Sretni kraj tužne priče o hotelu Kulmerov dvorac
Malo je poznato – nije ta tema zanimljiva bulevarskoj štampi – da i danas, petnaest godina od završetka rata, u Hrvatskoj preživljava dvije i pol tisuće izbjeglih i prognanih. I u ovom trenutku, u derutnim sobama hotela Iž u Zadru ili dubrovačkog hotela Vis II, žive ljudi koji mlijeko i piletinu drže u starom Obodinovu hotelskom mini-baru.
Među njima su i Todorići, obitelj koja već četiri godine živi u zagrebačkom hotelu Kulmerov dvorac. Dok ih se država ne sjeti, oni su se snašli obnovom ruševnog zamka na padinama Medvednice. Kako se pak radi o zaštićenom spomeniku kulture u zaštićenom parku prirode – jer u Hrvatskoj su zaštićeni spomenici i parkovi, ali ne i obični, mali ljudi – obnovljeni su dvorac morali registrirati kao reprezentativni hotel.
I sve od tada zbijali su se Todorići u sobicama velikog, hladnog hotela, susrećući se svaki dan s prijekim pogledima recepcionera i mrzovoljnih sobarica što zagledaju jesu li ukrali šampon iz kupatila. Ruku na srce, ni osoblju nije bilo lako. Znate već što su prognanici radili u dalmatinskim i zagrebačkim hotelima, čupajući utičnice, razbijajući zidove i vadeći parkete. I Todorići su se, priznat će i sami, snalazili kako su znali. Popizdila je hotelska spremačica kad je jednog jutra u podzemnoj etaži otkrila bazen, saunu i garažu.
Njihova priča, međutim, jedna je od rijetkih sa sretnim krajem. Prije koji tjedan Bandićev je Gradski ured za izgradnju konačno izdao lokacijsku dozvolu za “rekonstrukciju hotela Kulmerov dvorac u rezidencijalnu građevinu s pratećim sadržajima proširenoga stambenog standarda”: Todorići više neće morati živjeti u hotelu.
Sretnom se, eto, pokazala njihova odluka da od skromne ušteđevine u Parku prirode Medvednica kupe 15.100 četvornih metara zemljišta. Prema izmijenjenom GUP-u, naime, “iznimno se na zaštitnim površinama podsljemenske zone mogu graditi složene rezidencijalne građevine na površini od najmanje 15.000 četvornih metara”.
Da su, eto, kupili samo stotinu i jedan kvadrat manje, i danas bi živjeli u hotelu. Stotinjak metara, jedan jedini jebeni ar zemlje – više je crnog pod noktima Agrokorovih kooperanata! – spasio je Todoriće od bezdušne hrvatske birokracije. “Šta će nam tih sto kvadrata, pobogu ženo?!”, pitao je onomad glava obitelji Ivica Todorić. “Stotinu i jedan”, ispravila ga je supruga. “Nekretnine su budućnost.”
Što ti je ženska intuicija!, često danas pomisli Ivica, pa u hotelskoj kapelici zapali svijeću za pamet i zdrav razum svoje mudre supruge, nerado sam sebi priznajući kako bi se bio zajebao da je umjesto tih stotinu kvadrata kupio onu betonsku fontanu s labudovima i dupinima što je vidio u Pevecovu dućanu. Sušta je svemirska mudrost prozborila tada kroz njegovu ženu. Jer, tko se nije susreo s prezrivim pogledom recepcionera, ne zna kakav je pakao dolje na društvenom dnu.
“Pušačke sobe ne postoje, ovo je reprezentativni hotel, nije konačište”, i danas Todorićevom glavom odzvanja ledeni glas šefa recepcije, dok mu je s visoka bacao ključeve na pult. “Doručak je od sedam do deset, jahanje od pet do sedam, wellness i spa rade do deset navečer, bazen do ponoć, masaže se naručuju dan ranije, ključevi vinskog podruma su na recepciji, posjete su zabranjene, samo poslovni partneri. Ovo je reprezentativni hotel, nije konačište.“
I tako četiri godine. Ako vam to izgleda kao primamljiv oblik života, znajte da je tako u početku izgledao i Todorićima. Sve dok se jednog dana unuk nije vratio iz škole i upitao: “Djede, zašto mi živimo u hotelu?”
“Što pitaš, jel’ ti se netko rugao?”, upitao je zabrinuti Ivica. “Vidjeli su… na tjelesnom”, izvadio je mališan iz ruksaka bijeli ogrtač s izvezenim grbom Hotela Dvorac Kulmer. “Pa su mi pjevali, ‘Welcome to the hotel Kulmerov dvorac, such a lovely place, such a lovely face’…”, zaplakao je limač. „Djedice, zašto kao svi normalni ljudi nemamo urbanu vilu na Sljemenu, ili penthouse u Bogovićevoj? Zašto moramo živjeti u hotelu?” “Zato, drago dijete”, pogladio je Ivica Todorić unuka, “što po Generalnom urbanističkom planu u Parku prirode Medvednica nije dopuštena izgradnja rezidencijalnih objekata.”
Danas, četiri godine kasnije, zahvaljujući Milanu Bandiću, Todorići konačno useljavaju u svoj vlastiti dom. U hotel, kažu kroz smijeh, neće više ni u ludilu. U Medveji kod Lovrana kupili su stoga Vilu Castello i ogradili privatnu plažu. Mrzovoljnih recepcionera i onih malih hotelskih sapuna dosta im je, vele, za cijeli život.
Globus, 09.02.2010.
Peščanik.net, 09.02.2010.
