Finale Lige šampiona je ove godine u Americi prenosio FOX, u subotnje poslijepodne, kada se u ovo doba godine ovdje obično kunja uz prenos beznačajne baseball utakmice. Finalu u Madridu bila je data zaslužena pažnja, uključujući i uvodnih četrdeset pet minuta kada su tri stručnjaka razmatrala ozbiljna taktička i ina pitanja. Nije bilo lupanja gluposti, kao onomad kad je fudbal bio egzotična, stranjska stvar, kao ni potrebe da se gledaocima objašnjavaju pravila ili ko je Javier Zanetti. Iako su komentatori bili dvojica Engleza, utakmica se očigledno prenosila uz pretpostavku da američka fudbalska publika zna sve što se treba znati o utakmici: ko su Bayern i Inter, kako su došli do finala, ko su Robben i Cambiasso, Ribery i Milito, ko su Van Gaal i Mourinho. Naročito ko je Mourinho.

Jer kad su se nakon pobjede Intera gorespomenuti stručnjaci vratili u studio da protabire utakmicu, dobar dio vremena su – kao i engleski komentatori prije njih – proveli diskutujući Mourinha. Milito, Robben i Cambiasso su spomenuti, ali glavni lik priče o finalu u Madridu je bio, bez konkurencije, Jose Mourinho. Mourinho koji je sa Portom osvojio Ligu šampiona, Mourinho koji je preporodio Chelsea, Mourinho koji je za dvije sezone Interu donio titulu prvaka Evrope, nakon četrdeset pet godina čekanja, Mourinho na čije se ponašanje nakon utakmice posebno obraćala pažnja – da li će otići direktno u svlačionicu, kao nakon pobjede Portoa, ili će se sa igračima radovati – pošto bi se tako mogli odgonetnuti njegovi budući planovi. Jer kulminacija priče o Mourinhu je bila u halabuci vezanoj za izglednu mogućnost da Mourinho bude sljedeći trener Reala, za šta bi madridski tim bezbeli istovario bruku para i učinio poštenog Josea najbolje plaćenim trenerom u fudbalu, a možda i u svekolikom sportu. Halabuci nije nimalo odmoglo ni to što je Mourinho na konferenciji za štampu manje-više potvrdio da je završio sa Interom i da ga jedino Real zanima.

Mourinho je još za svog vakta u Chelseaju sebe proglasio Specijalnim (the special one), ali je jasno da bi ga prelazak u Real učinio jos Specijalnijim, jer bi tamo trenirao najskuplju kolekciju igrača na svijetu, imao vjerovatno neograničen budžet i priliku da opet povali Barcelonu i osvoji titulu šampiona u trećoj značajnoj evropskoj ligi.

Jose Mourinho je primjer – ili simptom – transformacija u modernom fudbalu, trener budućnosti koja je već pristigla, isključivo zainteresovan za vlastiti probitak i promidžbu. Pri tome je medijska manipulacija ključni sastojak njegovog uspjeha – primijetimo da je Mourinho glavni izvor halabuke vezane za njegov prelazak u Real, koja će popuniti prazni medijsko-fudbalski prostor do početka Svjetskog prvenstva. U stara vremena, trener bi možda sačekao Svjetsko prvenstvo kako bi neupadljivo prešao na novo radno mjesto. A da ne govorimo o tome da bi, prije dvadesetak godina, bilo prirodno da Mourinho ostane u Interu i nastavi da gradi na temelju ovogodišnjeg uspjeha.

Mourinhu je taj lojalistički pristup potpuno nepoznat – on je institucija od kojeg nijedna druga institucija nije i ne može biti veća, a sigurno ne neki pišljivi evropski prvak. Neko kao Helenio Herrera, koji je šezdesetih godina prošlog vijeka proveo osam godina na kormilu Intera, izmislio il catanaccio (kojem murinjovska defanzivna disciplina dosta duguje), odgojio generaciju igrača koji su znali kako da to igraju i osvojio posljednju titulu evropskog prvaka prije ovogodišnje, pripada davnoj prošlosti fudbala. Istoj toj prošlosti pripadaju i Arsene Wenger (četrnaest godina sa Arsenalom), Alex Ferguson (dvadeset četiri godine u Manchesteru), a da ne govorimo o nekome kao Guy Roux, koji je bio trener Auxerrea četrdeset četiri godine. Takvi staromodni treneri su ugrađeni u klub, izbjegavaju slavu pošto to odvlači pažnju od posla, razvijaju igrače od malih nogu i planiraju nekoliko godina unaprijed. Mourinho, s druge strane, dođe u veliki klub čiji je tim već više od pola izgrađen, zahtijeva i po svaku cijenu dobije igrače koji mu trebaju (netom nakon njegovog dolaska Chelsea je kupio Drogbu i Essiena, potrošivši oko 50 miliona funti), a onda primijeni svoje misteriozne metode čije su posljedice, između ostalog, bespogovorna odanost igrača, kao i taktička disciplina na terenu. Njegovi timovi teško gube, u stanju su da se dugo brane, ne treba im posjed lopte, i strpljenjem dobijaju sve one gadne, ružne utakmice koje se moraju dobiti. Tipični murinjovski igrač je Michael Essien – fanatični razbijač čiji je glavni zadatak da razmontira igru onih drugih i koji može da igra na nekoliko defanzivnih pozicija, često istovremeno.

Mourinho je trenerski galactico utoliko što u svakom datom trenutku više voli i poštuje sebe nego klub ili tim, ali za razliku od Realovih galacticosa, kojima su frizure i fudbalsko-baletske figure važne koliko i rezultat, jedini spektakl koji ga zanima je dizanje pehara na kraju sezone. Bit će otud vrlo zanimljivo vidjeti da li će specijalni pristup naći plodno tlo u Madridu. Realov predsjednik Perez, otac galaktičkog koncepta, svojevremeno se kutarisao Makalelea pošto nije bio dovoljno spektakularan – i tada je sve krenulo nizbrdo – da bi Makalele postao ključni igrač u Chelseaju za Mourinhove vladavine. Mourinho će morati razbiti galaktički mentalitet, po kojem je gomilanje skupih igrača (slijepi) put ka uspjehu. Perez će se morati istovariti za nekoliko odbrambenih igrača, kao i za sredinu koja zna da se brani i koja je spremna da prepusti loptu protivničkom timu, na šta galacticosi nisu navikli. Sigurno će se kutarisati nekih igrača (Gago, Guti), a neće ni pristati na bezumnu kupovinu novih – jedan od razloga njegovog odlaska iz Chelseaja je što mu je Abramovich bez pitanja kupio Shevchenka. Real će morati biti u stanju da bude dosadan, što neće dobro proći kod madridista. Mourinho može u Realu osvojiti par titula, ali će brzo otići. To je, sa stanovišta Pereza, jedna od njegovih prednosti – Real je u zadnje dvadeset četiri godine promijenio dvadeset četiri trenera.

Vrijeme je, međutim, da barem privremeno zaboravimo Specijalnog, pošto se valja mentalno seliti u Južnu Afriku. Ostale su još samo tri hefte.

 
BH Dani, 28.05.2010.

Peščanik.net, 29.10.2010.