Zavladala je groznica na tržištima prehrambenih proizvoda i odmah se pojavila avet gladi u svetu. U stvarnosti, bilo da su žetve dobre ili loše, a cene sirovina niske ili visoke, uvek jedna milijarda ljudskih bića gladuje. A sada se dešava da neravnomerna poljoprivredna mondijalizacija pogoršava bedu. Pobune zbog gladi u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, profit za špekulante: nepostojanje propisa u međunarodnoj razmeni pokazuje svoje loše strane dok se pojavljuje nova pretnja, prehrambeni rat XXI veka.

Na Haitiju glad ima novo ime: chlorox. To je njihovo ime za varikinu. Chlorox zato što glad izbeljuje ljude kao što chlorox izbeljuje veš. Chlorox zato što glad, kaže poslovica, ima isti učinak na stomak kao ovo moćno sredstvo za dezinfekciju. Clorox, dakle, da bi se označila nerazumna inflacija koja pogađa pirinač, brašno, sve osnovne životne namirnice. Na Haitiju su početkom aprila hloroksirani ljudi izašli na ulice kako bi pokazali svoj bes. Pljačka, nasilje. I svrgnuće premijera, u sveopštem haosu. Chlorox je danas svuda na planeti. U Africi, naravno. U Senegalu, Kamerunu, Nigeru, u kojima lebdi avet velikih gladi. Ali, takođe i u zemljama koje smo smatrali zaštićenim, na primer u Egiptu, gde je povećanje cene hleba izvelo stanovništvo na ulice, u Meksiku, u kojem je skočila cena tortilje, ili na Filipinima. Sve u svemu, 35 zemalja se nalazi u “prehrambenoj krizi” po podacima FAO (Organizacije za hranu i poljoprivredu). Dok multinacionalne kompanije u agrobiznisu profitiraju, a trgovci iz londonskog Sitija špekulišu i potresaju tržište, cene hrane skaču u beskraj. Da li je mondijalizacija došla do svojih granica? Putovaćemo po planeti koja je izgubila kontrolu.

HANOJ
Gorki pirinač

Podne je, sunce je u zenitu, omamljujuća vrućina pritiska pirinčana polja koja se u nedogled pružaju u okolini Hanoja. Ngujen Van Tu, 42 godine, vratio se kući: u malu zagušljivu prostoriju od 20 m² sa dva kreveta, jednim za njegovo troje dece, drugim za njegove roditelje. U dvorištu nekoliko mršavih kokošaka, izgladneli pas laje na posetioce. Pirinač, novo belo zlato? Skok cena koji potresa tržišta u celom svetu izgleda da nije stigao dovde. U ovom trentuku se Ngujen Van Tu priprema da proda majsku žetvu. “Prodaćemo je jeftinije nego oktobarsku. Uvek je tako. U oktobru ima manje pirinča na raspolaganju zato što nešto moramo da zadržimo za sebe kako bismo preživeli do maja.” Naravno da su cene više nego prošle godine, ali Ngujen Van Tu neće imati koristi od toga. “Cene đubriva i insekticida su se udvostručile. Kao i cene goriva, ulja, šećera.” Sve u svemu, porodica će izvući 600 evra iz dve svoje ovogodišnje žetve. “Teško je ko ima decu. Naša sedamnaestogodišnja ćerka već radi u polju i moraće da napusti školu. Preskupo je.”

Ngujen Van Tu i ne pomišlja da se na svetskim tržištima tuku oko njegovog pirinča. “Vijetnamski pirinač se trenutno ne može naći”, kaže Žan-Pjer Bren, posrednik u trgovini pirinčem. “Vijetnam je obustavio izvoz i, pošto je on bio drugi svetski proizvođač, to je izazvalo dar-mar na tržištu.” Baš kao što su učinili Indija ili Kambodža, ovoj ekstremnoj meri se pribeglo da bi se odagnala avet nestašice pirinča. Vijetnamska vlada želi da izbegne tenzije koje su zadesile Tajland, u kojem vojska mora da čuva zalihe. Samo što, iako je žetva bila dobra, a nestašica ne pogađa Vijetnam, cene ipak počinju da skaču. “Ima mnogo špekulanata. Prave zalihe da bi kasnije prodali još skuplje”, kaže Tank Hoa, trgovac pirinčem. U Ho Ši Minu smo nedavno videli znake panike, red se do večeri vukao pred supermarketom Coopmart, čije su mušterije ispraznile rafove: tokom dana cena kilograma pirinča je sa 10.000 donga (0,5 evra) porasla na 18.000 donga (0,9 evra).

ŽENEVA
Džekpot za veletrgovce

Postala je svetska prestonica za commodities, kako se kaže za sirovine u žargonu. Sedište trgovine pirinčem, zbog svog položaja na pola puta između Azije i Afrike, veliki uvoznik. U Ženevi ima svih veletrgovinskih mastodonata, kao što je Cargill ili francuski Louis-Dreyfus, koji su, budući veoma diskretni, odbili sve zahteve za intervju. Ipak, njima poslovi idu dobro, čak veoma dobro: za poslednjih devet meseci Cargill je inkasirao 2,9 milijardi dolara zarade, što je povećanje od 80 odsto. Po iskrenom priznanju Hume Burneve, posrednice u trgovini pirinčem: “Naš posao je da kupujemo i prodajemo. Znači, kad raste, mi prirodno zarađujemo mnogo više.” Humi ipak nije drago zbog svega što se događa. Mnogi posrednici se više ne usuđuju da odu da istovare robu u Sijera Leone ili Obalu Slonovače. Iz straha od reakcije stanovništva. “Ovo je ludilo, ne znamo gde će se cena pirinča zaustaviti. Pitamo se ko će još moći da kupuje. U Konakriju je cena džaka pirinča od 50 kg dostigla 180.000 gvinejskih franaka (30 evra). To je praktično mesečna plata tamošnjih funkcionera.” Ali, posao je posao. Danas je, zbog restrikcija na izvoz u zemljama proizvođačima poput Vijetnama, teško naći robu koju posrednici nerado prepordaju. Cena pirinča skoči za 10, 20 ili 30 odsto dok stigne iz Azije u Afriku. Rezultat: pošto neki afrički uvoznici ne mogu da prate rast cena, postoji rizik od neplaćanja. Neki trgovci kupuju, ali iz predostrožnosti ostavljaju tovare u Tajlandu, zato što “čuvaju svoje pozicije“. Drugi ih šalju gde treba. Ali, kada tamo stignu, čekaju.

DAKAR
Vladavina špekulanata

On je tu, u luci. Brod natovaren sa 18.000 tona pirinča. Blokiran već četiri meseca. Mustafa Tal, najveći uvoznik pirinča u Senegalu, užasno je besan. “Veletrgovac iz Ženeve odbija da mi ga proda. Tvrdi da sam u škripcu. U stvari, nada se da će ga prodati još skuplje.” To se zove plutajući brodovi. Praksa koja je postala uobičajena u biznisu. Nestašica pirinča? U Dakaru je bilo uličnih protesta protiv skupog života i povećanja cene pirinča, koji je osnova nacionalnog jela, pirinča sa ribom. Da bi smanjio nezadovoljstvo, predsednik Vade je odlučio da zamrzne cenu pirinča na 280 CFA franaka za kilogram (0,5 evra). I da plati razliku uvoznicima. Samo što subvencije još uvek nisu stigle. Rezultat? “Trenutno samo ja prodajem svoj pirinač i prodavnicama u Dakaru”, kaže Mustafa Tal. “Ostali imaju robu, ali je čuvaju za kasnije. Plaše se da neće dobiti subvencije.” U stvari, pirinač se može često naći po mnogo višim cenama od zvanične. U svakom slučaju, uvek ima kupaca. “Ima mnogo špekulacija. Špekulišu veletrgovci, trgovci na malo, trgovci koji skrivaju pirinač kako bi kasnije više zaradili”, kaže Mamadu Sek, novinar u listu “Observater di Senegal”. Tal je besan. Žali za vremenima u kojima je trgovinom pirinča rukovodilo državno preduzeće. “Od liberalizacije 1995. sve je postalo koješta. Tržište je potpuno usitnjeno. Nemamo dovoljno finansijske moći da se suočimo sa svojim veletrgovcima u Ženevi.” Ne shvata kako je njegova zemlja dospela u takvu situaciju: “Smešno je reći da zavisimo od vijetnamskog ili tajlandskog pirinča kad možemo da ga gajimo ovde! Problem je u tome što je uvozni pirinač potpuno istisnuo domaći, zato što je prodavan mnogo jeftinije.” Na pijaci Sandaga u Dakaru više se ne može naći paradajz koji su proizveli lokalni seljaci. Sav paradajz dolazi iz Španije i prodaje se po ultrakonkurentnim cenama zahvaljujući subvencijama CAP (Zajednička poljoprivredna politika Evropske unije).

MEKSIKO
Pobune zbog tortilje

Kad bi samo još uvek postojalo Monte de Piedad, utočište za sve Meksikance koje muči povećanje troškova života u poslednje dve godine. Ali, u stanu porodice Basurto nema bogzna šta da se založi, čak ni televizor. U Iztapalapi, siromašnoj četvrti na sveroistoku Sijudad de Meksika, većina stanova nema čak ni tekuću vodu. A ipak, Eduardo, 36 godina, i njegova Marija imaju posao, kao radnici na izgradnji autopoteva, ali ne uspevaju da sastave kraj s krajem. Uprkos napornom radnom vremenu, od 5h do 15h, za platu od 50 pezosa na sat (tri evra), Eduardo obavlja i neke posliće na crno. “A ja ću morati da raspremam stanove”, uzdiše Marija. Prošle godine su Eduardo i Marija izašli na ulice da protestuju, skandirajući “Sin maiz no pais” (bez kukuruza nema zemlje). To je bila jedna od prvih pobuna zbog gladi. Ovde, u Sijudad de Meksiku, glavnom gradu jedne ipak “razvijene” zemlje. Detonator? Skok cene kukuruza, izazvan potražnjom za biogorivima, koja su progutala 30 odsto američke žetve. Potres na tržištu. “Kukuruz je osnova svih naših jela. Kupujemo sedam kilograma kukuruza nedeljno. Kad je cena porasla sa sedam na jedanaest, pa na četranest pezosa za kilogram, svi su eksplodirali.” Vlada kako-tako pokušava da umanji nezadovoljstvo. Uz pomoć subvencija, cena tortilje je zamrznuta i uveden je sistem markica za mleko za porodice sa decom. Ali, situacija je i dalje eksplozivna. “Od prošlog decembra poskupelo je sve, pirinač ulje, ljuta paprika, pasulj”, nabraja Marija u dugoj litaniji. Eduardo kaže da su “za sve krivi gringosi”. I ona prokleta NAFTA, Severnoamerički sporazum o slobodnoj trgovini, potpisana 1994. sa Sjedinjenim Državama i Kanadom. Pravilo sporazuma NAFTA je jednostavno: u svakom slučaju zarađuje veliki komšija. Paradoks mondijalizacije je što je Meksiko, jedan od vodećih proizvođača kukuruza, postao sve zavisniji od genetski modifikovanog američkog kukuruza koji, zahvaljujući tome što se proizvodi intenzivno i po niskoj ceni, ubija meksičke lokalne proizvođače. Rezultat? Seljaci odustaju od gajenja kukuruza, kojim su se bavili njihovi preci, i prelaze na gajenje marihuane: Meksiko je 2006. postao vodeći proizvođač marihuane, sa devet miliona zasejanih hektara u odnosu na osam miliona hektara zasejanih kukuruzom.

DAKAR
Ludilo sa biogorivima

To je sasvim nova igračka senegalskog predsednika Abdulajea Vadea. Osnovano pre nekoliko meseci i zvučno nazvano Ministarstvo za biogoriva, obnovljive izvore energije i istraživanje ima faraonske ambicije: držeći se za skute brazilskog predsednika Lule, Abdulaje Vade iskreno sanja da osnuje “zeleni OPEC” zahvaljujući biogorivima, novom magnetu za devize. Prošlog novembra Senegal je otvorio prvu fabriku za biogoriva. To je nenadani dobitak za Senegalsku šećernu kompaniju, koja računa na etanol kako bi uvećala svoj bruto promet. Gotovo svuda po zemlji niču probne plantaže jatrofe, koju su ranije zapostavljali, a sada je kao čudesnu biljku hvale poljoprivrednici koji žele da proizvode goriva. I baš je nezgodno što se jatrofa ne jede. Nezgodno je zbog smerne želje za prehrambenom samodovoljnošću. Sa svojim milionima raspoloživih hektara, Afrika je danas novi eldorado za zeleno zlato. U Beninu, Maliju, Obali Slonovače, Nigeru, svi se kunu u jetrofu. “Zapadne firme masivno ulažu. Takmiče se u kupovini zemlje. Sitni proizvođači više ne mogu da se bore”, kaže Robert Bejli, iz NVO Oxfam. U Tanzaniji su hiljade uzgajivača pirinča i kukuruza oterane da bi se napravilo mesta za plantaže šećerne trske ili jatrofe. Za Žana Ziglera, izvestioca UN o pravu na ishranu, biogoriva su “zločin protiv čovečnosti”. Preterano? Jedan rezervoar etanola sadrži dovoljno kukuruza da se jedna osoba hrani godinu dana.

PEKING
Trijumf brze hrane

Jedan se nalazi čak i na Kineskom zidu. U jelovniku su čuvena pileća krilca, ali i mladice bambusa i koreni lotusa. Sa 1.800 restorana, lanac brze hrane Kentucky Fried Chicken vlada Carstvom sredine. Njegova ciljna grupa? Generacija “malih careva”, koji znaju samo za ekonomski bum i divno otelovljuju onu novu urbanu srednju klasu za koju je odlazak u Mekdonalds ili KFC veoma šik. I koja menja svoj način ishrane. Potrošnja mesa? Porasla je sa 20 na 50 kilograma po osobi godišnje. Osim toga, Kinezi su počeli da troše mlečne proizvode, što je novina. O tome svedoči neobuzdani rast Mengnua, firme iz Unutrašnje Mongolije, oblasti poznate po svom bogatstvu u kravama, firme koja je osnovana 1999. a čiji bruto promet danas iznosi 1,4 milijarde evra. Kina, koja je već postala jedan od vodećih proizvođača mesa, mogla bi uskoro da postane treći proizvođač mleka u svetu. Problem? Zbog sve te stoke skočila je potražnja za žitaricama. Pa su skočile njihove cene.

MATO GROSO
Carstvo brazilske soje

On svakog dana zahvaljuje Kinezima. Zahvaljujući izvozu u Kinu, koja je postala jedna od glavnih mušterija Brazila, poslovi Blaira Magija, gazde grupe Ammagi, svetskog lidera u proizvodnji soje, idu više nego dobro. Iako su česte kiše usporile žetvu, novac bi morao da pljušti ove godine. Cena soje je početkom godine dostigla rekordni nivo. Blairo Magi zahvaljuje i krizi sa ludim kravama. Od zabrane korišćenja životinjskog brašna, naše krave su postale zavisne od sojinog brašna, malog koncentrata proteina. A da ne pominjemo to što sojino ulje vredi kao zlato, i to opet zahvaljujući tim čuvenim biogorivima. Naravno, sve ima svoju cenu. U Mato Grosu, provinciji u kojoj je Blairo Magi guverner, amazonske šume se seku bez predaha kako bi se napravilo mesta za plantaže soje: uostalom, Blairo Magi je dobio nagradu “Zlatne lisice” od Grinpisa, kao čovek koji je najviše doprineo uništavanju šuma na planeti. “Od razvoja imaju koristi samo malobrojni”, kaže Katrin Godar iz CCFD (Katoličkog komiteta protiv gladi i za razvoj), koji je pokrenuo kampanju “Soja protiv života”. “Soja je oterala mnoge seljake sa njihove zemlje.” A nikoga ne hrani.[1] Četrdeset miliona ljudi u Brazilu pati od pothranjenosti.

PARIZ
Narodne kuhinje u oskudici

Beskrajni redovi ispred narodnih kuhinja ove zime? Takav katastrofični scenario predviđaju dobrotvorne organizacije, direktno pogođene porastom cena sirovina. Svi računaju na PAED, Evropski program prehrambene pomoći najugroženijima, koji omogućuje da se kupi višak pšenice CAP-a. Samo što je cena pšenice skočila 100 odsto, dok je evropska ideja tek poskočila. “Napravili smo proračun. Prosto rečeno, sledeće zime će biti četrnaest miliona obroka manje”, zabrinut je Olivije Bert iz narodnih kuhinja. “Moraćemo da odbijamo ljude. Ali, po kojim kriterijumima?” Ista zabrinutost vlada u mreži Banaka hrane, gde je količina prikupljenih proizvoda prvi put opala za sedam odsto: zaplašeni kolebanjem cena, Francuzi su ove godine manje velikodušno poklanjali brašno, pšenicu, ulje ili pirinač. Ove godine proračun može da bude užasan. Sigurno je da će biti manje obroka. I a priori više zahteva: “Već imamo sve više zaposlenih koji ne mogu da sastave kraj s krajem i koji koriste pomoć u hrani kako bi preživeli”, zaključuje Pjer de Pore iz Banaka hrane. “Sa opadanjem kupovne moći, situacija može još da se pogorša.”

LONDON
Siti pravi pare… od pšenice

To se naziva soft commodities. “Meke” sirovine, da bi se razlikovale od “tvrdih”, kakva je nafta. Ili ih, pak, zovu ags, skraćeno od agricultural commodities. Shvatite to kao pšenicu, soju, kukuruz. Tržišta koja su u finansijerima iz Sitija do pre nekoliko meseci izazivala samo prezir. Ali, u međuvremenu je došlo do krize sa rizičnim kreditima. Otpuštanja u bankama. Na tim ruševinama samo jedan sektor bezobrazno napreduje: ags. Što je vredno utočište u ova nemirna vremena. “Sve banke vrbuju radnike u ovom sektoru, dok u sektoru prerađevina otpuštaju”, kaže Pol Krispen, koji radi na vrbovanju u agenciji Principal Search. “Ags je zaista vruć sektor u ovom trenutku.” Dokaz za ovu zakrčenost: u firmi Goldman Sachs jedna zvezda u trgovini naftom imenovana je u sektor agsa. I zahvaljujući agsu mašina za bonuse će nastaviti da radi. Pol Krispen procenjuje da bi najbolji trgovci morali da dosegnu crtu od deset miliona dolara. Siti je počeo da baca pogled ka Ženevi, prestonici trgovine sirovinama, kako bi zaveo nove ljude. “Svi profesionalci iz Cargilla ili Louis-Dreyfusa mame se preko telefona, kaže Maks, bivši “trader commodities”. “Samo im se kaže brojka: 1, 2, 3.” Shvatite kao milione evra. Maks je osetio da se klima menja i osnovao je hedge fund (špekulativni fond), specijalizovan za ags. Odlučio je da se nastani u Ženevi, u ulici Rone, milionerskoj ulici sa prodavnicama luksuznih satova i bankarima. Maks kaže da se oseća “savršeno udobno” u svom poslu, iako bi želeo da “radi u sektoru mikrokredita”. Malo mu je neprijatno kad mu se govori o ulozi finansijskih spekulacija u porastu cena u Dakaru ili Konakriju. Odgovorni, ali ne i krivi? “Hedge funds su stigli u ovaj sektor zato što je tu bilo materijala za zaradu. Eto takav je sistem.”

Doan Bui, Frédéric Saliba, “La spirale de la faim”

L’Obs (Le Nouvel Observateur), br. 2270, 08.05.2008.

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 13.05.2008.

———–    

  1. U Aziji se prerađuje u tofu, ali je industrijski proces drugačiji.