Ancien régime su Francuzi prema koncu 18. vijeka nazivali društvo koje se istrošilo i koje je pomela Francuska revolucija. Oznaka stari režim ili stari poredak prikladna je i za poredak u kojem danas živimo. Živimo u društvu koje je preživjelo.

No dok su u Francuskoj pred dobrih dvjesto godina ukinuli društveni poredak koji više nije funkcionirao, naš današnji disfunkcionalni poredak jača – jača u svakoj krizi – i ima još uvijek dobre mogućnosti da preživi. Ako preživi, preživjet će umjesto nas.

Gdje se to jačanje i nihilistička volja za preživljavanjem pokazuje jasnije negoli u napretku sredstava za uništavanje i represiju? Jačanje naime ne znači da se naš ancien régime poboljšava i popravlja. Naprotiv, znači da se jača njegova odlučnost da ne popusti. Nakon strmog pada legitimnosti, takvo se ustrajavanje sve više mora oslanjati na upotrebu sile, kako kod kuće tako i u inostranstvu.

Upotreba sile je po definiciji brutalnost, ali brutalnost može da bude profinjena. U njoj se izražava historijski napredak i ujedno je zamajac napretka. Naposljetku je kod upotrebe sile posrijedi to da nekoga ubiješ. Napredak se mjeri time kako ga ubiješ, kakva sredstva upotrijebiš za to da neprijatelja onemogućiš ili eliminiraš. Zato su i kulturni ljudi bili zadivljeni razvojem i napretkom sredstava za ubijanje, zatiranje i uništavanje. Recimo, Daniel Defoe, koji slovi za apologetu modernog društva, vidio je u “umjetnosti rata” “najviše savršenstvo ljudskog ponašanja” i hvalio je poboljšavanje i napredovanje znanja na tom području. Ernst Jünger je pak, u dopisivanju s Carlom Schmittom u tridesetim godinama prošlog vijeka, zapisao da je ono što “danas određuje odličnost duha” upravo odnos duha prema naoružanju.

U današnjim se teškim vremenima za dobru vijest za ljubitelje napretka i starog režima pobrinula firma Raytheon. Dobra je vijest došla baš u pravo vrijeme, pa na nju možemo gledati kao na božićni poklon. Naime, spomenuta firma je patentirala posebni policijski štit za sukob s demonstrantima. Posebnost toga štita je u niskofrekventnim zvučnicima. Naspram zvučnih topova, koje već upotrebljavaju za rastjerivanje demonstranata, odnosno, u tehničkom jeziku, za nadziranje masa, novi je štit prilično tih. Zvučni topovi proizvode glasne i ometajuće zvučne eksplozije koje izazivaju glavobolju i slabost. Raytheonov štiti emitira pulsirajući zvučni val koji stvara pritisak. Rezonanca tog pulsiranja u ljudskom gornjem dišnom traktu zaustavlja disanje i tako onemogućuje ”metu”. Autori patenta upozoravaju da zvučni valovi što ih stvaraju ti štitovi nisu posebno jaki. To je hvale vrijedno: demonstranti će se onesvijestiti zbog nedostatka kisika u mozgu, a njihovi bubnjići neće biti oštećeni. Dodatna prednost tih štitova jeste u tome da ih je moguće povezati i na taj način oblikovati veće zvučne koridore, što jako povećava njihovu moć, doseg i djelotvornost. O mogućim dugoročnim zdravstvenim posljedicama djelovanja tih štitova na prijemnike njihovih niskofrekventnih predajnika, patent ne govori. Pokazat će već iskustva.

Ideja o upotrebi zvuka za onemogućavanje neprijatelja nije nova. Među njene pionire možemo ubrojiti Rogera Bacona, veliko ime srednjovjekovne renesanse nauke. Roger Bacon je bio franjevac i nije volio ratove i prolijevanja krvi. Posebno  mu se gadilo prolivanje krvi.  (Već ga je menstrualna krv užasavala.) Kao franjevac zavjetovao je svoj život širenju svete vjere. Želio je da nevjernici prihvate istinsku vjeru od misionara, a ne od vojnika. Ako pak riječ ne bude pomogla, dodao je, onda treba posegnuti za oružjem. I jer Bacon nije htio da se prolijeva krv, a rata se nije mogao odreći, zamislio je nekrvavi rat. U pomoć je pozvao nauku. Dokazivao je da je moguće eksperimentalne nauke uspješno upotrebljavati u dobro božje crkve, protiv neprijatelja vjere.

Prema Baconovim zamislima, neprijatelje vjere bolje bi bilo uništavati ”naučnim otkrićima” nego ”vojničkim oružjem ratnika”. Takvo naučno uništavanje neprijatelja Bacon je nazvao ”put mudrosti”. U razrađivanju tog puta mudrosti najviše je pažnje posvećivao aplikacijama optike. No nije zaboravljao ni akustiku. Neki izumi eksperimentalne nauke, tumačio je u tom kontekstu, ”mogu izazvati takve smetnje sluha da ih, ako ih izazovemo iznenada noću dovoljnim umijećem, ne mogu izdržati niti jedan grad ili vojska. S takvom bukom ne može se uspoređivati nikakva grmljavina.” Oblaci što ih propara munja ne ulijevaju toliko užasa kao takvi izumi. Neprijatelj je pobijeđen bez fizičkog kontakta i bez prolivanja krvi, što ga kršćanstvo ne dopušta.

I Defoe je, opisujući, diveći se i hvaleći novu vojnu tehniku i tehnologiju – mine, nove vrste bombi i ogromne minobacače, kakvih dosada još nije bilo i koji, postavljeni na engleskim brodovima, mogu imitirati svemoćnog Boga i obasuti sumporom i vatrom gradove udaljene do tri milje – na kraju došao do ”naše novoizumljene mašine koja u svojim utrobama nosi grom, munju i zemljotres, i razara najneprobojnije utvrde”. Ne znam na što je konkretno pisac ovdje mislio, niti znam da li je kod opisivanja ”otoka pakla” (izraz priziva u sjećanje jezik kakav je upotrebljavao Erazmo Rotterdamski, govoreći o oružju) zaposlio i maštu. Značajno je da je bila vojna revolucija, koju je slavio, sestra financijske revolucije o kojoj je također pisao i da ju je prihvaćao kao glasnicu i nositeljicu novog doba.

No između Rogera Bacona, Defoa i Raytheonovog niskofrekventnog štita postoji bitna razlika. Baconove upotrebne nauke bile su pomoć u borbi protiv neprijatelja vjere, dakle protiv spoljašnjeg neprijatelja. Ujedno su, jer su ubijale na daljinu, čuvale kršćane od ranjavanja i smrti. Dosezi vojne revolucije – materijalizacija ”najvišeg savršenstva ljudskog ponašanja” – bili su upereni protiv neprijatelja nacije. Englezi su ih imali odmah na drugoj strani La Manchea. Raytheonov niskofrekventni štit, kao policijska oprema i oružje, namijenjen je pak borbi protiv sugrađana. Što rat protiv spoljašnjeg neprijatelja postaje globalniji, to će unutarnji konflikti postajati sličniji građanskom ratu.

 
Dnevnik.si, 31.12.2011.

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 31.12.2011.