Elizabeth Warren, foto: Sean Rayford/Getty Images
Elizabeth Warren, foto: Sean Rayford/Getty Images

Novi predlog trgovinske politike senatorke Elizabeth Warren potvrđuje njen status demokratske predsedničke kandidatkinje sa najboljim idejama. Trgovinska politika Sjedinjenih Država dugo je bila oblikovana isključivo interesima poslovnih i finansijskih krugova, što je doprinelo njihovom bogaćenju i eroziji prihoda srednje klase uz propadanje mnogih lokalnih zajednica. Elizabeth Warren predlaže radikalno preoblikovanje trgovinske politike na način koji će odgovarati interesima šire zajednice.

Kao što senatorka ističe, živimo u svetu u kome su uvozne dažbine ionako već veoma niske. Učesnici u trgovinskim pregovorima danas ne raspravljaju toliko o carinama i drugim trgovinskim barijerama, koliko o zakonima i propisima unutar zemlje partnera, kao što su pravo intelektualne svojine, tehnički standardi, industrijske politike i slično. Savremeni trgovinski sporazumi teže „dubokoj“, a ne „plitkoj“ integraciji, da upotrebimo distinkciju koju je uveo moj harvardski kolega Robert Lawrence.

Duboka integracija doprinosi većem obimu međunarodne trgovine i investicija, ali istovremeno ugrožava postojeće društvene ugovore unutar zemalja učesnica. Ona postavlja ograničenja domaćim poreskim i regulatornim politikama i potkopava sposobnost zakonodavaca da održe postojeće socijalne i radne standarde. Multinacionalne kompanije i farmaceutski i finansijski giganti insistiraju na mogućnosti pristupa stranim tržištima na uštrb potreba radništva i srednje klase.

Noseći stub plana koji je senatorka izložila jeste postavljanje prethodnih uslova za potpisivanje sporazuma koji vode dubokoj integraciji. Zemlje sa kojima Sjedinjene Države pregovaraju moraju prihvatati i štititi međunarodno priznata radna i ljudska prava. One moraju biti potpisnice Pariskog sporazuma o klimatskim promenama i međunarodnih konvencija za suzbijanje korupcije i izbegavanja oporezivanja. Senatorka je svesna sramne činjenice da ni Sjedinjene Države ne ispunjavaju neke od pomenutih uslova, naročito u domenu rada i zaštite životne sredine. Ali njenim planom Sjedinjene Države bi se obavezale da to isprave.

Takav pristup je neuporedivo bolji od nade da će trgovinski partneri poraditi na unapređenju svojih standarda posle potpisivanja sporazuma. Pokazalo se da su dopunski sporazumi o radu i zaštiti životne sredine u praksi nedelotvorni. Jedini način da se ovim pitanjima osigura odgovarajući tretman i da se ona učine jednako važnim kao pitanje pristupa tržištima jeste da se vođenje trgovinskih pregovora i potpisivanje sporazuma ograniče na zemlje koje su već pokazale posvećenost održavanju visokih standarda u ovim oblastima.

Elizabeth Warren želi da eliminiše ili bar ublaži neke od najštetnijih elemenata trgovinskih sporazuma. Opravdano predlaže da se ukinu odredbe o rešavanju sporova između države i stranih ulagača – kontroverzno rešenje koje dopušta stranim korporacijama da tuže državu. Takođe traži da se ograniči opseg monopolskih prava u domenu intelektualne svojine, tako da nijedna zemlja više ne bude prinuđena da produžava periode ekskluzivne zaštite farmaceutskih proizvoda.

Takođe, ona želi da značajno uveća transparentnost trgovinskih pregovora. Predlozi trgovinskih sporazuma danas se drže u tajnosti do iznošenja na glasanje u Kongresu. Ona predlaže da nacrti budu otvoreni i izloženi kritikama i komentarima javnosti. Možda su tajnovitost u izradi predloga i glasanje bez mogućnosti predlaganja izmena i dopuna u prošlosti doprinosili trgovinskoj liberalizaciji – po modelu plitke integracije. Ali počevši od 90-ih godina, takav način rada je samo osnaživao poslovne lobije i proizvodio neuravnotežene sporazume.

Elizabeth Warren je spremna da uvede „uvozne takse za emisije ugljenika“ koje će osigurati da se domaće kompanije koje plaćaju punu društvenu cenu emisije ugljen-dioksida ne nađu u neravnopravnom položaju sa stranim kompanijama koje to ne čine. Takođe, trgovinski sporazumi bi se vrednovali ne samo prema učinku na nivou zemlje već i prema učincima na lokalnom nivou. Senatorka predlaže da se predlozi iznose pred Kongres tek kada dobiju odobrenje regionalnih, radnih, potrošačkih i poljoprivrednih savetodavnih odbora.

Neki kritičari tvrde da su postavljeni zahtevi toliko oštri da bi njihovo usvajanje onemogućilo postizanje bilo kakvih novih trgovinskih sporazuma. To je moguć ishod, ali on ne mora nužno biti loš. Amerika može održati otvorenu ekonomiju koja koristi prednosti pristupa svetskim tržištima i bez potpisivanja loših trgovinskih sporazuma po modelu duboke integracije. Loše sačinjeni sporazumi kao što je NAFTA proizvode neželjene efekte, jer dovode u pitanje legitimnost trgovinskih aranžmana i podstiču reakcije protekcionista.

Druga primedba glasi da se senatorka koncentriše na Sjedinjene Države i nema mnogo toga da kaže o multilateralnim trgovinskim režimima i pravcima njihove reforme. Verovatno je prirodno to što kao predsednička kandidatkinja usvaja pre svega perspektivu Sjedinjenih Država. Ali treba primetiti da je njen jedini komentar na temu multilateralizma bio besprekoran. Obećala je da će izdejstvovati multilateralni sporazum kojim se subvencije za zelene proizvode i tehnlogije štite od mogućih izazova u okviru svetskih trgovinskih pravila. S obzirom na neodložnost borbe za zaustavljanje klimatskih promena i razmere zanemarivanja tog problema u okviru svetskih trgovinskih pravila to i jeste najvažniji prioritet.

Treća primedba je da su njene trgovinske politike jednako protekcionističke kao Trumpove. Ali ta primedba je zlonamerna. Trumpove trgovinske politike samo su dimna zavesa iza koje se sprovodi program regresivnih unutrašnjih ekonomskih politika. Predlog Elizabeth Warren nudi sveobuhvatan program progresivne ekonomske reforme u zemlji, uz garancije da reforma neće biti blokirana zaobilaznim putevima kroz odredbe trgovinskih sporazuma.

Konačno, politička i ekonomska budućnost Sjedinjenih Država manje će zavisiti od trgovinske politike a više od unutrašnjih politika uključivanja i strukturne transformacije. Treba primetiti da je senatorkin trgovinski program objavljen relativno kasno, tek posle niza predloga za reformu funkcionisanja američkog kapitalizma, od pravila o konkurenciji i industrijskih politika do finansijskih propisa i institucija tržišta rada.

Predlog trgovinske politike je završni element jednog šireg plana. Taj plan po sebi nije protekcionistički, ali bude li potrebno pribeći protekcionističkim merama – da bi se zaštitilo radništvo, lokalne zajednice, poreski režim ili pravila zaštite životne sredine – on može biti i to, jer prihvaćeni program unutrašnjih reformi zavređuje da bude zaštićen.

Project Syndicate, 08.08.2019.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 16.08.2019.