Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Tri osobe sa vrha države poslale su ovih dana sa svojih putovanja tri različite razglednice svojim sugrađanima u Srbiji. Predsednik vlade pohvalio se time što je u vozu iz Sudžoua za Peking, preko Šangaja, sedeo ni manje ni više nego do predsednika vlade Kine. Kancelarija vlade Srbije za saradnju s medijima, kaže vest, saopštila je da je „u vozu koji ide 300 kilometara na sat, kineski premijer odlučio da najveću čast od prisutnih ukaže predsedniku Vlade Srbije odredivši da upravo on sedi pored njega“. Dakle, da građani Srbije to slučajno pogrešno ne protumače, Kancelarija vlade potrudila se da im objasni kako da gledaju na razglednicu iz Kine na kojoj srpski i kineski predsednik vlade sede jedan pored drugog: to je posebna čast (u ovom udvoričkom registru to pak treba čitati kao posebnu milost), tumači Kancelarija, kojom je predsednik vlade najmnogoljudnije zemlje na svetu obasuo našeg predsednika vlade.

Vest dalje kaže da brzi voz od Sudžoa do Šangaja putuje dvadesetak minuta, i da su se za to vreme „dvojica premijera dogovorila da radovi na pruzi Beograd-Budimpešta moraju da budu završeni u roku od dve godine“. Na stranu sad pruga Beograd-Budimpešta i dogovaranje u brzom vozu; ovde nije jasno zašto se pominje samo trasa pruge od Sudžoa do Šangaja. Da li je od Šangaja do Pekinga predsednik kineske vlade dalje putovao sa nekim drugim zvaničnikom pored sebe, koji je zajedno sa srpskim predsednikom vlade takođe doputovao iz neke od zemalja centralne i istočne Evrope na samit u Sudžou? Kancelariji vlade taj podatak očito nije bio bitan – bilo je važno skrenuti pažnju na dvadestominutnu milost u kojoj je uživao ovdašnji predsednik vlade.

Na drugoj razglednici vidimo ovdašnju predsednicu skupštine u službenoj poseti Iranu. Predsednica je na slici ogrnuta u hidžab – „tradicionalnu odeždu muslimanki“. Da bi mogla da razgovara sa najvišim iranskim zvaničnicima, umesto hidžaba, po protokolu bi našoj predsednici parlamenta bila dovoljna i marama kojom bi prekrila glavu. Umesto marame, ona se odlučila za nešto radikalniju varijantu i na sebe stavila hidžab. Za to je, treba to odmah reći, ponudila i sasvim suvislo objašnjenje – „poštujem običaje zemlje domaćina“. To objašnjenje gura u stranu diplomatske nijanse i mogućnost da se svojim izgledom u zvaničnoj prilici pošalje određena poruka. Zaista, ne samo da nema ničeg lošeg u tome da se poštuju običaji zemlje domaćina, nego je to norma koja se mora ispuniti. Ako se u njenom ispunjavanju i pretera, manja je šteta, nego da se običaji domaćina prekrše.

Na trećoj razglednici, iz susedne Hrvatske, vidimo pak ovdašnjeg „šoumena“ na čelu države. On je u Zagrebu prekršio protokol i na silu tri puta poljubio u obraz predsednicu Hrvatske. Mogao je i da joj poslovična „srpska“ tri prsta gurne u oko: učinak tog gesta bio bi ravan učinku tri „srpska“ poljupca u ovoj krajnje formalnoj i pravilima regulisanoj zvaničnoj političkoj situaciji. Predsednica Hrvatske to je primila s osmehom i tako je izbegnut incident. Novinari su ovaj grubi gest kršenja običaja domaćina još više ublažili opisavši ga kao „mali šou“ srpskog predsednika. Tako je „srpski“ šoumen (pre bi se reklo – pajac) na mestu predsednika države prostački izrazio nepoštovanje prema svojim domaćinima i običajima njihove zemlje, sasvim u skladu sa vulgarnim nasleđem iz devedesetih koje on tako uverljivo otelovljuje.

Svaka od ove tri slike, naravno, mnogo govori o svojim glavnim protagonistima. Ali, udvorištvo, prekomerno poštovanje i prostakluk, kao karakterne osobine ličnosti na najvišim državnim položajima u Srbiji, ovde nas manje zanimaju od načelne poruke koju nam je njih troje poslalo sa svojih političkih izleta. O međunarodnoj politici Srbije oličenoj u ove tri slike možemo reći sledeće: ta politika se ne zasniva na principima. Pravila koja ovdašnji zvaničnici poštuju u jednoj zemlji, mogu se do mile volje kršiti u drugoj. To da li se pravila poštuju ili ne, stvar je arbitrarne odluke koju dati visoki zvaničnik donosi s obzirom na okolnosti: tamo gde postoji procena da se može ostvariti nekakva korist ili je partner s druge strane izrazito jači, pravila se poštuju u meri koja prevazilazi pristojnost i prelazi u udvorištvo (moskovska epizoda s ruskim jezikom predsednika vlade posebno je ilustrativna u tom smislu). Tamo gde koristi nema, visokom zvaničniku je ostavljeno na volju da se ponaša kako mu padne na pamet.

Poseban vid nepristojnosti praktikuje se u zemljama koje se ovde smatraju neprijateljskim (i svakako ne jačim od „nas“): u tim je zemljama ovdašnjim zvaničnicima dopušteno da uvrede domaćine tako što ne poštuju protokol i običaje njihove zemlje. Ako se za to ukaže prilika, treba je iskoristiti i domaćinima na silu nametnuti vlastita pravila ponašanja. Ova specifična međunarodna politika (kombinacija udvorištva i osionosti) ima jako uporište u unutrašnjoj politici. Obični građani tu se tretiraju gore od spoljnih neprijatelja – pošto im je oduzeta svaka prilika da od njih nešto zavisi i da se za nešto pitaju, visoki zvaničnici u njihovo ime mogu da rade šta god hoće.

Peščanik.net, 27.11.2015.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)