Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

Teku srpski primaries. Čelnici pokreta i stranaka iz opozicije kandiduju se za predsedničku utrku. Dobro, nije baš da imamo predizbore kako se to radi u Sjedinjenim Državama ili u nekim evropskim partijama. Ne liči to ni na ono što su radili susedi iz opozicije u Budimpešti. Liči baš na ono na šta može ličiti u Srbiji. Pošto imamo privid umesto države, imamo i privid takozvanih predizbora. Jedan po jedan izlaze opozicioni političari i tvrde – ja sam najbolji kandidat i jedino ja mogu pobediti Vučića.

Zagovornici predizbora bi sada rekli – pa da, baš zato su nam potrebni domaći primaries, da se objektivno utvrdi ko ima najveće šanse kao kandidat protiv Vučića, jer zašto bismo svakom potencijalnom kandidatu ponaosob verovali da je upravo on taj, baš kao da smo se prethodno složili da može biti samo jedan. A nismo. Jedan od preduslova za predizbore jeste to da se složimo da su nam oni potrebni, to jest da opozicija na izbore treba da izađe u takozvanoj jednoj koloni.

To se neće dogoditi. S obzirom na to, predizbori bi se mogli odvijati unutar raznih potencijalnih opozicionih koalicija, a ako bi se došlo do dogovora da je za čitavu opoziciju najbolje da izađe sa jednim kandidatom na predsedničke izbore, paralelno bi se mogao birati i taj jedan kandidat. Opozicija u ovom trenutku nema kapacitet da se upusti u tako komplikovanu proceduru. Da li ja sad odbacujem ideju predizbora uopšte?

Šta uopšte stoji iza predloga o predizborima? Predizborima bi se poslala jedna složena poruka biračima u Srbiji. Hajde da je razložimo. Predizborima se hoće reći da je opozicija u stanju da se okupi oko jednog posla i uradi ga kako treba. Ako je u stanju da to uradi, biće u stanju i da izađe na izbore kako treba. U vezi sa tim je i drugo, predizborima bi opozicija pokazala da postoji poverenje između opoziciono nastrojenih protagonista, kolektivnih (stranaka i pokreta) i pojedinačnih (konkretnih političara).

To poverenje je garancija da će stajati jedni uz druge i na izborima, ali i posle izbora, što je možda i važnije ako je cilj da se novoradikali sklone sa vlasti. Na to se nadalje nadovezuje i treća poruka – akteri opozicije spremni su da se ponašaju u skladu sa realnošću: izlazak na predizbore podrazumeva da će svi prihvatiti njihove rezultate kao obavezujuće za izlazak na izbore, čak i ako se ti rezultati razilaze sa njihovim željama i procenama. To bi učinilo da opozicija realno proceni i svoj domet na izborima.

Ima još, ali se već vidi obrazac poruke. Recimo, predizbori bi pokazali organizacionu snagu opozicije a mobilisali bi i opoziciono nastrojene birače. I jedno i drugo bilo bi razlog za uspostavljanje i jačanje poverenja između opozicije i birača. Čitava ideja o predizborima svija se oko poverenja. Iza nje stoji svest o tome da je poverenje narušeno i da ga treba obnoviti. Poverenje između protagonista opozicije i između opozicije i birača u Srbiji.

Evo šta je nevolja – primaries sami po sebi ne mogu generisati poverenje, oni poverenje podrazumevaju kao svoj uslov. Da bi predizbori bili mogući, potrebno je poverenje. Ako ga nema, predizbori ne samo da ne mogu da ga proizvedu, nego su naprosto nemogući. Drugim rečima, zagovornici predizbora savršeno precizno identifikuju problem, ali nude rešenje koje nije moguće upravo zato što postoji taj problem. To već sad gledamo, umesto da okuplja opoziciju, predlog predizbora generiše nove razdore.

To da predizbori traže da postoji već čvrsta organizacija, lako se vidi na primeru Sjedinjenih Država. Tamošnji primaries po svojoj oštrini sasvim su nalik na izborne utakmice. Sukob između kandidata u svojim redovima stranke mogu da prežive upravo zato što su čvrsto postavljene. Ali, i ta čvrstina ima svoj prag: kada se pojavi opasnost da bi predizborni sukob između stranačkih kandidata mogao naštetiti stranci i ugroziti njene izglede na izborima, neki kandidati se povlače zarad dobrobiti stranke (povlačenje Bernieja Sandersa iz prošlogodišnjih demokratskih primaries dobar je primer za to).

Na prvi pogled, primer iz Budimpešte je drugačiji. Ali, samo na prvi pogled. Tamošnjim budimpeštanskim predizborima prethodio je čvrst dogovor opozicije. Taj dogovor bio je tako neverovatan, zajedno su stali jedni uz druge ne samo ideološki oštro sukobljene stranke i pokreti, da je bilo malo verovatno da bi birači u njega poverovali. Predizbori su poslali jaku poruku da dogovor stoji i da će ga svi njegovi akteri poštovati. Poruka je uspešno poslata i birači su je ispravno shvatili. Rezultat: pobeda opozicije nad Orbanom u Budimpešti.

Da li je opozicija u Srbiji barem blizu sličnog dogovora. Koliko vidimo, nije. U takvoj situaciji naprosto nije bile pametno uopšte predlagati predizbore. Raspravom o predizborima samo se produbljuje nepoverenje između protagonista opozicije kao i između opozicije i birača. Ni za šta nam to sada nije potrebno. Ideja o predizborima jedino bi mogla imati smisla, u sadašnjim prilikama, za svaku opozicionu grupu ponaosob, pa bi je nadalje, do nekog srećnijeg sticaja okolnosti, tako trebalo i tretirati i plasirati u javni prostor.

Na sve ovo treba dodati još jedan bitan „detalj“. Sve ono što važi u redovnim izbornim uslovima – mislim na kampanju za sticanje poverenja – u Srbiji može lako pasti u vodu. Ovde se poverenje kupuje za 3.000,00 dinara. Predizbori ni na to nisu odgovor.

Peščanik.net, 14.05.2021.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)