Izbori su važili za konstitutivni mehanizam demokratske vlasti. Bili su neupitni temelj demokratskog političkog sistema i time demokratskog društva. Izborima se uspostavljala legitimna vlast, a ponavljanje izbora u propisanim vremenskim razmacima jamčilo je da vlast ne promakne nadzoru birača, da barem do neke mjere ostane odgovorna biračima.

Drugim riječima: jer je moderna demokracija predstavnički sistem, narod ne vlada neposredno. Narod ne vlada niti preko svojih predstavnika, nego preko mehanizmama pomoću kojih bira i autorizira te predstavnike. Izbori su zato bili mehanizam koji je jamčio vlast naroda.

Izbori su sada, po svemu sudeći, postali mehanizam pomoću kojega se dekonstruira, subvertira i razgrađuje demokratski sistem. Dakako, na demokraciju možemo gledati cinično i reći da je to što se demokratskim vjernicima pokazuje kao razvaljivanje demokracije i uzurpiranje vlasti zapravo sama demokracija, realno postojeća demokracija. No ovdje nije riječ samo o ideologiji. Izbori su bili mehanizam koji je narodu doista davao određenu riječ pri oblikovanju i nadzoru vlasti. Neovisno o tome što mislimo o demokraciji, valja reći da mnogo toga u današnjem političkom događanju ukazuje na to da upravo mehanizam koji je narodu omogućavao upliv na konstituiranje vlasti počinje služiti neutraliziranju i devoluciji tog upliva, da su izbori postali element političkog razvlašćivanja i podređivanja naroda.

Pretpostavljam da nezanemariv dio slovenačkog izbornog tijela ima slične misli ili sentimente. Nedavni izbori i manevri nakon izbora za mnoge su bili gorko iskustvo, a one pijane zbog poslijeizbornog osvajanja vlasti tek će boljeti glava. No ta je epizoda samo djelić obimnije priče, samo kamenčić u globalnom mozaiku. Dakako, za one koje pogađa velika stvar, ali u globalnim promjenama najvjerojatnije bez presudnog značenja.

Za bolju predstavu o tim globalnim promjenama valja pogledati tamo gdje su te promjene dobile zamah. Ako se minula godina prikazuje kao godina velikih promjena, njihovu veličinu možda najbolje predstavlja takozvano arapsko proljeće, a unutar njega Tunis i Egipat. Dakako, arapsko proljeće ili egipatska revolucija medijske su predstave, primjereno skrojene i prekrojene, tu spljoštene, tamo zašiljene, te tome primjereno pojednostavljene i zavodljive, no unatoč tome znakovite. No ovdje me ne zanimaju medijski konstrukti. Zanimaju me izbori, a izbori me zanimaju prije svega zato jer me ništa manje od takozvane revolucije ne zanima i kontrarevolucija, budući da promjene ne možemo ograničiti samo na pobunu i ustanak naroda, nego obuhvaćaju i protivstavljena nastojanja.

Ustanak naroda u Egiptu bio je iznenađenje za sve – za mnoge prijatno, ali za mnoge i neprijatno. Kad su rušili Mubaraka, padu tiranije neskriveno su se protivstavljali samo Izrael, Saudijska Arabija i Gadafi. Mnogi diktatori u tom dijelu svijeta su se smrzli, a naš se demokratski svijet klatio tamo- amo i hvatao ravnotežu. Kad je Mubarak pao, pala je i odluka da se pad prihvati. Simboličku pobjedu egipatskog naroda pratila je i čvrsta borba za određenje smjera, obima i dubine promjena. Za naš demokratski svijet bila je to nemilosrdna borba za kroćenje, ograničavanje i kontroliranje te pripitomljavanje promjena.

Velika je pobjeda u tim našim nastojanjima bio vojni napad na Libiju, sa svim užasima i sa svim destrukcijama što ih je humanitarnost u stanju polučiti. U Egiptu i Tunisu naša strateška pobjeda bila je u postavljanju demokratskih, slobodnih itd. izbora kao ključnog momenta demokratske transformacije. U Egiptu je to neposredno blagoslovilo vojni udar i predalo vlast generalima. Posredno je to, s jedne strane, otvorilo dovoljno prostora za oblikovanje nove Svete alijanse: Zapada pod vodstvom SAD, Izraela, Saudijske Arabije, zaljevskih diktatura i Turske te Muslimanskog bratstva. (Egipčani su imali sreću da je Sveta alijansa igrala na izbore. Prema Siriji je otvoreno krvoločna.) S druge strane fiksacija na izbore nije dala ni vremena ni prostora drugim silama u Egiptu da se organiziraju i spreme za uspješan nastup na izborima, posebno ne onim silama koje su pokretale rušenje Mubarakova režima i ciljale na drukčije promjene.

To je bila svestrano genijalna zamisao. Postavljanje izbora kao arhimedovske tačke demokratske transformacije dalo je prednost političkom momentu nad socijalnim. Snažan poticaj za narodni ustanak u Egiptu bili su upravo socijalni problemi i želja za rješevanjem tih problema nakon socijalnih promjena. Tahrir je u tom pogledu bio kulminacija ciklusa radničkih i sindikalnih borbi od 2008. godine nadalje. Socijalne zahtjeve, s malo simplifikacije, mogli bismo odrediti kao suprotstavljanje neoliberalizmu: razvojnom modelu što ga je postavio Sadat, vladajućoj distribuciji bogatstva, privatizaciji i rasprodaji javnih dobara i nacionalnog srebra, negativnim učincima globalizacije na većinu stanovništva i političkoj oligarhiji, slizanoj s bratstvom biznismena, koja je sve to omogućavala. Usredotočenjem na izbore ti zahtjevi su bili zasjenjeni, a društveni odloženi. Ujedno nije bilo mogućnosti za političku refleksiju koja bi bila u stanju donijeti nešto drugo nego provjereno zaklinjanje na liberalno-demokratski model prema zapadnom uzoru. Narodni ustanak se tako sve više artikulirao ne kao pobuna protiv neoliberalizma, nego sve više kao borba za poštivanje ljudskih prava i političkih sloboda, ne kao nastojanje za pravedniju distribuciju dohodaka i bogatstva, nego kao borba protiv korupcije. I vrhunio je u izbornoj utakmici.

Taj politički okret bio je takav da nije omogućio političko konstituiranje društvenih sila koje bi bile kadre zagovarati radikalnije društvene i političke promjene. Sile koje su već bile radikalno organizirane – stranke Mubarakova režima i Muslimansko bratstvo – očuvale su organizacijski i time politički monopol. Bez većih umnih napora možemo razumjeti zašto su muslimanska braća i ostali drugi islamisti pokupili 70 procenata glasova. To je bilo moguće predvidjeti. A Muslimansko bratsvo je drage volje zajamčilo poštivanje neoliberalnog modela i geopolitičkog statusa quo. Izborna politizacija narodnog ustanka tako nije samo istisnula socijalne zahtjeve u stranu, nego je narodni ustanak i depolitizirala, narod ponovno politički razvlastila. Narodu je dala riječ da bi ga utišala. Dovela ga je na glasačka mjesta da bi ga odvela iz politike i odstranila iz odlučivanja o važnim stvarima. Dakako, time borba još nije odlučena, stvar još nije odlučena, no zaslužuje pošteno promišljanje.

 
Dnevnik.si, 11.02.2012.

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 11.02.2012.