Leto nam se vratilo i donelo velike vrućine, ali svi rade. Trudbenici na gradilištima, službenici u kancelarijama i političari, kojima se sastavljanje vlade i razmatranje odgovornosti za izborni poraz poklopilo sa početkom leta. Koliko se vidi, oni su se svi snašli i, iako su tempo prilagodili vremenskim prilikama, negde se ipak kreću.

Mnogi su očekivali da će neuspeh Demokratske stranke na predsedničkim izborima i zatim u okupljanju parlamentarne većine, pokrenuti proces preispitivanja i utvrđivanja odgovornosti. I nije da demokrate ne rade ništa. Neko je smislio da je zgodno da za sve budu krivi „bahati i osioni“ pojedinci. Napre nije bilo jasno na koga se misli, ali onda se ispostavilo da se radi o Vuku Jeremiću, kadru DS koji se ionako sprema na duži put u Njujork, a bahat je zbog oveće sume novca koju je tražio za „promociju“ Srbije u UN.  Kada su se svi uključili u priču, postalo je jasno da je povika na vuka, ma koliko sama po sebi bila opravdana, u stvari način da se poruči Tadiću da treba da dâ ostavku. Naime, ispostavilo se da bi Đilas rado preuzeo DS, ali mu trućanje o unutarstranačkoj demokratiji izgleda bezveze. On bi da lepo bude jedini kandidat i da bude izabran baš kao i svojevremeno Tadić. Drugim rečima deo DS je prelomio: za sve je kriv Jeremić, zbog bahatosti, i Tadić, što ne daje ostavku.

Tadić je pak odlučio da nastavi svoj living in denial. Po njegovom mišljenju, on je odgovoran samo za egzotične stvari: isterivanje tajkuna iz predsedništva, neobraćanje pažnje na to šta radi vlada, što nije ranije „sekao“ kadrove DS. Ni on ne kaže na koga misli, ali bi zato rado izašao na megdan Zoranu Živkoviću, računajući da bi Živković, koji nije kročio u centralu DS valjda 8 godina, bio autsajder. Još je veći problem to što se Tadić ponaša kao da je još uvek predsednik, posećuje skupove na kojima se okupljaju premijeri i predsednici regiona i aktivno delegitimizuje novog predsednika. Nastajuću koaliciju naziva „crveno-crna“ sugerišući njenu potpunu neprihvatljivost povezujući je sa komunizmom i fašizmom. Za savetnika bivšeg predsednika nemoral novog se podrazumeva, a Tadić bi trebalo da nastavi pregovore sa Kosovom kao da se ništa nije desilo.

Za to vreme, SNS, SPS i URS uspeli su da sastave koalicioni sporazum u kome naglašavaju svoju želju da ubrzaju pregovore sa Evropskom unijom i dovedu finansije države u red. Budući premijer Ivica Dačić preuzeo je ulogu Don Kihota koji je rešio da se suprotstavi neoliberalnom konsenzusu domaće javnosti. On je jedini koji izgovara negativne rečenice o „finansijskom sektoru“. Još se nijedan ekonomista ne javlja da podrži ove stavove budućeg predsednika vlade. Ovaj položaj pruža Dačiću mogućnost da ka sebi privlači sve nezadovoljnike tranzicijom i privatizacijama, ali ga pored toga stavlja u situaciju da se njegovi predlozi ocenjuju kao populistički i besmisleni. Ova Dačićeva usamljenost na anti-neoliberalnoj strani govori o našoj možda već poslovičnoj inertnosti. Kada je krajem osamdesetih Evropa kod Berlinskog zida skrenula udesno, mi smo još 10 godina vozili levo. Sada kada i poneki političar Evrope i veliki deo javnosti i građana idu u levo, mi teramo i dalje desno. Ne možemo dovoljno brzo da promenimo pravac.

A naša javnost se na ovim vrućinama opredelila da se najviše bavi budućnošću Demokratske stranke. Hoće li oni shvatiti gde je bila greška i šta treba da rade? Dejan Ilić je predložio da DS izabere između Đilasa, koji bi prethodno podržao Gej paradu, E-novine i Peščanik, i Zorana Živkovića koji ne mora ništa prethodno da radi. Kontekst u kome je ovaj predlog dat je otprilike ovaj: DS je dobila lekciju od belih listića, sada znaju da ne mogu da budu tako arogantni kao što su bili, pa će možda biti voljni da prihvataju primedbe. Od nove vlade ne treba ništa očekivati, sve što oni urade neće biti dobro. Ta vlada trajaće godinu ili dve dok ne udari u zid, pa se sada treba spremiti za period posle toga.

Ovaj predlog mi se ne čini realan, a mislim i da on nije u skladu sa kapacitetom koji je iza sebe ostavilo protestno glasanje. Da to vidimo preko jednog testa: zamislite da želite da promenite stanje u domaćim medijima tako što ćete zabraniti 1) monopol reklamnih agencija, 2) političarima da budu njihovi vlasnici i 3) vlasnicima da budu netransparentni preko ofšor kompanija. Da li je veća verovatnoća da će ovo uraditi DS posle 2 godine vladavine „većeg zla“ ili je verovatnije da bi to uradila sada izgledna vlada koja kao jedan od svojih ciljeva postavlja ukidanje monopola u medijima i regulisanje vlasništva u njima u skladu sa izveštajem Verice Barać? Ako sadašnju vladu tretiramo kao „apsolutno zlo“, kome ne želimo da uradi ništa dobro, kako bi se reformisani DS što pre vratio na vlast, nećemo dobiti ništa: ni reformisani DS, kome nije potrebno da se reformiše ako je alternativa „apsolutno zlo“, ni priliku za poteze koji ukidaju monopole, jer će nova vlada bez pritiska javnosti sigurno uraditi manje nego što bi mogla.

Beli glas je trebalo da poruči ovo: nije sigurno ko je od vas veće zlo, ali nas to ni ne interesuje, mi hoćemo da vi radite ono što treba da se radi. Čak je veća verovatnoća da nešto od toga uradi ova vlada, nego da smo izabrali Tadića i Cvetkovića ponovo. Ali, da bi se bilo šta dogodilo, potrebne su promene, promene u DS, promene u SNS i SPS (URS i PUPS ćemo izostaviti), promene u javnosti.

Kada se temperatura na jesen spusti, možda ćemo biti sposobni za njih.

Filozofija.info, 12.07.2012.

Peščanik.net, 13.07.2012.