“Mi smo valjda krivi što naši igrači ne idu više u kazalište, ili ne sviraju klavire i violončela! Evo, uplatili smo izborniku Slavku Goluži da ide na Brijune gledati Kralja Leara, pa da bude bolje.“
Tako se nakon Olimpijskih igara u Londonu, ironijom uvrijeđena djeteta, novinarima žalio većinski vlasnik hrvatskog rukometa Zoran Gobac, odgovorivši kritičarima nacionalne reprezentacije kojima, eto, svaki gobac smeta. Zašto je pak kao ironični kontrapunkt vrhunskom sportu i vrhunskim sportskim rezultatima izabrao kazalište, Shakespearea, klavir i violončelo, nije do kraja jasno, ali još je manje i važno. Zanimljiva je, naime, pojava.
Nekad davno, u vrijeme kad su teatar i atletika bili integrirani u kulturu duha i tijela, ljudi ne bi razumijeli Gopčevu ironiju. U ta blesava vremena, na antičkim su se Olimpijskim igrama stari Grci podjednako natjecali u trčanju, hrvanju i bacanju diska, kao i u kiparstvu, glazbi ili kazališnoj glumi.
Ironiju u Gopčevoj rečenici ne bi prepoznali ni nekad malo manje davno, prije onoga rata, u vrijeme kad su kultura i sport bili zabave obrazovane srednje klase. U ta blesava vremena nije bilo neuobičajeno da nogometaši studiraju komparativnu književnost ili filologiju, i da nakon treninga odu na kakav gudački koncert, pa čak – zvuči suludo, ali i toga je bilo – da sami sviraju klavire i violončela.
– Tako je, gospon Gobac! – vikali bi iza ograde kibiceri, stari španeri pod polucilindrima, kivni na lijene mlade mamlaze koji su od cijele kazališne sezone vidjeli samo par repriza, gdjekoju operetu i jednu jedinu baletnu premijeru.
Nekad ne tako davno, pak, ironiju u Gopčevoj rečenici ne bi prepoznali ni sami rukometaši. U ta blesava vremena, iza onoga rata, rukomet je, poput košarke ili veslanja – a za razliku od populističkog i već poluprofesionalnog nogometa – bio sport studenata i mladih intelektualaca, pa nije bilo neobično da rukometaši poslije treninga idu na predavanje iz njemačke filozofije, a poslije utakmice na otvaranje izložbe u Umjetničkom salonu.
Danas, međutim, sport i kultura ne žive u istoj rečenici. U ova sretna, antiintelektualna i odavno više nimalo blesava vremena, pamet i duh podjednako smetaju i dobroj zabavi i vrhunskom rezultatu: sport je tek dobar, polulegalan posao, a kultura oblik preseravanja, nešto čime se neće valjda baviti mladi, zdravi, lijepi, uspješni i glupi.
Rukometaši, nogometaši i ostalometaši nakon treninga i utakmica odlaze u narodnjačke klubove, i da neko osebujno reprezentativno lijevo krilo uhvate kako je na pripremama u Istri pobjegao iz hotela i otišao na Brijune pogledati Kralja Leara, bio bi trajno diskvalificiran iz nacionalne vrste i izložen javnom preziru.
Godinama kasnije, u rubrici “Kucamo na vrata zaboravljenih asova“, posrnulog bi nesretnika pronašli u nekom mračnom kutku koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, zapuštenog i obraslog u njegovanu bradicu. A stariji bi se prisjećali kako je bio fenomenalan igrač, sve dok se nije odao kulturi.
Nakon čega je širokom društvenom akcijom “Sportom protiv kulture“ konačno iskorijenjena ta ružna i nezdrava navika.
Slobodna Dalmacija, 22.08.2012.
Peščanik.net, 23.08.2012.
