Jedan od zanimljivijih aspekata sadašnje krize jeste kako gledamo na nju, a jedno od zagonetnijih pitanja jeste zašto gledamo na nju tako kako uglavnom gledamo. A na nju gledamo uglavnom tako da je prihvaćamo. Šta je sa nama naopako?
Ključno je upravo to pitanje: Šta je sa nama naopako? Sadašnju krizu prihvaćamo kao svoju, našu krizu. Kriza nas dakako pogađa, no to nije razlog da je posvojimo. Pitajmo se čija je to kriza. Općenito je prihvaćeno da su tu krizu izazvali, jednostavno rečeno, veliki globalni financijski špekulanti. No izazivači krize odriču se vlasništva nad njom – ali ne i vlasništva što su ga nagrabili proizvodeći krizu. Zašto bismo mi prihvaćali vlasništvo nad krizom? Čim se to dogodi, počinjemo je naime rješavati, plaćati za nju. A upravo se to događa. Oni po kojima je kriza udarila i kojima, kada smo široko zatvorenih očiju išli u nju, ništa nije kapnulo u džep, sada plaćaju da onima koji su napunili džepove ne bi trebalo posezati u njih. Izazivači krize ne samo da ne plaćaju za nju, ne samo da im se ne treba odreći ničega od nagrabljenog, nego na račun rješavanja krize još dodatno pridobivaju. U njihovo spašavanje slijevaju se stotine miliona eura ili dolara poreskih obveznika. To zaista nije njihova kriza. No, da li je uopće kriza?
Zašto to događanje zovemo krizom? Kriza znači da u ličnom ili kolektivnom životu stvari ne idu više po ustaljenim pravilima, zakonima ili očekivanjima i da u pravilu počinju ići lošije. Prvo, u toj ”krizi” uglavnom nisu bili izigrani ili kršeni zakoni. Istina je, zakoni koji su ili koji bi mogli sprječavati put krizi – kakav je, recimo, u SAD bio Glass-Steagallov zakon – bili su suspendirani, no nismo imali posla s devijacijama od zakona, s kršenjem, s erozijom ili korozijom važećih zakona. Naprotiv. Krizi je bio po ustaljenim zakonskim procedurama otvoren put. Drugo, ta kriza nije izdaja ili iznevjeravanje očekivanja o tome kako treba postupati u poslovnom životu i oko čega valja nastojati u društvenom životu. Očekivanja koja bi put u krizu kvalificirala kao devijantan, bila su eliminirana. U Velikoj Britaniji su M. Thacher i njeni pomoćnici opozvali postojanje društva, javnog dobra i javnog interesa, te deklarirali da se mora svaki pojedinac pobrinuti za sebe. U SAD su intelektualci (koji su bili okupljeni u tada novim “think tanks”, poput Cato Institute i Heritage Foundation, i koji su objavljivali u reviji Public Interest) razgradili socijalnu državu koja je nastala kao odgovor na veliku krizu krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina prijašnjeg vijeka, te formulirali takozvanu Reaganovu doktrinu. Put u našu krizu ispunjavao je očekivanja promovirana tih godina. I treće, u toj krizi ne ide svima na gore.
Ono što se pokazuje kao kriza jeste otkrivanje novih načina i oblika za individualno bogaćenje na račun siromašenja društva, kako vlastitog tako i tuđeg, eskalacija prisvajanja javnog i tuđeg bogatstva. Ta je kriza zapravo invencija, inovacija. Demokratske političke elite otključavaju financijskim špekulantima i plutokratima uopće pristup do tog bogatstva, bogatstva do kojeg nisu imali neposredan pristup. Izručuju im velike svote novca poreskih obveznika i oktroiraju takozvane sigurnosne mjere – isisavaju ili izgladnjuju javni sektor (u koji spadaju i javne škole, zdravstvo i slične beznačajnosti), reformiraju penzije itd. – sve da bi se financijska revolucija mogla nastaviti.
Zašto, dakle, to prihvaćamo? Zašto vidimo veći problem u tome da se Grci odupiru oktroiranim mjerama štednje nego u oktroiranju samih mjera štednje? Zašto otpor nije prošireniji? Zašto osim na Grčku i povremene demonstracije tu i tamo po južnoj Evropi, te sada na “Okupirajmo Wall Street”, nemamo na šta ukazati? Zašto smo pri kolapsu 2008. godine, kada se itekako jasno pokazalo da vladajući političko- ekonomski model ne djeluje, odnosno da djeluje na štetu velike većine stanovništva svijeta, pristali da se sve zajedno vrati natrag na stare kolosijeke i pokrene po starom? Zašto smo pristali da se krizu 2008. godine spašava produciranjem nove krize, da se nastavlja iskorištavanje i bogaćenje neznatne elite na račun svih drugih?
Dio odgovora počiva u našoj misaonoj i imaginativnoj hromosti i razvlaštenju. Neokonzervativno-neoliberalna intelektualna ofenziva i diseminacija njihovog jezika, retorike i predstava, s jedne strane, te defenziva političke ljevice i kolaps ili degeneracija ljevičarskog jezika i imaginarijuma, s druge strane, doveli su do toga da – bez obzira na političku boju – ne možemo više ni zamisliti ni predstavljati da bismo mogli imati kakvu drukčiju ekonomiju, politiku, društvo. Podivljalo financijsko špekuliranje i dominaciju takozvanih financijskih tržišta spremni smo smatrati “ekonomijom” – kao da ekonomija nije nešto bitno veće (ako već ne drugačije) od toga – i zatim vjerovati da se u tu “ekonomiju” razumiju samo visoko specijalizirani eksperti. Prihvaćamo da nemamo kompetencije za razumijevanje “ekonomske krize”. Na etablirane “eksperte” voljni smo gledati kao na svećenike nekog starog feničkog boga kojemu smo spremni prinositi i darivati ljudske žrtve.
A zatim u izvještaju nakon susreta na vrhu Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, što ga je u ponedjeljak objavio ozbiljni i uravnoteženi Financial Times, čitamo da su svjetski financijski voditelji došli do zaključka da je u srži današnje krize “pomanjkanje povjerenja”, i da niko od “velikih igrača” ni u krizi eura ni u krizi globalne ekonomije nema jasan pogled na to od čega je to povjerenje ovisno. “Pitanje je: da li dužničku krizu, koja je u temelju, adresirati bez straha ili je bolje to ostaviti vremenu u nadi da će se, kada ekonomije budu rasle, problemi smanjiti?” To je dakle stručna kompetencija, visoka nauka, ekspertiza profesionalnih i posvećenih: “povjerenje” i njegove nepoznate opruge, “strah” i “nada”. To je materija za psihoterapiju prije nego za susret financijskih upravljača svijeta. Ili pak nije?
Dopustimo da ima svaki od delegata koji su se okupili u Washingtonu da bi rješavali današnju krizu neku ekspertizu ili kompetenciju, ali na koncu konca ti ljudi, kao što vidimo, ne znaju šta bi. O krizi i izlazu iz nje na koncu konca ne znaju ništa više od nekoga od nas. O strahu i nadi govori se u politici kada razumu ponestane moći ili ga iscrpimo. Strah i nada mogu imati silnu moć, ali politika, koju pokreće ta moć, iracionalna je politika. To je politika koju prihvaćamo, kojoj se podređujemo, kada prihvaćamo ”krizu” kao svoju, kao našu. Toga će podređivanja biti kraj tek kada spoznamo da je u srži današnje takozvane (financijske, ekonomske, političke) krize gigantska zloupotreba bogatstva i moći.
Dnevnik.si, 01.10.2011.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 01.10.2011.
