Transsibirska železnica
Transsibirska železnica

Sve ovo je – Srbi hoće u Sibir – jednom moralo isplivati iz balkanske magle i mitova koji su magloviti i krvavi vazda i bili.

Govorio je i De Gol o Evropi od Atlantika do Urala i malo kome u Beogradu pada na pamet da bolje pogleda na šta je on mislio i kako je to obrazlagao – ovde vole bizarnosti. Kliktao je De Golov savremenik u magli opijen Staljinom – mislimo na Luja Aragona – Ura Ural, ali se kasnije zagledan u Elzine oči otreznio i ostao veliki pesnik. Mi pak iz magle nikako da izađemo. Na Jarinju na transparentu piše – Kosovo je Rusija. Baš tako. V. V. Putin je objavio i obrazložio svoju evrazijsku doktrinu – tamo negde iza Urala stoji kamen na kome piše da tu prestaje Evropa i počinje Azija. I bolji student ovde ne razlikuje u delu Dostojevskog dve knjige, jedno su Zapisi iz mrtvog doma a drugo Zapisi iz podzemlja. Jedna s drugom nemaju nikakve veze, ali Ural svetli magičnim sjajem. I lakrdija traje, a da pri tom niko ne zna koji su to Srbi i u koje magle idu – ne, to nisu izgleda Srbi baš s Kosova, nego neki iz beogradskih stranačkih štabova; i novine ne posustaju, a zvaničnici se iz dana u dan oglašavaju. U toj lakrdiji potka je čisto politička – kakva Rusija, ovi pucaju na Vladu u Beogradu i na zbunjenog B. Tadića i njegove. Srbiji se ne žuri u magle, ali se njima žuri da zasednu na vlast. Igru zapravo vode Rusi i general Rogozin koji se u to odlično razume. Čak je i A. V. Konuzin tu sitna riba pljuskavica, jer Gospodar iz Kremlja sa stoglavim Sinodom crkvenim zna šta radi. Srbi su u toj igri takođe manje važni, jer imaju epizodnu ulogu. Ne šalje ih Putin ni u Abhaziju ni u Južnu Osetiju već iza Urala, gde Rusa baš malo ima. I sve ih je manje. Tamo će oni biti, kaže Rogozin, „blago nemereno“. Belu kugu rusku treba da leče Srbi, koje bela kuga odavno satire do zabrinjavajućih razmera. Da zdrav leči bolesnog, pa i da bolan zdravog leči, to se sreće – ovo je čudo: bolan bolesnog leči, odnosno Srbija Rusiju ili obrnuto. Što mu dođe isto.

Kada čovek prelista rusku i našu crkvenu štampu – i famozne ruske „mislioce“ – mnogo toga u ovoj političkoj lakrdiji biva jasnije.

„Realnost nije mera“, poručuje mitropolit i mislilac Amfilohije iz Crne Gore. Magle i sukobi su valjda mera i merilo na našem putu iz Evrope – ipak smo u Evropi – na Ural i podalje u Aziju. I jedna anegdota od onih u kojima je anegdotsko „zrnce istine“ dominantno, jer izvire iz zdravog jezgra onih narodnih šaljivčina i pesnika koji, kako se čini, najbolje čitaju ovakva stanja i stoga im pesme godinama traju. Odlučio je bio ruski car – naravno u dobroj nameri – da jednom mladiću ponudi stipendiju u nekoj ruskoj vojnoj gimnaziji i kralj Nikola je – u dobroj nameri naravno – izabrao jednog, ali dokone šaljivdžije su sročile pesmu koja se čula:

Kralj Nikola uzo vola
pa ga šilje u Aziju –
da mu uči gimnaziju.

Niko narodu ugodio nije, a šaljivdžijama posebno, jer političari vole lakrdije, ili manipulaciju. Stoga u ovoj „priči“ i nije mnogo važno šta ko kaže – a evo izjašnjavanje je masovno – već šta je namera. Bolje od Amfilohija se snalazi A. Konuzin koji sve okolišeći ipak kaže da je to „političko pitanje“. A da se politika najbolje vodi u magli odavno znamo. Ništa od neke seobe biti neće i priča se brzo završava, ali magla gusta, hladna i jesenja traje. Neće Srbi poći u Aziju ni do Urala, ali učenim palanačkim doktorima to treba uoči izbora. Uglavnom obični ljudi se zavode za Goleš planinu, a partijski prvaci mudruju – stoga se nismo izjašnjavali u onoj rubrici u kojoj dobronamerni novinar traži da kratko kažemo šta mislimo o toj novoj seobi Srblja na Ural. Sve su nam se seobe loše završavale, ali nije nam ih dosta.

A sve su nam seobe i deobe uglavnom vodili patrijarsi i seoski agronomi. Poređenje koje je načinio jedan mislilac-političar da smo mi kao guske u magli nije dobro – guske po magli jesenjoj s vrha tornja naše crkve Sv. Nikole stignu na vrh tornja katedrale u Aleksandriji i to su ornitolozi proverili i dokazali prstenovanjem tih gusaka. Ovo je gore od toga, jer je loša politička igra i računica.

Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 19.11.2011.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)