvrde kako su natječaji bili štimani tako da je, recimo, Hrvatska elektroprivreda propisivala u milimetar veličinu kućišta računala ne bi li iz utrke eliminirala nasrtljivu konkurenciju.

Nezgoda je, međutim, što Kotromanović do sada o tome nije zucnuo. Naprotiv, na Krstičevića je u svakoj prilici trošio samo neumjerene riječi hvale. U činjenici da njegov suborac svoje ratne zasluge i veze s političkom elitom pretvara u mastan profit nije vidio ništa sporno, ili se barem o tome nije htio javno očitovati i izgubiti super prijatelja za račun bagatela kao što su pravni poredak, slobodno tržišno natjecanje ili opće dobro. Savjestan građanin koji ukazuje na društvene devijacije postao je tek nakon što je prozvan za nesposobnost, tj. kada je tako „odlučila politika“.

No, odluči li poštovati dramaturgiju žanra, Krstičeviću se sada pruža krasna prilika za uzvrat: ministra Kotromanovića mogao bi optužiti da, skupa s premijerom Zoranom Milanovićem, pogoduje neviđenoj poslovnoj ekspanziji umirovljenog generala Ante Gotovine. To da je vlada u kojoj ordinira ministar Kotromanović uspostavila koruptivnu spregu s legendarnim ratnikom i bivšim haškim uznikom, te da ga nastoji u rekordnome roku izgraditi u poduzetničkog giganta, izvan je svake sumnje, o tome cvrkuću i mršavi hrvatski vrapci na poklopcima kontejnera, jedino što domaće novine, obamrle u stavu mirno pred slavnim vojskovođama, o tome nerado pišu.

Milanović i Kotromanović tako su u više su navrata odlazili u prijateljske posjete generalu Gotovini da bi zajedno gledali prijenose nogometnih derbija, i to nakon što je država njegovoj firmi Pelagos dodijelila najveću kvotu za ulov tune u hrvatskome dijelu Jadrana. Ostali vlasnici ribarskih flota, koji su takvom odlukom bili direktno zakinuti, čupali su kose i evidentirali gubitke, otpuštali radnike i prodavali brodove, ali su to činili s patriotskim dostojanstvom, držeći jezike za zubima, slijedeći primjer medija, ne želeći podrivati opću atmosferu i Vladinu politiku gospodarskog oporavka. Pelagos se, osim toga, pojavljivao kao jedini kandidat na natječajima za državne koncesije za uzgoj tuna, smlavivši demoraliziranu konkurenciju prije početka tržišne utakmice, a druga Gotovinina tvrtka, Adriatik gradnja, dobila je kao podizvođač radova od države milijunski posao plinofikacije Zadra: tom prilikom natječaj je poništavan i ponovno raspisivan dok god unaprijed izabrana kompanija nije ostala jedini igrač na terenu.

General Krstičević bi, dakle, s punim časničkim autoritetom i vagonom argumenata mogao uzjogunjenom generalu Kotromanoviću odgovoriti: A zašto me, generale, jadna ti majka, optužuješ za interesno ortaštvo s Jadrankom Kosor kada ste se ti i tvoj premijer interesno uortačili s generalom Gotovinom?!

Ali neće to učiniti, naravno, ponajprije stoga što je general Gotovina u dovoljnoj mjeri nacionalno omiljen, mitološki nakićen, ideološki indiferentan i ekonomski konkurentan da se može adaptirati širokome spektru političkih interesa. Čovjek ne mora biti naročito maštovit da već sada zamisli prizor koji će postati aktualan za nešto više od godinu dana: premijer Karamarko i ministar obrane Krstičević obilaze privatno ribogojilište u zadarskome akvatoriju, gledaju nogometnu utakmicu s ponosnim vlasnikom, nazdravljaju domaćim crnim vinom i raspituju se kakav je, u odnosu na euro, današnji tečaj tune.

Iz takve geste progovorit će skoro četvrt stoljeća stara tradicija. Još od perioda kada je mladi hrvatski kapitalizam svladavao prvobitnu akumulaciju ratnoga plijena, bilježi se značajan prodor poduzetnika s generalskim činovima u prvi ešalon domaće tajkunerije: od generala Zagorca koji je švercom za državne potrebe zgrnuo neizrecivo bogatstvo, preko generala Čermaka koji se od montera rashladnih uređaja premetnuo u naftnoga magnata, ili generala Rojsa koji je vojnu mehanizaciju i resurse ingeniozno stavio u službu privatnoga biznisa, pa do generala Praljka koji nakon neostvarene redateljske karijere raspolaže nekretninama površine prosječne hrvatske općine. A radi se, dakako, tek o markantnijim figurama u brigadi.

Modus operandi je, sa stanovitim oscilacijama u iznosu i brzini stjecanja dobiti, ostao praktički nedirnut. Društvena pretpostavka na kojoj on žilavo opstaje mogla bi se predočiti i ovako: budući da pola milijuna branitelja – opsluženih privilegijama o kojima veterani drugih zemalja (i veterani drugih ratova) mogu samo sanjati – predstavlja najmonumentalniji slučaj sistemske korupcije od postanka hrvatske države do danas, što ima normalnije nego da isti princip hipertrofira kada je riječ o zapovjednom kadru?

Dva bivša super prijatelja učinila bi silno korisnu stvar da u nesmiljenome međusobnom obračunu ovu temu – simbiozu militarizma i biznisa na hrvatski način – do kraja otvore i zaspu gledalište manje poznatim detaljima o tome kako su pojedine perjanice oružanih snaga sklapale „dobar posao s državom“. Dođe li ipak do strateškog povlačenja, pa materija ostane neapsolvirana, akteri bi u najmanju ruku trebali ponuditi alternativni predmet spora, da publici ne propadnu kokice i slani štapići. Bilo bi, na primjer, zgodno da se Krstičević i Kotromanović javno raskusuraju oko ratnih zločina u Mrkonjić Gradu, koje su počinili pripadnici brigade kojom su obojica zapovijedali.

Novosti, 22.09.2014.

Peščanik.net, 19.09.2014.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)