Nisu kandidati duša kampanje za predsedničke izbore. To su birači. Ono čega se oni plaše. Ono što žele. To smo videli 2004, kad je strah nagnao 60 miliona Amerikanaca da ponovo izaberu jednog tupavog Teksašanina. Vidimo to još više ove godine sa dva politička NLO-a koji oživljavaju fantazme manjina, fantazme žena o vlasti, njihove želje za osvetom ili njihove snove o pomirenju. Nikada se u novije doba Sjedinjene Države nisu u tolikoj meri unele u izbore. Nikada zemlja nije imala tako jak utisak da je dečak kojem se daje puna sloboda u prodavnici slatkiša: “Gotovo je sa belom muškom bombonom obavezno srednjih godina. Mališa, uživaj, možeš da biraš između žene, crnca, vijetnamskog heroja, baptističkog propovednika”.

Žena ili crnac. Niko ne bi bio toliko lud da isključi pobedu republikanca, ali Amerika u to ne veruje mnogo, uprkos nekim zbunjujućim istraživanjima javnog mnjenja, Desnica je nagrižena, podeljena, istrošena za osam godina mandata jednog od najnepopularnijih predsednika u istoriji. Izgleda da je došlo vreme da se skiptar gospodara sveta preda demokrati. Crncu ili ženi, dakle. Ali, zašto se zadržavati na ovoj pojedinosti? Zašto se ne ograničiti na njihove programe, razlike u stilu i metodi?

Zato što ih ta dimenzija nadilazi. Zato što su Sjedinjene Države zemlja u kojoj žene predstavljaju više od polovine diplomaca na univerzitetima, ali manje od 3 odsto direktora u velikim preduzećima; zemlja u kojoj je potpredsednikov čovek od poverenja 1970. objašnjavao kako ženama upravlja “žestoka hormonalna neravnoteža”. “Pretpostavite, objašnjavao je on, da za predsednicu imamo ženu usred menopauze, i da ona mora da donese odluku o invaziji u Zalivu svinja ili o ruskom mešanju na Kubi”, pa ona bi bila “podložna mentalnim problemima karakterističnim za žene u tim godinama”.

Izabrati crnca donedavno nije izgledalo mnogo verovatno. Onijango Obama, kenijski farmer koji je plašio stanovnike svog sela svojom belačkom odećom (oni je ranije nisu videli), nikada ne bi mogao da zamisli kako će njegov sin, čuvar koza, izroditi mogućeg predsednika Sjedinjenih Država, zemlje za koju možda nikada nije ni čuo. Zato što bi Barak Obama, taj “Tajger Vuds bez štapova za golf”, mogao da bude otelotovorenje “skladnog spoja Kenije i Kanzasa o kojem svi sanjamo”, piše Vikli standard, jedan desničarski nedeljnik. Još bolje nego kod Tajgera Vudsa, u lozi Obama ima i krvi Čirokija i potomstva Džefersona Dejvisa, južnjačkog predsednika u vreme Američkog građanskog rata! Žena, crnac, dva programa koja često liče kao jaje jajetu: i jedno i drugo žele da lečenje bude dostupno svima, i jedno i drugo žele da umanje nejednakosti, i jedno i drugo žele da smanje međurasni jaz, ni jedno ni drugo ne žele da dopuste da američke trupe večno ostanu u Iraku.

Ovo dvoje, dakle, nisu tako radikalno različiti kako se to želi prikazati. Treba na trenutak zaboraviti razliku u godinama, tih četrnaest godina koje ih razdvajaju, zanemariti toliko različite životne puteve odraslih ljudi, ličnosti koje su naizgled u svemu suprotstavljene. Treba se vratiti u detinjstvo da bi se shvatilo šta ih povezuje. Pronaći jednog neuspelog dečaka u Park Radžu, Ilinois, belačkom predgrađu iz pedesetih godina à la Tati, u kojem svi muškarci u tamnim odelima kreću na posao u isto vreme. Devojčica je rasla u senci nemogućeg oca, apsolutiste sigurnog u sebe, a spasla ju je nežna, pametna, zahtevna majka. Zamisliti, s druge strane, krhkog dečaka koji raste na Havajima, čiji se otac Kenijac vratio u zemlju kad je on imao dve godine, dete koje je takođe vodila nežna, pametna i zahtevna majka, pristigla sa onog metodističkog Srednjeg Zapada u kojem samosažaljenje nikada ne traje dugo. “Ono najbolje što nosim u sebi, njoj dugujem”, piše Obama u svojoj autobiografiji, i to je rečenica koju bi Hilari mogla da prepiše od reči do reči.

Treba pratiti ovo dvoje školaraca oštre inteligencije, izdanke srednje klase u kojoj strah od pada na društvenoj lestvici uvek lebdi nad svakodnevnim životom. Zapaziti njihove složene ličnosti, koje su ogledalo njihovih složenih porodica. Hilari kako pita jednog sveštenika koji je postao njen čovek od poverenja: “Može li se biti mizantrop i uprkos svemu voleti neke osobe i uživati u njihovom društvu?” Baraka, meleza, kako sluša baku i deku dok govore o “White folks” (belcima): te ” reči su treptale u mojoj glavi poput neke neonske svetiljke, i najednom bih se utišao, kao da sam skrivao neke tajne”.[1] Treba ih pronaći nešto kasnije, kao mlade ljude koji pletu svoj politički DNK. Hilari kako ide na skup Martina Lutera Kinga 1961, bez znanja svoje porodice, što je trenutak koji će je duboko obeležiti. Baraka jednu generaciju kasnije kako uveče u krevetu razgleda te fotografije borbe za građanska prava, te “romantične slike prošlosti koju nikada nisam proživeo”, ali, “koje su za mene postale neka vrsta molitve, hrabreći me, kanališući moje emocije onako kako reči nikada ne bi mogle”.

Ipak ne treba preterano daleko gurati paralelu između ove dve nesvakidašnje ličnosti. Hilari se nikada nije oslobodila svoje ljušture. Ona se ponosno poziva na svog idola, Elinor Ruzvelt, objašnjavajući da žene političari moraju da imaju “kožu debelu poput nosorogovog dupeta”. Ali, u stvarnosti njeni robotski govori i kiseli osmesi otkrivaju veoma povučenu osobu, koja je, čini se, uvek na oprezu. Privatno je u stanju da šarmira i izaziva bezrezervnu odanost u onima koji joj, često godinama, pomažu, ali “gotovo uvek postoji nešto što je sprečava da se potpuno prepusti, kao da ne veruje da čitalac, slušalac, prijatelj, novinar koji je intervjuiše, birač, ili možda i ona sama, mogu da shvate istinsko značenje događaja”, piše Karl Bernštajn u Hilarinoj biografiji.[2]

Barak Obama je, naprotiv, u skladu sa samim sobom otkako je sreo svoju ženu, Mišel, advokaticu koja je poput njega diplomirala na Harvardu i koja je potekla iz onih siromašnih četvrti Čikaga koje su preobrazile Baraka. On uvek dobro izgleda u patikama, “izgovara svaku rečenicu sa snagom i uverenošću nekoga ko je već godinama predsednik”, oduševljava se Met Taibi u časopisu Roling stoun. Još jedna razlika u ličnostima: Hilari je mnogo religioznija, ona ima jednu gotovo puritansku stranu kakva ne postoji kod Obame, koji se prilično kasno zaineresovao za religiju.

Ali, prava linija razdvajanje nije tu. Zaustavimo se na trenutak na ovoj fascinantnoj pojavi: muškarac i žena levičari, dvoje senatora iz iste partije, čiji programi liče, često dele demokratsku Ameriku na dva strastveno suprotstavljena tabora. Mogli bismo da se držimo ličnosti, naravno. Da uzmemo u obzir Galupovo istraživanje u kojem su istraživači pokušali da shvate “šta se krije iza osećanja usmerenih protiv Hilari”, i najčešće su dobili sledeći bitan odgovor “Ne volim je”. I tačka. Ali, druga istraživanja pokazuju da bivša prva dama može, kao i Obama, da pobedi na novembarskim izborima, uprkos svojoj kontroverznoj ličnosti: povoljna mišljenja onih koji je vole brojna su koliko i nepovoljna mišljenja onih koji je ne vole. Nasuprot tome, prirodna harizma Baraka Obame jeste plus u očima onih koji padaju na njegov šarm, ali nije dokazano da njegova elokvencija, koja toliko podseća na Kenedijevu, predstavlja sistematsku prednost u očima zabrinutog biračkog tela, pesimističnog po pitanju budućnosti zemlje i perspektive recesije.

Pukotina je još dublja, a i još zanimljivija. Ove dve životinje jednostavno nemaju istu koncepciju vlasti. Oni se ne slažu čak ni oko toga šta predstavlja valjano političko iskustvo! Hilari neprestano stavlja akcenat na svojih osam godina u Beloj kući, gde je u suštini bila kopresednica, kao i na svoj rad u Senatu. U njenim očima Obama je žutokljunac. Ali, pitajte Mišel, njegovu ženu, da li je neiskusan. Umesto da “zaradi milione” nakon što je završio Harvard, podseća ona, otišao je da se brine o siromašnima u predgrađu Saut Sajd u Čikagu. Tek su im dve knjige koje je nedavno napisao, kaže, omogućile da se izvuku iz dugova.

Ne, zaista, sve ih razdvaja na ovom terenu. Hilari ne odbacuje postojeći sistem, naprotiv. Kao senatorka, bez kompleksa je prigrlila lobije i ne uvek nepristrasne donatore. “Njen zazor od promena sistema finansiranja kampanja ne bi trebalo da iznenadi. Otkako je ušla u Senat 2001, nijedan senator nije prikupio više novca od nje”, podsećaju Džeg Gert i Don van Nata.[3] Obama je takođe sakupio značajne sume, ali na drugačiji način: “Za razliku od Hilari, Obama je odlučio da ne prihvata donacije komiteta za političko delovanje i lobista”, pišu Gert i Van Nata.

Hilari, koja lično poznaje predsedničku vlast i njena ograničenja, procenjuje da postojeći sistem omogućuje predsedniku da sprovede potrebne reforme a da se ne korumpira, samo ako plovi po uzburkanim vodama poput mudrog kapetana. Na isti način Klintonovi bez kompleksa prihvataju polarizaciju političkog života. Čak i ako je u suštini veliki centrista, Hilari nosi mržnju desnice prema sebi kao počasnu značku, i ne propušta priliku da podseti kako je nitkovi sa desnice “proganjaju šesnaest godina, ali na njihovu veliku žalost ja sam još uvek tu”. Iako se u stvarnosti otrovna desnica potpuno umirila kad je ona u pitanju. Još uvek se prodaju bodići sa natpisom “Hilari me plaši” i bedževi na kojima piše “Hillary Hater” (“Mrzim Hilari”), ali svetlosne godine smo udaljeni od hajke iz devedesetih.

Za razliku od Bila, Hilari je uvek više volela kontranapad od mučnog kompromisa. Ali, to je takođe i stvar filozofije: u duhu Klintonovih postoji levica i desnica koje se prirodno sučeljavaju, cezura koja se može “zaobići” (smeštanjem u centar), ali koja svejedno postoji. Obamina logika je drugačija. On predlaže neku vrstu nacionalnog jedinstva i želi da se stavi iznad rovovskih ratova koji parališu zemlju. Kada traži od birača da se otarase starog sistema (čitati: da stave tačku na ciklus Buš–Klinton–Buš–Klinton), koji bi mogao da potraje dvadeset i četiri godine, to jest dvadeset i osam ako bi Hilari bila ponovo izabrana 2012. Kada nalaže demokratama da “pozovu čitavu naciju – ne jedan deo stanovništva, već čitavu naciju – da se okupi oko višeg cilja, zajedničkog projekta”, on uobličava radikalno drugačiji stil. U onome koga “Mišel zabrinuto vidi kao sanjara”, kako piše Obama u svojoj autobiografiji, Hilari prosto vidi naivca. A savetnici kandidatkinje se podsmevaju, natuknjujući da “Obama smatra pristojnost i odsustvo stranačkog duha amajlijama koje mogu da zaustave metke”, kako piše Džordž Parker u Njujorkeru.

Ova se podela na cinika i idealistu (ili na realistu i naivca, ako više volite) ne primenjuje samo na vršenje vlasti. Ona je prožela kampanju za preliminarne izbore munjevitom brzinom. Za Klintonove su svi udarci dozvoljeni u predizbornoj trci, što dokazuju torpeda koja je lansirao Bil: to je prosto zakon političke borbe! Obama je, naprotiv, čitavog leta odolevao iskušenju da se upusti u napade na ličnost, uprkos mišljenju svojih savetnika, iako je zaostajao u istraživanjima javnog mnjenja. Časna strategija koja mu se isplatila u Ajovi, ali koja ga 5. februara može skupo koštati.

 
Philippe Boulet-Gercourt, “Le match Clinton–Obama”

L’Obs (Le Nouvel Observateur), br. 2256

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 20.02.2008.

———–    

  1. “Dreams from my father”, Barak Obama, Three Rivers Press, 2004, džepno izdanje.
  2. “Hillary Clinton. Une femme en marche”, Carl Bernstein, Baker Street, 2008.
  3. “Her Way”, Jeff Gerth i Don Van Natta, Little Brown and Company, 2007.