Za Omara Hajjama, čitava priča je veoma imala veze sa poezijom, ženama i vinom. Na kraju Stranca, čekajući giljotinu, Mersault shvata da je takav bio i da još uvijek jeste. Tolstoj je, kao i obično, bio na dobrom tragu, uočivši da sve takve porodice liče jedna na drugu. U svojoj čuvenoj fantaziji na temu, Borges takođe uočava izvjesnu univerzalnost: Onaj koji sanja, kaže on, svaki je čovjek. Društva naklonjenija pojedincu nego plemenu pominju je i u formativnim aktima: u Deklaraciji nezavisnosti, kao neotuđivo se ističe pravo da joj se stremi. Svako od nas ima bar po jednu ličnu metaforu za to delikatno stanje.

Kada kažem ili pomislim sreća, obično to bude propraćeno bljeskom bar jedne od tri slike na mentalnom ekranu. Sliku prvu – hronološki gledano – je moj mozak uškljocao bar hiljadu puta, sedamdesetih i osamdesetih prošlog vijeka: kroz okvir od granja zelenika otvara se pogled na vedro nebo, mrko stijenje i modroplavo more, mirno poput ulja. Kako je slika mentalna, postoji i tonski zapis: razuzdani zrikavci; glasovi oca, majke, sestre; dovikivanje dalekih kupača. Na drugoj slici, moja žena i ja posmatramo sa zidina polupraznog turističkog raja kako se munje zarivaju u pučinu; iščekujemo gromove, pljusak, riblju večeru. Na trećoj, postava se mijenja non-stop, ali ram ostaje isti: soba otvorenih prozora s pogledom na granje, otežalo od lišća; glasna djeca jure se po sobi; odrasli nasrću na hranu na stolu; u čašama se pjeni ili rumeni alkoholna tečnost; osjeća se blizina velike vode.

Znam šta ćete reći: čista malograđanština. Za nekoga je svakako sreća preživjeti dan, provesti ga bez bolova ili batina, ili piti nezagađenu vodu. Tačno, ali upravo relativnost i subjektivnost tog stanja, zajedno sa očiglednim značajem koji mu pridajemo, čine da je bavljenje istim daleko od dokone zabave. Štaviše, pojedinačni i zbirni efekat odgovora na pitanje „Da li ste srećni?” je zapravo toliko značajan, da se već decenijama nalazi na istraživačkom meniju nekolikih disciplina, od ekonomije do neurobiologije. Tako smo, recimo, saznali da, kada je sreća u pitanju, svima znani odnos para i muzike ne važi sasvim: u raznim kulturama, indeks sreće prati rast prihoda samo do određenog, ne previše visokog nivoa (stučan naziv za ovaj fenomen je Easterlinkov paradoks).

Mnoga istraživanja na temu zapravo potvrđuju ono što nam je intuitivno jasno. Tako osjećanje sreće češće prijavljuju oni koji su (1) u braku, (2) posvećeni drugima, (3) optimisti, (4) ekstrovertni, (5) društveno aktivni i (6) u posjedu ne-materijalističkog sistema vrijednosti, kao i oni koji žive u društvima koja karakterišu (a) međusobno povjerenje građana, (b) dobro upravljanje i (c) političke i ekonomske slobode. Proizvod ovih „statičnih” studija su korelacije, sa kojima, nije zgoreg ponoviti, treba oprezno: moguće je da brak, osim stomaka, uvećava i sreću, ali i to da su srećniji ljudi skloniji sklapanju brakova.

Drugačije dizajnirana istraživanja, kao ona koja prate jednu te istu grupu ljudi tokom duže vremena, omogućavaju postavljanje mnogo istančanijih pitanja. Tako je, na osnovu podataka sakupljenih u okviru mega-projekta zvanog Framingham Heart Study (koji neprekinuto teče od 1948., i zahvaljujući kojem smo, na primjer, prokljuvili tačnu vezu između ishrane, fizičke aktivnosti i srčanih oboljenja), zaključeno da je sreća kolektivni fenomen, nalik zarazi: neko ko postane srećan povećava šansu za sreću nekoga iz svog okruženja za oko 25% (Fowler i Christakis, British Medical Journal, 2008). Derek Bok, profesor prava sa Harvarda, u svojoj najnovijoj knjizi The Politics of Happiness (Princeton University Press, 2010.) sažima ova i druga istraživanja, koja, između ostalog, još pokazuju da je sreća povezana sa većom tolerancijom i kreativnošću, te sa smanjenjem stresa i poboljšanjem imuniteta.

Mračna strana priče o sreći nije samo ta da ona nije uvijek dostižna; studije pokazuju da ljudima najčešće nije jasno šta ih sve može učiniti srećnima, te stoga propuštaju da urade ono što je za sreću potrebno.

Profesor Bok smatra da je obilje materijala iz srećologije toliko da treba da posluži kao osnova za osmišljavanje državnih programa, kao što su obrazovanje i univerzalna zdravstvena zaštita. Podučavanje abecede sreće, smatra on, dovelo bi do smanjenja ličnog i društvenog tereta, kaogod i uvećalo prosperitet: ekonomski i svaki drugi. Takvi koraci su već napravljeni u Velikoj Britaniji, gdje se, upravo na osnovu nagomilanog znanja na temu sreće i dobrobiti (well-being), uvode odgovarajući programi u sektore pod nadzorom države (obrazovni sistem, opštine, zdravstvo), a formirana je i parlamentarna grupa čiji je zadatak da ispita da li je bruto društveni proizvod zaista najbolji indikator društvenog napretka.

Savršen pokazatelj lošeg uticaja slijepe ekonomske logike na dobrobit ljudi već nedjeljama se širi Meksičkim zalivom. Iz havarisane bušotine u vlasništvu korporacije BP dnevno se izliva oko milion litara sirove nafte, praveći mrlju ravnu polovini teritorije Crne Gore. More izbacuje mrtve delfine na plaže Luizijane i Alabame; ljudska nesreća, takođe zarazna, širi se siromašnim američkim Jugom. Iz razloga sreće i nesreće, nadam se da prizori pelikana i vilinih konjica natopljenih mrkim uljem dopiru do Crne Gore. Sreća je, kažu nam istraživanja, povezana sa međusobnim povjerenjem, dobrim upravljanjem i političkim i ekonomskim slobodama. Ljudi često nisu u stanju da prepoznaju šta ih čini srećnim.

Po mom ličnom receptu, sreću je moguće dostići u pet prostih koraka, od kojih ću vam otkriti samo prvi: smanji vjerovatnoću da zažališ zbog svojih postupaka. Bušiti dno okeana u potrazi za jeftinom energijom, na primjer, izgleda mi suludo; izabrati za gradonačelnika kung-fu entuzijastu koji ne preza od iživljavanja nad hendikepiranim osobama, takođe.

Kao što rekoh: kad kažem ili pomislim sreća, obično mi pred očima bljesne prizor neumrljanog mora. Onda se prisjetim da nisam više mali, da smo kuću na moru prodali budzašto jer su se neke barabe igrale rata i razbojnika, pa krenem da razmišljam o dohvatljivoj sreći: onoj što ima veze sa dobrim upravljanjem.

(Tekst je neznatno proširena verzija članka objavljenog u podgoričkim Vijestima, 23. 05. 2010. Zbog predizborne ćutnje, Vijesti nisu mogle da objave dio rečenice iz posljednjeg pasusa, koji se odnosi na podgoričkog gradonačelnika, Dr Miomira Mugošu.)

Vijesti, 23.05.2010.

Peščanik.net, 23.05.2010.

Leave a Reply