Možda do pođem od primera koji je izazvao određeno zanimanje, a i nerazumevanje. Uzmimo sve ono što se događa oko gasovoda koji se zove Turski tok. Nije sasvim nevažno za ono što sledi reći da se on sigurno neće zvati tako čim pređe grčku granicu, ako je pređe. To je pitanje identiteta, ne naravno gasovoda, jer on ne zavisi od naziva već od sasvim drugih karakteristika, ali to kako se nešto naziva tamo gde smo mi zadire u naš identitet. Kako? To je dobro pitanje.

Dobro, zanimljivije je to posmatrati sa strane snabdevača gasom, dakle ruske državne kompanije, što će reći Rusije, pod čime se podrazumeva trenutna ruska politika. Uporedimo ugašeni Južni tok sa planiranim Turskim tokom. U čemu je razlika sa stanovišta snabdevača gasom? U tome što u prvom slučaju ne kontroliše samo ponudu gasa, već i korišćenje gasovoda i distribuciju, dakle tržište toga proizvoda. U slučaju Turskog toka, Gasprom i ruske vlasti su svedeni na prodavce gasa, dok upotrebu gasovoda reguliše Evropska unija, a distribuciju tržišna konkurencija.

Kada se ta razlika razume, nije teško videti promenu u ponašanju svih koji su prisutni, bilo kao snabdevači ili trgovci ili konačno potrošači, na tržištu gasom. Geografija, to kuda će gasovod proći igra svakako ulogu, jer od toga zavisi kome će pripasti monopolske rente, zbog izabrane ekonomske geografije, to jest gasovodne rute. No, ni te ni druge rente nisu rezervisane samo za Gasprom, zapravo njemu ostaje samo ona rudna, čije je poreklo u vlasništvu nad izvorima gasa. Ovo poslednje, opet, jer se nalaze na teritoriji Rusije, dok to nije slučaj sa gasovodom, a pogotovo ne sa tržištem gasom.

Razlika je, dakle, u tome što u slučaju kada je prirodni monopol pod kontrolom jednog preduzeća ili države, potrošači konkurišu ne samo za robu, već i za naklonost i povlastice prodavca. Drukčije rečeno, snabdevač kontroliše tržište (nikada apsolutno, ali to je druga tema). Ako tog monopola nema, bar ne nad gasovodom i distribucijom, onda, kao što se sada vidi u slučaju Gasproma i snabdevanja Evrope gasom, prodavac traži načine kako da dođe do kupaca i sa transportne i sa tržišne tačke gledišta.

Razlika se može ovako izraziti: u slučaju Južnog toka reč je bila o političkoj geografiji, dok se kod Turskog toka radi o ekonomskoj. U prvom slučaju, transportni troškovi nisu nevažni, ali je važnija kontrola gasovoda, dakle teritorije, pristupa tržištu. U drugom slučaju, kontrola je decentralizovana, te su transportni troškovi najvažniji. Ovo, naravno, može da bude problem u tom smislu da, recimo u ovom slučaju, evropsko tržište postane nedostupno, jer su transportni troškovi veći nego oni sa kojima se suočavaju konkurenti. Tu ulogu igra ekonomska geografija, da se tako izrazim.

Kako obezbediti kontrolu? Kako politizovati geografiju? Teritorijalnom kontrolom. Jedan način da se ostvari kontrola jeste ono na šta se najčešće misli kada se govori o geopolitici. Taj način jeste preko kontrole nad ljudima koji žive na toj teritoriji. Ona se može ostvariti prinudno ili zavisnošću. Ovaj drugi način je opet specifičan za geopolitiku, jer je reč o polaganju prava na neku teritoriju ne samo na osnovu sposobnosti da se ona kontroliše silom, već zbog toga što se polaže posebno pravo na lojalnost stanovništva na toj teritoriji. Osnov te zavisnosti ili te obaveze lojalnosti prema političkoj vlasti nezavisno od granica, ali ne nezavisno od teritorije, od geografije dakle, može da bude različit, ali se najčešće poteže za onim etničkim ili, u širem smislu, kulturnim. Etnička ili kulturna bliskost, identitet kako se kaže, je osnov lojalnosti – nacionalizam, u etničkom smislu, osnov je patriotizma. Naravno, reč je o odnosu zavisnosti, jer se kolektivni identitet ne bira, bar etnički.

Šta je, dakle, geopolitika? Upotreba etničke, rasne, ili kulturne bliskosti kako bi se ostvarila kontrola nad teritorijama na kojima ljudi sa tim kolektivnim identitetom žive. Cilj, međutim, nisu oni, kao ni sama teritorija ili bar ne konačni. Kako je reč o politici, reč je o korišćenju etničke bliskosti da bi se kontrola nad određenom teritorijom mogla koristiti kako bi se ostvarili interesi nad drugim ljudima, državama, posredna ako ne neposredna. Recimo tako što će se kontrolom nad stanovništvom na određenoj teritoriji ostvariti pravo ili praktična moć veta na odluke država ili političkih zajednica.

Uključujući tu i sopstvenu. Geopolitika je ekspanzivna, ali na kraju krajeva, političku korist imaju njeni nosioci, pre svega u centru, a potom naravno i u lojalnim teritorijama. To je, da se vratim analogiji sa gasovodom, kao što kontrola tržišta gasom preko kontrole prirodnog, dakle teritorijalnog, monopola ne obezbeđuje samo uticaj i kontrolu nad zemljama posrednicama i nad konačnim korisnicama, već, u ovom slučaju, kontrolom Gasproma kontroliše se i ruska država. Isto važi i za etnički nacionalizam i njegovu političku geografiju ili geopolitiku.

Novi magazin, 25.05.2015.

Peščanik.net, 26.05.2015.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija