To je najprije američka rasprava. Ovih sam dana pročitao nekoliko tekstova koji se s gorčinom žale nad tim da su se SAD odrekle demokracije u Egiptu i to oštro kritiziraju. Sada je, kažu, američka spoljna politika došla tako daleko da joj se ne čini više potrebnim niti pretvarati se da podupire demokratske snage u Egiptu i demokratsku transformaciju te države. Tako pišu oni koji vjeruju u američku svjetsko-političku misiju i podupiru je ili je pak jednostavno – realistički – prihvaćaju. Preciznije, tako pišu zagovornici aktivne američke uloge u svjetskoj politici koji vjeruju u liberalne i demokratske ideale.

Na drugom brijegu su oni koji bi voljeli vidjeti da se SAD posvete vlastitim problemima, umjesto da se miješaju u stvari drugih država, gdje nemaju što tražiti i za to troše enormne svote novca, žrtvuju svoje vojnike i traće ugled države. Kad je riječ o Egiptu, predstavnici te pozicije nisu se ni čudili ni zgražali nad nedavnom akcijom egipatske vlade protiv nevladinih organizacija, kako stranih tako i domaćih, koji žive od tuđe potpore. Čudili su se nad ogorčenom reakcijom američkog spoljnog ministarstva i raznih lobista. Kao što SAD imaju zakone protiv stranog financiranja političkih stranaka i drugih organizacija, tako ih ima i Egipat. Ako SAD ne dopuštaju da se na njihovom teritoriju novcem iz stranih izvora financira djelovanje u korist tuđih interesa, čemu bi to trebao dopustiti Egipat?

Ako se dakle jedni žale da američka spoljna politika ne podupire demokratske snage i agende po svijetu, drugi kažu da miješanje u unutrašnje stvari drugih država ne može biti demokratsko, da je dakle i potpora demokraciji u drugim državama u sukobu s demokracijom. Imali pravo jedni ili drugi, u svakom slučaju američka spoljna politika je suprotstavljena demokraciji. Zanimljivom prilogu toj problematici bili smo svjedoci u Sloveniji. Zahvaliti moramo ambasadoru SAD, gospodinu Mussomeliju.

Ambasador, čija služba je zastupati nacionalni interes, svojevremeno nam je povjerio da ga smeta ako se ko poziva na nacionalni interes. Prividno protivrječje možemo brzo razriješiti, jer tu nije riječ o istom nacionalnom interesu. Ambasadora smeta pozivanje na slovenački nacionalni interes. Što je razumljivo, samo diplomata o tome vjerojatno ne treba na taj način govoriti. Nacionalni interesi međusobno se razlikuju i najčešće isključuju, a kad je riječ o njihovom suočavanju u realnoj politici, ne računa se načelna jednakost, nego prije svega moć pojedinih država.

Tim veće je iznenađenje sada, kad ambasador na vlastitu inicijativu želi nešto napraviti u korist slovenačkog nacionalnog interesa. U američkoj ambasadi u Ljubljani rekli su da su predstavnici ambasade ”nakon izbora imali razgovor sa svim političkim strankama, pa i o mogućim koalicijama” i da se ambasada nada skorom sastavljanju vlade koja će ”udružiti sve Slovence”. Novina za koju pišem je izvijestila da se ”ambasador Joseph A. Mussomeli nakon izbora javno zauzeo za široku slovenačku koaliciju i prevladavanje podjele na lijeve i desne te se na svoju inicijativu sastao s više uglednika slovenačkih političkih stranaka”. Oni manje naklonjeni tim nastojanjima običnim riječima kažu da se ambasador neposredno umiješao u sastavljanje koalicije i time vlade države domaćina.

S gledišta diplomatskog bontona i korektnih međudržavnih odnosa, takav je postupak dakako neprimjeren, na što su upozorili predsjednik države i ministarstvo spoljnih poslova. Odnosi između država u pravilu nisu korektni i postupanje američkog ambasadora u Sloveniji nije unikatno. Njegova država je posebno u posljednje vrijeme postala čuvena kao sila koja drugdje po svijetu ”uništava režime” i sastavlja i postavlja vlade. Zašto bi Slovenija bila iznimka? Razlika između Slovenije i, recimo, Iraka, Afganistana ili Libije jeste u tome da je tamo uvertira u sastavljanje vlade, koja bi udružila sve Afganistance, Iračane i Libijce, morala biti razaranje države, a kod nas je dovoljan poziv na čaj. Tea party za Slovence. Možda je bolje tako, neko bi rekao. No, budući da Sloveniji nije prijetio vojni napad, uslužnost slovenačkih stranačkih uglednika ne možemo tumačiti željom za spasom države. O njima ne možemo misliti baš dobro. Sjena njihova sramotna ponašanja pada i na njihova domaćina. Ako bi naši stranački vođe znali gdje je granica lijepog ili barem dopustivog političkog ponašanja, tu granicu ne bi mogli prekoračiti niti strani diplomati.

Originalnost ambasadora Mussomelija nije dakle ni u ciljevima ni u sredstvima djelovanja, nego u interpretaciji. Svoj čin je objasnio kao zauzimanje za široku koaliciju, za prevladavanje podjele na lijeve i desne, i za vladu koja ujedinjuje sve Slovence. Kad se za takvo ”prevladavanje podjele na lijeve i desne” prije prethodnih izbora zauzimao Borut Pahor, upozoravao sam da je riječ o fašističkom idealu. Ambasador Mussomeli u mislima dakako ima nešto što imaju kod sebe kući: poslovnu saradnju između dvije monopolističke stranke koje su odbacile podjelu na lijevo i desno, i za koje je riječ politika diskvalifikacija. No Amerikanci to sada gube, ne na kraju zbog polarizacije koju su izazvale pristaše partije čaja. Pogledate li američki kongres danas, možete dobiti utisak da je glavni medij jedinstva lobistički novac posebno naftno-plinske industrije. Ako već nemaju stranih ambasadora koji bi im pomogli sastaviti vladu koja bi ujedinila sve Amerikance, imaju korporacije koje je mogu kupiti.

Tumačenje ambasadora Mussomelija bolje ćemo razumjeti ako ga ne povezujemo s promijenjenim okolnostima, nego ako ga čitamo načelno, konceptualno. Ideal velike koalicije je vlada u kojoj sarađuju više ili manje sve stranke. Takva vlada ne bi ujedinila sve Slovence, nego samo sve stranke, gornje ešalone svih stranaka. Bila bi to svestranačka vlada. Vlast bi dijelile stranke koje bi na taj način stalno bile na vlasti. I obrnuto, vlast bi stalno bila u istim rukama. Dobili bismo nekakvu kvazipolitičku klasu, kojoj bi vlast pripadala tako reći nasljedno. Takav oblik vladavine zove se oligarhija. Po klasičnom razumijevanju, to je devijantni oblik vlasti.

 
Dnevnik.si, 07.01.2012.

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 07.01.2012.